Jedino razvojem možemo naše gradove učiniti mjestima ugodnim za život i rad

Photo: Ema Bednarž

 

„Roman koji ljuti, izaziva, nadahnjuje i preispituje život onda kada mislimo da treba da prestane ili kada nikome nije do njega“ definisala je Magda Janjić, djelo „Ispod majice“, sjajne kulturne poslanice, publicistkinje, teoretičarke kulture i aktivistkinje Marije Ratković, čija je prva knjiga sinoć u Herceg Novom doživjela i svoju provu zvaničnu pravu promociju. Roman je promovisan u Kući Iva Andrića u okviru regionalnu Konferencijr ”Jačanje uloge žena u promociji mira, pomirenja i saradnje na Zapadnom Balkanu”.

U skladu sa temom Konferencije pitali smo autorku kako je njen roman prihvaćen u javnosti, budući da je književnica, tj. žena i kako je uopšte moguće da je čitalačka publika i načelno većim dijelom ženska, a da je književni kanon prevashodno muški.

„Čitalačka publika je danas većim delom ženska ali nije tako bilo oduvek. Pismenost i obrazovanje su dugo bili privilegija muškaraca i žena iz visokih društvenih slojeva i žene su predugo bile odsutne iz onoga što zovemo javni i politički prostor. Sada se to menja ali potrebno je jako puno godina da prođe da se izmeni kanon, čini mi se kao da je u kamenu zapisan. Juče smo imali promociju knjige u kući našeg jedinog nobelovca Iva Andrića, ali meni je važno da napomenem da je Ivana Brlić Mažuranić čak četiri puta nominovana za nobelovu nagradu – a ona je svoj ceo opus i neverovatni svet književnosti za decu napisala u pauzama od kućnih poslova i odgajanja šestoro dece. Njen život odnela je teška depresija, kao i živote mnogih žena kojima su isključenost iz javnog života i preteški uslovi rada onemogućili svetske uspehe. Zato je neophodno da se stalno podsećamo koliko je važno osvajati prostore, upisivati važna imena u istoriju i svakoj ženi ponavljati da nije sama i da celo selo žena stoji iza nje. Imam privilegiju i sreću da je moj roman odlično prihvaćen da komunicira sa jako širokim krugom publike i to me posebno ispunjava nadom da će svakoj sledećoj ženi biti lakše. Uvek je lakše kad ima publike i podrške. Kako je roman Ispod majice izašao 2020. godine u doba korone, jučerašnja promocija u Herceg Novom je bila moja prva promocija i neizmerno sam srećna da je bilo puno ljudi, da smo ostali duboko u noć i da definitivno postoji veliko interesovanje i za čitanje i za razgovore o književnosti. Jer književnost je pre svega društvena i javna, a ne samo umetnička praksa. Jako puno učim i bogatim se iz dijaloga sa publikom“, kaže za Herceg Novi Cool, Marija Ratković koja je poslije doktorskih studija na odsjeku Teorija umetnosti i medija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, bavila se umjetničkim i naučnim radom u oblasti kulture sjećanja, biopolitike i forenzičke arhitekture.

viber slika 2021 05 29 20 28 32

Od 2006. godine radi u oblastima kulture i medija. Pored dugogodišnjeg pisanja za Vice, Elle, Peščanik, piše za film, televiziju i pozorište. Narativni kratki film Punta Cana (2018, USA), poslije uspeha na međunarodnim festivalima dobio je zlatno priznanje International Independent Film Awards u USA. Marija je i autorka više dramatizacija, kratkih drama i scenarija. Dobitnica nekoliko priznanja za aktivizam i zaštitu ljudskih prava, laureatkinja nagrade “Laza K. Lazarević” za najbolju savremenu pripovjetku 2020. godine.

