,,Roman ‘Balada o Itani’ je roman familiaris ali i roman živog egzistencijuma, omeđene i opore, bezizlazno – izlazne, životne sudbine. Života čiji je sinonim stradanje i urođena, istorijska i stoička sviknutost na to. U stvari riječ je o literaturi koja je koliko baladičnog heroizma, toliko i herojske baladičnosti. I nije u pitanju nikakva igra riječi već velika igra života i smrti” – kazao je Borislav Jovanović, receznet najnovijeg romana hercegnovske spisateljice Bosiljke Boke Pušić.

,,Balada o Itani” je potresna pripovijest o jakoj, hrabroj i upornoj Itani Stevović, ženi iz podlovćenskog sela Kobilji Do, kroz čiju su tragičnu sudbinu opisani i značajni događaji iz crnogorske prošlosti. Osnova romana je istinita životna priča o Itani i Radovanu Stevoviću koju je Bosiljka Pušić čula od njihove unuke dr Sofije Kalezić – Đuričković

,,Bosiljka Pušić je sinonim dobre, relevantne, kompetativne, literature u svakom pogledu i vremenu jer je od onih pisaca koji kad čuju životnu priču kažu ekstatično: pa to je čista literatura, a onda ščepaju tu literaturu i izvrše njenu subjektivističko – artističku reviziju, pa od onoga što je bilo život kao literatura naprave literaturu kao život. U njenom diksursu sve je između hodnika i tonda, između, ljepote Mediterana i podmuklih udaraca života, ili između noža i narandže te sjajne metaforičko-semantičke kohezije njenog djela u cjelini’’, objašnjava Jovanović svrstavajući Baladu o Itanu u kategoriju autobiografija o drugima, koja je nekako, po nejgovim riječima i definisicija stvaralaštva Bosiljke Pušić.

,,Bosiljka Pušić je imala spisateljske odlučnosti i vizije da od epskog izvornika napravi lirski prosede, odnosno, Itaninoj sudbini da formu poeme’’, kaže Jovanović.

Radovan Stevović je u zavještanje ostavio rukopis naslovljen ,,Biografija jedne žene”, koji je njegova unuka Sofija Kalezić – Đuričković redigovala i objavila.

,,Taj materijal je bio tlo po kome su mogle da se kreću moje ličnosti. A kada sam čula priču, odmah sam poželjela da o tome pišem. Ganula me detaljima iz njihovog života koji su se poklopili sa onim što sam ja propatila u životu”, objasnila je Pušić kako se odlučila za temu romana.

,,Čuvši od dr Sofije Kalezić Đuričković da je njen deda Radovan bio hapšen po IB-eu, a i da je njegov i njegove supruge Itane mali sin stradao od opekotina, odmah sam osjetila snažnu vezu između sebe i Itane. Moj pokojni suprug je hapšen, takođe, po IB-eu i proživio pakao Golog Otoka, a ja sam, kao njegova supruga, dugo nosila, zajedno sa njim, taj teret’’, kaže Pušić. Međutim, kako je dodala, bile su joj potrebne i neke ličnosti kojih nema u njegovoj knjizi. Bilo je potrebno da tu bude i ljubavi i ljubomore, sukoba, različitih mišljenja, da radnja ne ide pravolinijski, zato je neke likove izmaštala

,,Kada pišeš priču o istinitim ljudima, onda moraš imati precizne vage i u prstima i u duši i u svijesti. Ne smiješ ništa značajno umanjiti, niti beznačajno uveličati. A maštu moraš zauzdati kao dresiranog konja. No, ako su podaci o dotičnoj ličnosti nepotpuni, onda si prinuđen da pozoveš u pomoć maštu, ali nikako da joj dozvoliš da se razulari. Naprotiv: moraš joj čvrsto držati ular da te ne odvede kojekud, već da ti nju vodiš do onih mjesta koja će tvoje likove učiniti potpunijim. Sve ono što će tvoja spisateljska mašta dodati moraš shvatiti kao pomoćni materijal kojim se učvršćuje literarna građevina, kao što to čini cement pri zidanju. Svaki čovjek živi svoju dramu prolazeći životni put sa manje ili više sudara i lomova. Pisac ne može pisati o bilo kojoj, već samo o onoj ličnosti koja ga je uzdrmala svojom patnjom,sličnoj onoj koju je i sam iskusio kroz istovjetne ili slične doživljaje’’, kazala je Bosljika Pušić. I to njeno dopunjavanje je imresivno, smatra recezent Jovanović, dodajući da je roman Radovana Stevovića ,,Biografija jedne žene’’ neponovljiv.

