Kokan Mladenović: teatrom protiv palanke

Jedno od najpozantijih djela srpske literature, Stankovićeva ,,Koštana”, a u režiji Kokana Mladenovića, svoju će premijeru doživjeti u Crnoj Gori – najavio je taj beogradski reditelj gostojući u Herceg Novom u trećem krugu serijala ,,Drugačiji” kojeg organizuje JUK Hercegfest.

,,Na moje veliko zaprepaštenje, Pozorište na Terazijama u Beogradu je pokazalo zavidan nivo poltronstva prema  novim političkim vladarima Srbije, a i zavidan nivo transfobije na pomen učešća Boža Vreća”, objašnjava Mladenović zašto se njegova verzija ,,Koštane”  ipak neće premijerno odigrati u Beogradu, to jest u Srbiji, i dodaje da su sjajna umjetnička raskoš i životni stil transrodnog bosanskog pjevača sevdalinki, Božidara Vreća, idealna interpretacija onoga što ,,Koštana” predstavlja.

,,On u stvari jeste savremena Koštana. To je neko ko živi svoju slobodu, bez obzira na posljedice i upravo a propos toga skandala oko odbijanja ove Koštane od strane Pozorišta na Terazijama, Miljanko Jergović je napisao da je Beograd i ne znajući inscenirao svoju Koštanu. Jer je Koštana priča o osobi koja živi svoju slobodu, svoju seksualnost, ne pripada nikome, živi za svoju muziku i od svoje muzike i dođe u jednu malu učmalu sredinu koja se pomami za njom, a onda, ne mogavši da je ima, sredina primeni sve one ružne palanačke osobine osvete dok je ne uništi do kraja. E pa tako je Beograd, ne znajući da igra Koštanu, odigrao žalosnu palanku zatvorenu i netolerantnu za jedan iskorak i to ne tako radikalan iskorak, međutim taj grad se pretvorio u svoju suprotnost, jer je to grad Bitefa i Living teatra i grad sjajne Kose sa mnogo nagih učesnika i mnog ostalih djela. To je jedan grad koji je u zvanično rigidnom sistemu kakav je bio socijalizam, pokazivao mnogo, mnogo veću toleranciju i mnogo značajniju kulturnu politiku”, konstatovao je Mladenović. On dalje, na pitanje moderatora dramskog pisca i direktora Hercegfesta, Sevana Koprivice, da li je reditelj dužan da doslovno poštuje tekst djela koji interpetira, objašnjava da je stvar modernog pozorišta u stvari pitanje konteksta, a ne pitanje teksta. Tekstovi su, kaže Mladenović, takvi kakvi jesu i oni najgenijalniji prežive svoje vrijeme.

,,Naš ugao gledanja i ono šta mi hoćemo da kažemo tim tekstom, a ne ono šta piše u tom tekstu, je za mene ugao gledanja modernog teatra”, jasan je Mladenović uz zaključak da među pozorišnim upravama trenutno vlada interes i strah.

,,Čak više strah, rekao bih. I to strah da se ne zamerimo, da ne iskoračimo, da ostanemo u nekim onako malograđanskim okvirima, pa se tako teatar pretvorio u teatar kukavica, u teatar ljudi koji će da zarade svoju platu, a umetnički dio je samo lični dohotak i bus-plus markica preko toga”, kaže Mladenović i navodi da je identično stanje i u političko-društvenom životu – paradoksalno stanje u kulturi u kojoj nema dovoljno stredstava pa umjetnici rade samo za onu platu, bez reakcije i volje da se pobune,  opšte je prisutna stvar.