U Šapcu, gdje je i rođena, Marija Ratković je bila pomoćnica gradonačelnika zadužena za mlade gdje je uključivala mlade i savremene umjetnike u kulturni život grada. Za to vrijeme je postigla da Šabac bude svijetla tačka na srpskoj kulturnoj mapi, sa značajnim budžetom pozivala progresivne umjetnike i radnike u kulturi u gradske institucije.

„Zadovoljstvo je bilo raditi u Šapcu jer je to grad u kome postoji kontinuitet ideja savremenosti i samo sam se nadovezala na rad koji je pre mene već postojao – imala sam podršku Šabačkog pozorišta i Omladinskog kluba koji je vodila Minja Bogavac. Otvorili smo vrata institucija za mlade i oni su pružali značajan uvid u to šta su stvarne potrebe i načini na koje bismo mogli biti bolji. Problem je svaka politika doneta iza zatvorenih vrata bez doprinosa i uvida stvarnih korisnica i korisnika sadržaja. Šabac je po mnogome bio drugačiji – grad sa 20 godina neprekinute demokratske tradicije i usavršavanja mehanizama direktnog uključivanja građana. Mi smo po mnogome bili pilot projekat i pokazna vežba kako bi cela Srbija i svaka lokalna zajednica u regionu mogla da dobro radi i razvija se u saradnji gradskih službi i institucija sa civilnim sektorom, neformalnim grupama i građanima. Naša komunikacija sa ljudima je bila besprekorna i znali smo i – čak i sada kada ne radimo više tamo znamo kako grad diše jer ta komunikacija i veze koje smo stvorili traju i dalje. Sigurna sam da smo ostavile trag, i to ne u gradu – već u ljudima, njihovim životima“, priča nam dalje Marija koja je u svom rodnom gradu bila vodeća figura kulturne politke do prošle godine kad je SNS preuzeo vlast.

„Važno je reći da je SNS ilegalno došao na vlast i da taj izborni proces nije završen, bez obzira što sudovi u Srbiji ne odgovaraju na tužbe, sigurna sam da će međunarodni sudovi zaustaviti taj proces okupacije Srbije, krađe glasova i miniranja demokratskih procesa kao što je glasanje. U Šapcu je uvek bilo važno da se poštuje glas i volja građana – i zato je važno boriti se svim pravnim sredstvima protiv grubih kršenja pravila izbornog procesa, okupiranja institucija i svega što je pratilo te izbore. Ali da se maknemo od politike – menjanje kursa, partokratija i odustanak od savremenosti, gušenje kritičke misli koje se desilo u Šapcu neće biti lak posao, verujem da će slobodni duh pobediti i da će se građanke i građani boriti za ono što je godinama građeno – svako u svojoj sferi bilo da je to ekologija, kultura, umetnost ili sport. Svaka vlast je smenjiva i važno je da se uvek podsećamo da je tu da služi narodu i ispunjava potrebe zajednice a nije sama sebi svrha. Ponosna sam što sam služila svom gradu i nastaviću da radim i doprinosim zajednici u svakom mogućem smislu“, kaže dalje Ratković koja je i pokretač akcije rezultirale time da je Šabac postao prvi i jedini grad u Srbiji gdje su žene dobijale besplatnu vakcinu protiv papiloma virusa doprinose.

