Nova knjiga Miraša Martinovića ‘Glasovi iz Doklee’ objavljena je nedavno u Zagrebu u izdanju Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Skener studija.

‘Glasovi iz Doklee su neka moja krunska knjiga, knjiga zaokruženja moje poetike i moje etike – jer etika i poetika idu zajedno. To je knjiga koja je nastajala u dugom periodu, koja je dopisivana,  punio sam iz nekih ranijih knjiga neke partije. Pisana je u proznoj formi. Šta ona donosi? Ona kreće iz Doklee kao faktičkog grada, municipijalnog grada u blizini Podgorice ili Doklee kao grada sjećanja – stari grad je već postao dio našeg sjećanja. Priča se širi na jednu kompletnu mapu mjesta, lokaliteta koji obuhvataju cijelu Crnu Goru, ne sam Crnu Goru nego i druge ambijente, predjele i komunikacije iz doba Antike. Ja sam inače poznat kao pisac, i to je Božena Jelušić jednom zapisala, koji je prepješačio svoje knjige. Išao sam i tražio knjige na terenu, po ostacima zidova, novčićima koji su nađeni, faktičkim civilizacijskim tragovima na ovom prostoru’ – objašnjava Martinović.

‘Glasovi iz Doklee’ imaju 35 proznih cjelina koje, u modernom smislu, čine roman. Martinovićeve priče iz različitih vremena i sa različitih mjesta, najviše iz Doklee, veže jedna zlatna nit – duhovno trajanje.

‘Zapravo, moja misija i jeste to: uspostavljanje kontinuiteta. Te priče su kopče našeg kontinuiteta. U njima sam od artefakata pravio metafore.  Fakta su poznata u arheologiji i istoriji, dosta toga je proučeno, ne dovoljno, ali svakako od toga, od gradova, ja sam pravio sudbine i poruke. Ako umjetnik nije digao svoje djelo na nivo poruke, nije uradio šta treba. Kao pisac sam uvijek nezadovoljan, ali sa ovom knjigom sam srećan u potpunosti. Ona je knjiga spomenik, da to ne ispadne pretenciozno’ – kaže Martinović.

Kako on kaže, istorija Crne Gore još nije napisana. Raspolažemo samo sa udžbeničima izdanjima koja su pisali ljudi koji su ređali događaje. Duh kontinuiteta i duh sveukupnosti, odnosno istorija kako je vide francuski analisti na koje se Martinović i oslanja, tek čeka da bude napisana.

‘Crna Gora čeka jednu takvu istoriju, da se rodi jedan istoričar koji neće ređati događaje, ali on mora biti velikog kapaciteta i duha. Ja istoriju koristim koliko je potrebno za literaturu, ni manje ni više. Koristim je da izvučem pouku, poduku, da oživim događaj, ličnost i konačno, sudbinu. To ja tražim u istoriji Crne Gore. To je neka moja misija’ – kaže Martinović.

Pored niza od tri knjige objavljene u Zagrebu, Martinović je imao i beogradskog izdavača. Tri njegova djela objavila je prestižna kuću ‘Geopoetika’, a među ljubiteljima Martinovićeve proze su bili kako Vladislav Bajac tako i Mirko Kovač. Uprkos potvrdama i kvaliteta i čitanosti, nova Martinovićeva knjiga ‘Glasovi iz Doklee’ nije dobila podršku kod kuće, na konkursu  Ministarstva kulture Crne Gore.

‘Ove godine sam konkurisao sa romanom ‘Homer na putu za Smirnu’ – ni centa nisam dobio. Eto valorizacije vrijednosti. Pitao sam se i pitam se – ko su ljudi u komisijama i ko te ljude bira. Uprkos tome, moje knjige izlaze, objavljuju se bez pomoći ministarstva ili bilo čije. U Zagrebu sam upoznao predstavnike Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske. Ljudi koji tu sjede su visoki intelektualci, akademici, mnogi od njih su doktori nauka, oni su mene rado i odmah prihvatili i ovo je četvrta knjiga koju su oni meni objavili. ‘Homer na putu za Smirnu’ možda ponudim jednoj izdavačkoj kući u Beogradu ‘ – kaže hercegnovski i crnogorski pisac, veoma prisutan i respektovan na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Paradoksalno, Martinović, osim hercegnovske nagrade nije dobio nijednu crnogorsku.

‘A bio sam predlagan. Za ovogodišnju nagradu, Trinaestojuslku, predložilo me jedno deset imena iz svijeta umjetnosti, i van Crne Gore, ali mislim da to ništa ne znači. I da ne dobijem bilo koju crnogorsku nagradu, siguran sam u svoje djelo’