,,Srbija je trenutno zemlja ozbiljnog totalitarizma, a u posljednjih par mjeseci se pretvara u taj latinoamerički totalitarizam. I po meni je samo pitanje elementarne građanske časti da li na nešto pristajemo ili ne pristajemo. Jer mi smo došli u situaciju da živimo u državama tako kompromitovanog morala, tako uništenih elementarnih vrijednosti, pravde, časti, poštenja, poštovanja osnovnih ljudskih i građanskih prava i nezalaganje za jedan normalan život u postulatima koji važe svuda u civilizovanom svijetu, a to je kod nas odjednom postao jako angažovan posao. To je zato što mi dozvoljavamo sebi da u tom slobodnom padu zaboravljamo na neke elementarne vrijednosti na kojima počiva moderna civilizacija”- podsjeća Mladenović uz konstataciju da je na vlasti u Srbiji trenutno garnitura koja je bila sinonim svega suprotnog demokratiji, jer je predsjednik države nekada javno deklarisani četnički vojvoda čija se takva zakletva i dalje može pogledati na Youtubeu i da je premijer države bio Miloševićev ministar informisanja u vremenu kada su u toj zemlji ubijani i proganjani novinari.

,,Međutim, i takva nakaradna vlast je neko koga je izabrao narod, nisu oni došli na vlast vojnim pučem, revolucijom ili nešto slično nego ih je izabrala većina glasača koji su izašli na izbore. I ja poštujem njihovo pravo da upravljaju mojom zemljom, ma koliko meni to bilo strašno i nepodnošljivo. Ali onda očekujem i minimun svog prava na kritiku, na javnu reč, prava na drugačije mišljenje i upravo je to ono što nama najviše nedostaje, taj pluralizam mišljenja koji čini jedno demokratsko društvo i mi smo stalno na ivici opasnih jednoumlja u svim ovim postjugoslovenskim državama”, smatra Mladenović -,,Josip Broz Tito je na glas pomenuo samo dva umjetnika tokom svoje vladavine – Branka Ćopića koga je to koštalo i glave, a kasnije zbog jeretičke priča i Dragoslava Mihajlovića, koga je pomešao sa Mikićem. I to je sve za 35 godina diktature, kako je neki nazivaju. Međutim ovi sadašnji, malo malo pa nekoga javno prozovu, jer imaju potrebu za apsolutnom kontrolom i to je nešto što mora da zabrine, jer tako nije bilo ni za vriejem Miloševića, koji je dozvoljava i Indeksovo radio pozorište i mnoge druge ozbiljne predstave i pravio sliku da ima slobode govora. Ovi sada, mada znaju tužnu statistiku da svega 2 do 3 posto ljudi ima potrebu za kulturom, što znači da to nisu ljudi koji mogu da pređu cenzus i mi njih ne ugrožavamo baš ni na koji način. Ali u tim mentalnim sklopovima postoji opsesivna potreba za kontrolom u svakom segmentu javnog života, pa da i ono malo oprečnog mišljenja što omogućava da se formalno zovemo demokratskom zemljom bude pod potpunom kontrolom”, kaže Mladenović o dodaje da, za razliku od SFRJ, zemlje koje su iz nje nastale nemaju nikakvu kulturnu politiku.

,,Ako imate akademiju koja kontinuirano radi i proizvodi glumce i pisce, onda je logučno da ćete za te kadrove otvarati nova pozorišta, to je kao da imate pilotsku akademiju a nemate avione. Takvo je stanje zbog nemanja svesti šta mi želimo od kulutre, od nemanja svesti šta kultura i obrazovanje znače. Mi se ponašamo kao da što manje para imamo za kulturu i što manje ulažemo, to nam je bolje. Kada je reč o pozorištu u Crnoj Gori, do sada sam radi za Budva grad teatar koji je svojevremeno imao ozbiljan autoritet sa određnim problemima, a sad samo došli do toga da je Budva grad teatar kao pas kada pobjesni pa sam sebi juri da ugrize rep pa ne može i dolazi u besmislenu situaciju, jer taj grad izdvaja značajna sredstva da se realizuje festival dok sa druge strane sva pravila u gradu onemogućavaju da se realizuje taj isti festival. Uslovi rada, igranja, ta opšta nekultura, ta Trokadero filozofija, prosto uništava sliku toga grada i onda je bolje da se posveti pljeskavicama i estradi, nego da na silu neguje nešto od čega je i sam odustao”- beskompromisan je kao i uvijek Mladenović koji je bio više puta nagrađivan za svoje predstave, a istovremeno i proganjan od strane establišmenta.

Kalendar

mart, 2024