,,Mali narodi ne vole isticanje pojedinaca, ne vole njihovu nezavisnost i imaju strah od onog što je novo ili nepoznato. To je zato što ovakve sredine žive u jednom pakleno zatvorenom sistemu, kojem je, da bi ozdravio, potreban ogroman i potpuno slobodan protok informacija i ljudi’’, kazala je u intervjuu za Herceg Novi Cool, jedna od trenutno svjetski najrenomiranijih kompozitorki, Isidora Žebeljan, čija opera ,,Dve glave i devojka’’ 15. jula gostuje na hercegnovskoj Kanli Kuli.

Komična opera sa dozom apsurda ,,Dve glave i devojka”  je jednočinka bazirana na indijskoj legendi i ni po čemu nije tradicionalna – ona priča o ljubavnom trouglu u kojem se, moćima boginje Kali, čak razmjenjuju glave i tijela. Posebna atrakcija ovog muzičko scenskog komada je što će u njemu, osim postave standardne za operu, glumiti i Rambo Amadeus. ,,Dve glave i devojka’’ je, slično kao ostala  djela iz bogate stvaralačke biografije isidore Žebeljan, izvođena više u inostranstvu nego na govornom području kojem pripada autorak, pa i u Srbiji. Čak mnoge njene kompozicije nastale od 2000. godine, domaća publika nikada nije imala priliku da čuje. Zbog čega je to tako Isidora Žebeljan za naš sajt objašnjava da je ignorisanje uspjeha – fenomen karakterističan za ove prostore .

,,Na našim prostorima se ono što podrazumjevamo pod uspjehom, ignoriše – sve do trenutka dok više ne može da se ne primećuje (kao što je bilo sa Andrićevom Nobelovom nagradom u Jugoslaviji). Ovo je naročito upečatljivo ako se isticanje dešava van vidokruga i djelokruga esnafa iz kojeg je pojedinac ponikao. Zapravo, umjetnička djela i njihov život (ako se odvija bez upliva sredine kojoj umjetnik pripada), bivaju doživljeni nekako mutno, nejasno i često ih je najjednostavnije objasniti teorijom zavjere. Pitanje koje ljudi na ovim prostorima ponavljaju je: zašto baš ona/on, a ne ja? Ovo pitanje je posljedica osjećaja uskraćenosti, jednog vrzinog kola u kojem nema radosti i ljubavi za i zbog bližnjeg, (samim tim nestaje i poštovanje prema bilo kome i bilo čemu). A, ako nema radosti za druge, neće je biti ni za sebe, zapravo, neće je više uopšte ni biti. Radost je nježna biljka koja mora stalno da se zaIiva i to prije svega, radošću zbog drugih. Ipak, ja sam veoma zahvalna što je u mom životu sve ovako kako jeste – u pitanju je ravnoteža – da se moja muzika mnogo izvodi u Srbiji, ko zna da li bi se toliko izvodila u inostranstvu’’

isidora-zebeljan

HN Cool: Upravo je i operu ,,Dve glave i devojka” koju ćemo 15. jula vidjeti u Herceg Novom naručila Accademia Musicale Chigiana, a prvi put je izvedena u Sijeni, i to na našem jeziku. Izvođači su sa scena ispraćeni ovacijama, a istovjetno je reagovala i kritika, nazvavši vašu muziku slasnom, krvožednom i balkanski zavodljivom, gdje, kao rijetko kad, pridjev balkanski ima vrlo pozitivnu konotaciju. Šta muziku koja se bazira i na balkanskom zvuku, čini tako privlačnom slušaocima iz drugih muzičkih tradicija?

Isidora Žebeljan: Po mom mišljenju, najveća vrlina moje muzike je činjenica da je prirodna; zato je balkanski element njeno prirodno svojstvo o kojem ne razmišljam. Sa druge strane, nisam baš sigurna da je u umjetnosti pojam “balkanski” ikada značio nešto negativno, pa ni u doba posljednjih ratova. Uostalom, sjetimo se Emira Kusturice i Gorana Bregovića, kao i novih izdanja Iva Andrića ili retrospektiva filmova Aleksandra Saše Petrovića. Zapadna publika u balkanskom zvuku voli onu posebnu vrstu temperamenta i energije koja se daje bez ostatka, koja ne kalkuliše; to je umjetnost koja vrišti kad joj se vrišti, koja, kada to želi, i plače i jeca i smije se i mršti i udara. To je umjetnost koja voli, koja grli, koja traži i uzima, koja je napadna i zbog toga hrabra i beskompromisna; ona je upravo onakva kakvi smo mi koji smo ovdje rođeni.