127222834 705937490340503 6282935220717651885 n

„Pandemija korona virusa je pokazala koliko je važno da ulažemo u javno zdravlje, koliko je društvo bitan faktor zdravlja svakog pojedinca. Ne možemo govoriti o iskorenjivanju opasniih i smrtonosnih bolesti kao što je rak apelima svakom pojedincu, već je važno da radimo na većoj dostupnosti najnovijih lekova svima. Tek kada je veći deo stanovništva zaštićen, kada je svima dostupna zdravstvena zaštita – svi možemo biti bezbrižniji i sigurniji. Život bez bolesti je moguć tek kada postoji politička volja da se teške bolesti iskorene, da se smrtonosne bolesti pretvore u hronične i izlečive. Borba za javno zdravlje je najveći test vrednosti društva – tu se vidi koliko smo solidarni i dobri, koliko volimo svoju zemlju i narod – sve ostalo su prazne priče“, poručuje Ratković ističući, kao teoretičarka kulture, da je ogromne važnosti pravilna odnos centra i periferije, tj. decentralizacija. Tu se kao sjajan primjer može uzeti umrežavanje na postjugoslovenskom nivou na nezavisnoj sceni nekad, nasuprot (kao što je to praksa bila doa sada u HN) prilične skepse prema drugačijem kulutrnom izražaju i stvaralaštvu onih koji nisu vlasto-ugodni.

„Sva naša društva koja su nastala iz Jugoslavije – postala su previše centralizovana i jedan od najvažnijih zadataka nas koji radimo u teoriji i praksi jeste da se borimo za ravnomeran razvoj, da delujemo tako da pokušamo da smanjimo razlike, jer danas ljudi teže odlasku u Podgoricu ili Beograd, sutra u Njujork, Pariz, Berlin i jedini način da se suprotstavimo trendu odlazaka jeste da naše gradove razvojem učinimo mestima ugodnim za život i rad. Moje angažovanje se zasniva na ideji da osnažimo devojčice i dečake da sanjaju velike snove i da stvorimo klimu u kojoj će biti dobrošli – da pokažemo da su nam potrebni i harfistkinje i reditelji i neurohirurzi i profesorke japanskog, a ne da svi ostvarujući svoje snove odlaze daleko i za sobom ostvaljaju pustoš. Na konferenciji je to dr Danijela Majstorović lepo rekla – iza svakog ko ode ostaje praznina – ne gubi samo porodica, gubi celo društvo. Dodala bih da odlasci ne treba da budu naša trauma već jedan normalan i dinamičan proces – da postoji kretanje i reciprocitet da ljudi dolaze i odlaze i da gradovi žive i bogate se važnim uticajima tih migracija“, objašnava Ratković definišući zastrašujućim ono što politička elita danas proziva nacionalnom kulturom, a iz čega je izmješten dobar dio (nekada kanonske) kulture, jer je pripadala nepoželjnom društvenom poretku, tj. socijalizmu.

„Za mene je zastrašujuća važnost koji pojam nacije ima u našim društvima jer je nacionalni identitet samo jedan od mnogih koje svi mi imamo. Prenaglašenost nacionalnog – briše sve druge važne komponente i zatvara nas u uske okvire koji se sve više dele i usitnjavaju. Važno je poštovati tradicije ali i pravo svakog na samoopredeljenje, priznati koliko nas različite kulture bogate i koliko dobijamo povezivanjem. Kad pomislim na Jugoslaviju pomislim upravo na bogatsvo različitosti, na slobodu ljudi da se vole i širinu koju su moje bake i deke imale gradeći zemlju. Crna Gora je čini mi se zemlja koja je očuvala najveći deo jugoslovenstva i sećanja na važnost antifašističke borbe, savremene sekularne države, izgradnje i razvoja svih čak i udaljenih delova uz očuvanje lokalnih specifičnosti i mikro kultura. Ispunjava me dubokim ponosom kada sam saznavala priče bokeških žena kroz izložbu koju nam je predstavio Expeditio iz Kotora, i nemojte mi zameriti ja zaista delim osećanje pripadnosti svim jugoslovenskim kulturama. Rođenje u Jugoslaviji je bila privilegija i čast, posebno znajući da su ruke mojih predaka izgradile puteve kojima se vozimo i da su zajednički izgradili društvo koje je počivalo na jednakosti, samoupravljanju, brizi o svim slojevima društva i dostojanstvu radnika. To su vrednosti koje žive duboko u meni“, zaključuje ova sjajna žena.

130308267 1109296406169437 419544657791166253 n

 

Kalendar

mart, 2024