,,Ipak, autorka je uspjela da ga rukopisom Baladom o Itani ponovi na svoj način. Ova dva romana će se, zapravo, i javno i tajno, neprestano dopunjavati, dozivati, čime je ‘Itana od Velestova’, dobila mjesto koje joj i u životu i u literaturi pripada. A sve je moglo imati i drugi epilog: anonimnost”, naglasio je Jovanović čiju konstataciju da je stvaralaštvo Bosiljke Pušić nova gradacija pravca kojeg je nazavao autobiografije drugih, potvrđuje i profesorica književnosti, Žana Ognjenović.

,,Za Bosiljku Pušić svaki čovjek je moguća inspiracija, neponovljiva sudbina, unikat vrijedan da se o njemu priča i pripovjeda. U svakom čovjeku ona nalazi iskru podsticaja i plodno tlo za razvijanje budućih priča. Čitav svoj književni opus ona je izgradila zapažajući i opisujući ljude oko sebe, ovekovječujući njhove sudbine u neprolaznu riječ. Njena knjiga o majci je «Otvaranje lutke», o ocu «Hodnik», o suprugu «Stimadur» i «Kumborski vijađ», o nama znanim i neznanim Novljanima i prijateljima romani «Naranča i nož», «Knjiga o Vojinu», «Tondo», «Ispod žižule»…. Ovo nije ništa novo, već samo istinitost tvrdnje da veliki pisci temu nalaze oko sebe i najčešće u krugu svoje porodice, nisu im potrebne egzibicije i putovanja kako bi prikrili svoj (ne)talenat. Uostalom, najbolji i nagrađeni romani Davida Albaharija, Miljenka Jergovića, Dragana Velikića, Petera Esterhazija, Mikloša Vamoša,  priče su o majci i ocu’’, napisala je Ognjenović u predgovoru Balade o Itani.

 

BOSILJKA PUŠIĆ rođena je u zanatlijskoj porodici, u Ćupriji, 1936. Ubrzo se porodica preselila u Jagodinu gdje je završila gimnaziju, a studije književnosi diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Udajom se seli u Herceg Novi gdje radi kao profesor književnosti u srednjoj školi. Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima. Prvu knjigu poezije „Krila iste ptice“ objavljuje 1970. godine a onda slijede: „Privid igre“ (1972), „Pelin u reveru“ (1976), „Rukom prema snu“ i „Druga voda“ (1980), „Dobošari na trgu“ (1985), „Svođenje reči“(1989), „Pepeo i krik“ (2000), „Baršunasti glasovi-haibuni“ (2015), „Privid sunca“ (2015).

Paralelno sa poezijom objavljuje po časopisima kratke priče, te slijede zbirke pripovjedaka: „Kavez“ (1981), „Otapanje“ (1994), „Izlet u Žanjice“ (2000), „Kako preživeti brak“ (tri izdanja).

Više izdanja doživio je i Bosiljkin prvi roman „Otvaranje lutke“(prvo izdanje 1985 i drugo 2001). Slijede: „Naranča i nož“ (2002), „Narančin cvat“ (2004); sa trećim romanom „Naranča i žeđ“ kompletira trilogiju „Naranče pod šlemom“ (2008). Iste godine objavljuje roman „Knjiga o Vojinu“, a zatim „Hodnik“ (2009), „Stimadur“ (2011) i „Ispod žižule“ (2012), „Tondo“ (2013), „Kumborski vijađ“ (2014).

Podstaknuta pričama svojim unučićima počinje da objavljuje knjige za djecu: „Hercegnovske čarolije“ i „Koga boli uvo kako ja rastem“ (2000), „Ružičasti delfin“ (2001), „Žabilijada“ (2003), „Doživljaji magarčića Magića“ (2004), „Kobajagična putovanja“ (2006), „Plavojko“ (2009), „Ko te šiša“ (2010) i „Kralj koji je pojeo i sebe“ ( 2012), „Bašta od papira“ (2014), „Žab’ilijada“ (2015).

Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala petnaest samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija. Dobitnica je brojnih književnih nagrada.