HN Cool: Govoreći o muzici koju stvarate, a koja je veoma intenzivna, kompleksna, može li se konstatovati da vam uzor u komponovanju nije bio Mozart ili Hajdn, možda Stravinski? Da li je on, ili ko već, imao uticaja na vas i vaš rad? Negdje sam pročitao da je obavezni ritual u vašoj porodičnoj kući dok ste bili mali, bio TV prenos Novogdišnjeg bečkog koncerta. I koliko je po vašem mišljenju prednost vremena u kojem živimo, ta mogućnost preplitanja raznih tradicija, pa je indijska legenda obojena balkanskom zavodljivošću a sve to je impresivno zapadnjačkom sistemu vrijednosti?

Isidora Žebeljan: U pravu ste. Ima u mojoj muzici vječnih čestica ljubavi koje su se za mene rodile kada sam prvi put čula Stravinskog, ali i Bartoka i Prokofjeva, Debisija, Ravela, Pulanka, Mesijana i Ligetija, Ksenakisa, Janačeka, Sex pistols-e, Madness, Specials, Šarla akrobatu, Pekinšku patku, Miles Davis-a, Coltrane-a, Cocteau twins, Beirut, Makabejce… U mojoj muzici se nalaze svi oni muzički dahovi koje sam u jednom trenutku duboko udahnula i jako osjetila. Toliko jako da su postali neodvojivi dio moje duše i tjela. Svi ti elementi su istinski srasli u tkivo koje je jedinstveno; kada se čuje moja muzika, oni zajednički vibriraju.

HN Cool: Muzika koju stvarate mene kao običnog slušaoca vodi u neki nadrealizam i podsjeća na sasvim poseban, organizovan, veseli haos, poput slika nekog nadrealiste, recimo Novljanina Voja Stanića, pa me interesuje kako gledate na povezivanje različitih umjetnosti, s obzirom na činjenicu da je opera praktično najkompleksniji oblik umjetničkog izražavanja, jer objedinjuje maltene sve scenske umjetnosti? Koliko je zahtjevno sve to spakovati u jedinstveni proizvod?

Isidora Žebeljan: Raduje me što ste pomenuli Voja Stanića, jer volim njegovo slikarstvo i osjećam bliskost sa njegovim stvaralaštvom. Ako bih, radi lakšeg objašnjenja, pomislila da uporedim svoju muziku, u smislu umjetničkog pristupa, sa nekim drugim, bliskim umjetničkim djelima, onda bi to bila književnost Markesa, Brojgelove slike, Felini i donekle Tarantino. Opera je čudesna forma i da bi bila istinita, prava, potrebno je da svi umjetnici koji u njoj učestvuju budu vrhunski, da vole operu, da imaju gotovo neograničeno vrijeme za radni proces, ozbiljnu finansijsku potporu, kako bi se potpuno prepustili traženju, nalaženju, odabiranju i osvajanju. Još uvjek maštam da ću imati prilike da učestvujem u jednom takvom snu.

isidora-zebeljan-2

HN Cool: Obično umjetnici imaju neko specijalno mjesto ili ambijent u kojem stvaraju. Da li je to i slučaj sa vama? I gdje uopšte crpite inspiracije, gdje se osjećate najkomfornije?

Isidora Žebeljan: U prirodi, ili za mojim slatkim, nježnim starinskim pianinom.

HN Cool: Kompozitori nerijetko konstatuju da u glavi čuju muziku, da ih budi noću i da se ustaju da zapišu to što su čuli. Da li je to slučaj i kod vas? Komponujuete li tako što note direktno iz glave pišete na papir ili prvo tražite na klaviru prave tonove?

Isidora Žebeljan: Najčešće improvizujem na klaviru i slušajući te improvizacije odabiram ono što intuicija govori da je najdejstvenije. Volim da muziku proizvodim rukama, da osjetim njenu energiju. Jednom je neko rekao da Bog voli da osjeća i dodiruje stvari našim rukama. Za mene je to način da se prepustim Duhu.

