Evo je ona kokoška, opet se svađa – Jeste li ikada čuli da  nešto sa sličnim značenjem kažu za nekog muškarca na javnoj sceni?

,,Ono što me zanima i za šta se stalno zalažem je da se ljudi kreću slobodno, da idu i žive gdje hoće, da su gospodari svoga tijela, svoje porodice, svog identiteta i da sa time mogu da rade šta hoće. Posebno kada vidimo sada ove emigrante, onda tvrdim da niti Evropa ima pravo da su to evropske vrijednosti, niti su to ultimativno srpske ili balkanske vrijednosti, to su opšteljudske vrijednosti koje u nekim civilizovanim zemljama izbiju u prvi plan”, kazala je spisateljica i politička aktivistkinja Biljana Srbljanović gostujući na četvrtoj sesiji serijala ,,Drugačiji” u hercegnovskoj Dvorani Park. Jedna od najupečatljivijih osoba sa prostora bivše Jugoslavije, Srbljanović je prepoznata i kao vrlo otvorena i osoba koja bez ikakvog ustručavanja i dirketno iznosi svoje neslaganje sa društvenim pojavama.

,,Rijetko se svađam privatno i ne volim to. Ali dramsko pisanje – to je svađa. To su dvije sukobljene strane. To je dijalektika. Ali položaj žene u Srbiji koja ima nešto da kaže je takav da ti odmah kažu: Evo je kokoška – svađa se! Kada nešto imam da kažem ja to kažem direktno i idem dalje. Prezirem metaforu. Ne zazirem od većine. Ali te odmah etiketiraju kao svađalicu, napadaju te na najniži mogući način, krajnje seksistički, što ne rade muškarcima koji vladaju javnom scenom. Oni neće dobiti seksističku ocjenu, oni nikada neće dobiti epitet nedojeban, iako takvo stanje je sigurno bliže tamo nekom nacošu nego meni. Žene odbacuju i na osnovi godina: do tridesete sam bila klinka, a odmah potom baba. Tabloidi u tome prednjače inscenirali su da sam glumila u porno filmovima, što se ne događa nijednom muškarcu….U takvim situacijama moje jedino oružje je moj jezik i moj mozak“, priča Srbljanović koja je zbog svoga jezika dobijala ozbiljne prijetnje, čak nije smjela da izlazi iz kuće. Zbog iznošenja svojih stavova pljuštale su i tužbe – Kusturica, Bobić Mojsilović, vlasnik Kurira….

,,Kusturica me je tužio prvi još 2001. godine zbog teksta u Vremenu. Izgubila sam sudski spor, a presuda me obavezala da više ne mogu da govorim o Kusturici. Ja ni ne govorim o njemu, već o fenomenu umjetnika koji ima potrebu da se liže sa svakom vlašću, bez obzira kojom i u kojoj zemlji. Ne mogu da zamislim da odem iz Beograda u vrijeme kada ga bombarduju i da iz druge sredine poručujem – neka, samo udarite bombardujte Beograd. Kusturica je to upravo uradio sa svojim Sarajevom. Ali nisam pisala o tome nego sam pisala da ga je finansirao Milošević dok je snimao film Podzemlje. On je poslije toga tužio mnogo ljudi i dobijao presude, ali nikada nije mogao da dobije uvjerenje, što je zahtjevao, od suda da on nije bio Miloševićev čovjek. Ta potreba umjetnika, a on jeste veliki umjetnik, da bude dobar i sa Koštunicom i Dodikom, e to je ono o čemu ja pišem i protiv čega se zalažem”.

Poznata po svojim građanskim stavovima, nećutanju na ugrožavanje ljudskih ili, kako ih ona naziva, univerzalnih civilizacijskih prava, Srbljanović je u Herceg Novom kazala da, iako se u Srbiji smatralo – samo da se sruši Milošević pa se sve okreće Evropskoj Uniji, ono što je zatekla i doživjela i vidjela u ,,zapadnim civilizacijama“, nije bilo ono za šta se zalagala i to je htjela da pokaže svojim djelima Supermarket i Amerika.

,,To su možda dramaturški moji i najlošiji komadi, jer nisam pisal ao onome odakle ja dolazim. Međutim kada sam krenula da pišem te komade otišla sam na Zapad, da vidim to o čemu pišem, ali nisam bila zadovoljna time što sam zatekla. Jednostavno shvatila sam da neko ko dolazi iz ovog našeg regiona, a predstavlja se tamo njima, treba da im kaže kako ih vidi. Nisam umjela to drugačije da ispričam. To nisu dramaturški dobri komadi, ali su imali tezu kako se neki stranac snalazi ili ne snalazi u toj Evropi ili odnosi prema Americi i tom svijetu. To je bila moja potreba da im kažem da ni njima nije super. Šta više – mnogo vam je gadno. Možda bih danas imala pametniji, vještiji dramaturški komad da napišem o životu tih izvanjaca u tim nekim civilizovanim krajevima, ali mi se nešto to više i ne piše”, rekla je Srbljanović, čije pisanje i stavove, većina srpske javnosti ocjenjuje proevropskim i proamaeričkim, ali u pežorativom smislu. Ipak, objašnjavajući da je ona amerofil u kontekstu američke kluture, ali ne i potilike, pogotovo ne one koje simbolizuje Džordž Buš, Srbljanović ističe da je, pogotovo poslije napada na WTC  u Njujorku, gdje je u to doba i boravila, shvatila da se američko društvo, koje bi trebalo da bude otvoreno, promijenilo i da u njemu vlada islamofobija te da su odgovori ISIL-a i ostalih fundamentalista na ponašanje zapada nekako očekivani.