HN Cool: Muzičari se žale da su vaše partiture najteže za sviranje, ali i pored toga sa uživanjem izvode vaša djela, kako objašnjavate taj fenomen? Da li je to možda prepuštanje, povezano sa konstatacijom koju ste nerijetko isticali da ne analizirate muziku, da ne insistirate na tome da prepoznajete od kojih je ljestvica, akorada i postupaka ona načinjena, jer se time automatski isključuje mogućnost prepuštanja?

Isidora Žebeljan: Postoji legenda o tome kako su moje partiture neverovatno kompleksne, ali, još se nije pojavio muzičar koji nije uspio da ih savlada i to sa zadovoljstvom. Uporedila bih tu situaciju sa učenjem stranog jezika – on je u početku neprozirna džungla teških, nerazumljivih zvukova, ali ubrzo postaje prepun svjetlosti, radosti i jasnoće prepoznavanja. Moja muzika je potpuno prirodna, ali je neobična i ima sopstveni muzički kod, koji je nov i drugačiji i koji od muzičara zahtjeva da ga dešifruju. Uostalom, cjela istorija muzike govori upravo o sličnim kodovima – Vivaldijeve opere su bile gotovo nemoguće za izvođenje, Vagnera su smatrali preteškim i neizvodljivim, a onda hajde da se sjetimo i Posvećenja proljeća, na čijoj je premijeri izbio skandal, između ostalog i zbog toga što su se muzičari u orkestru  stalno raspadali, nisu mogli da sviraju zajedno, usaglašeno, jer je partitura bila ekstremno ritmički kompleksna i, za ono vrijeme, nezamislivo teška – danas u Zapadnoj Evropi, ovu muziku izvode i amaterski orkestri.

HN Cool: Uz konstataciju sa početka, moramo reći da je i beogradska publika sjajno, možda i sa atipičnom energijom, prihvatila vašu operu, reagujući na muzički podtekst koji možda dijelom prepoznaje i intuitivno, ali i na modernost izvođenja, fantastičnost i slojevitost priče. Da li to znači da je publika spremnija od establišmenta, posmatrajući prostor nekadašnje Jugoslavije, da prihvati takvu varijaciju klasične muzike – ali i inače, kulturu i umjetnost?

Isidora Žebeljan: Naravno. Publika, čistog srca i bez predrasuda, mnogo će se lakše probiti do srži istinitosti nekog umjetničkog djela, od onih ljujdi koji su opterećeni svojim očekivanjima. Danas, kao i uvijek, nije lako biti drugačiji, poseban, samo svojJ Ali danas postoje još neke nove teškoće, koje ranije nisu postojale – one se ogledaju u masovnom ugrađivanju kodova poželjnog slušanja, gledanja i razumjevanja. Ovo se čini uspostavljanjem trendova putem medija, te se prostor za prihvatanje i razumijevanje originalnosti sve više sužava – ljudskom umu postalo je veoma teško da razumije i prihvati nešto što ne može da svrsta ni u jednu od već postojećih, u medijima ponuđenih, fioka.

HN Col: Govoreći o predstavi ,,Dve glave i devojka’’, kakvi su vaši utisci poslije četiri godine od njene premijere?

Isidora Žebeljan: Mislim da je postavka koju je napravio Boris Liješević izvrsna, a posebno sam zahvalna i srećna što sada, konačno, prvi put, moju operu izvode srpski pjevači (u svih pet opera, koliko sam ih do sada napisala, nastupali su samo inostrani pjevači). To su fenomanalne Aneta Ilić i Katarina Jovanović, kao i sjajni Nebojša Babić, Vasa Stajkić, pa onda izuzetni glumci Miša Janketić i Miodrag Filipović, kao i moj omiljeni Žebeljan ansambl, najbolji ansambl u regionu (o čemu svjedoče odlične kritike koje ovaj skup muzičara dobija za svaki nastup) i uvijek lucidni i nezamjenljivi Rambo Amadeus. Ipak, da bi muzika ovako dobro zvučala, najzaslužniji je moj divni prijatelj, dirigent Premil Petrović, koji je toliko poseban da mislim da na ovim prostorima u skorije vrijeme neće biti ni blizu tako čudesnog dirigenta kakav je on.


Fotografije su preuzete sa zvaničnog sajta Isidore Žebeljan