,,Bilo mi je jasno da odgovor na to neće biti tišina. To što je grunulo, islamski fundamentalizam, ti ljudi imaju nešto što mi s druge strane nemamo, a to je spremnost na sve i svaku vrstu žrtve. Došao je trenutak koga se svi plašimo. Da ljudska priroda u razaranju može da ide mnogo dalje, a nemaština i korupcija vlasti su povod da te nacionalističke i konzervativne ideje nađu plodno tlo”, smatra Srbljanović. Tu je naročito osudila izjavu upravo Buša, a potom je to ponovio, posliej terorističkog napada u Parizu ove godine i Oland, da je riječ o sukobu civilizacija i mi smo u ratu.

,,Meni je to neprihvatljivo. Takvi stavovi za reakciju imaju neofašizam. I kakav je to sukob civilizacija, kojih civilizacija, pa ja sam živjela i u Azerbejdžanu i u Siriju i u Iranu – to je Persija, odatle je krenula civilizacija, koje su to civilizacije koje se sukobe? Ono što sam shvatila u svim tim zemljama je nemaština i korupcija koji je zajednički imenitelj i tako se stvara ideja radakalizma i neofašizma, što u stvari ISIL i jeste”,  smatra Srbljanović dodajući da su pomenute izjave je podsjetile na pozivanje na dešavanja naroda i ostalih generalnih floskula kojima su ovdašnji političari u mračnim devedesetim pozivali na radikalizme.

,,Kad čujem to odmah se sjetima Gebelsa i njegove izjave da se hvata za pištolj čim čuje riječ kultura, e tako se i ja hvatam za pištolje kad čujem da se političar poziva na narod”, priča Srbljanović i kaže da je zbog velikih problema koje je imala sa podmetanjima morala da ugasisvoj Instagram profila i da čak odlučila i da se malo povuče, jer se umorila od stalnog prepucavanja sa ,,nacošima svih raznih profila”. Međutim ono o čemu joj se piše, kaže, jeste neko vrijeme od 1984. do 1989. godine u kojem se formirala i odrastala njena generacija.

,,To je vrijeme od male do velike mature moje generacije. To je vrijeme Olimpijade u Los Anđelesu, kada je u vrhuncu Hladnog rata SSSR bojkotovao odlazak na Igre. To je posljednja Štafeta mladosti. To je nekoliko posljednih sletova, to je početak raspada Jugoslavije. Tada se pisao Memorandum Srpske akademije. Tada je bio slučaj Martinović u Gnjilanu na Kosovu- kada je na brutalan način napadnut jedan Srbin i do danas nije razjašnjen slučaj. Tada se desila eksplozija Čelindžera koji je letio na Mjesec. To je vrijeme kada Šešelj odlazi u zatvor. Sjećam kada su nas u četvrom razredu gimnaziji vodili na miting na Ušću. Da su u nam 4. razredu gimnazije sa zidova skidali Titove slike, a postavljali Miloševićeve, a da mi uopšte nismo obraćali pažnju. A samo da smo obratili pažnju – muzika koja se slušala – od veselih novotalasnih šaljivih pjesama, pojave Bajage i Plavog orkestra, postajala je sve mračnija, sve tamnija. Od  pjesme ‘Ti si moja Čokolada’ došli smo do ‘Samo još par godina za nas’ od EKV. Da smo samo to slijedili mi bi već znali šta se sprema za godinu, dvije, tri kasnije. Već su krenuli nemiri…Rat je počinjao i bilo je jasno da će moja generacija biti topovsko meso… moj drug iz naselja Brana je poginuo u demonstracijam 9. marta. Mi smo generacija koja je ostarila naglo. Umjesto da rastemo od 14 do 18godine, to je samo trenutak u kome postaneš star čovjek. Stoga i pišem seriju tako da se završava 90-te i da se samo otprilike sazna šta će sa njima biti kasnije”, kaže Srbljanović objašnjavajući da će nova serija imati 13 epizoda i da neće dozvoliti da se snima više od jedne sezone objašnjavajući da je ,,njeno čedo” serija Otvorena vrata drugom sezonom izgubila identitet, jer kako kaže nije joj dozvoljeno kao autorki seriji da sve umjetničke konce drži pod kontrolom i upravlja kreativnim izražajem.

,,U serijama, za razliku od filmova, pisac je na prvom mjestu. Ne ni reditelj ni glumac nego pisac”, kazala je Srbljanović i konstatovala da je upravo perspektiva televizisjkog izražaja serijski program i da se sve značajne tv stanice usreređuju na tu vrstu produkcije.

,,Mi kao i u svemu i u tome kasnimo za razvijenim svijetom, umjesto da zahvaljujući mogućnostima vidim i uočimo njihove grešek i na tome učimo, a ne da pravimo iste grške. Tako i sa TV formatima. Reality programi bili su u Americi aktuleni 90 tih. Mi smo stigli sada do toga da ljude tretiramo kao gladijatore, a znamo kako je to tamo iscurilo i znamo da postoje stvari koje su komercijalnije. Sada imate zlatno doba televizijskih serija u Americi, Skandinaviji, Francuskoj… To su ogromne produkcije. Sve što se zanimljivo dešava u dramaturgiji –to se dešava u serijskom programu. Svuda u svijetu. Čak i u malim jezicima. Takvih filmova sada nema u Evropi. A mi umjesto da se ugledamo u to, mi radimo njihove greške koje su oni već prošli 90 tih godina. Kada se publika bude zasitila to će samo da bude jedno veliko đubrište što i jeste”, zaključila je Srbljanović.