Autor: Dejan Đonović, glumac
Jednog lijepog američkog dana (ili noći) reditelj Ivan Marinović, koji je zbog svog dugometražnog prvijenca „Igla ispod praga“ špartao po Americi, poslao mi mejl u kome je stajala preporuka da u što kraćem roku pošaljem par snimaka za neke uloge u novom filmu Boba Jelčića „Sam samcat“. Dobio sam separat u kojem su stajali tekstovi koje treba naučiti, snimiti i poslati. Komunikacija je išla preko asistenta režije-beogradskog reditelja Radivoja Raše Andrića (Kad porastem biću kengur, Munje..). Naravno, niko mene lično nije tražio, već pretpostavljam da me je Ivan preporučio i uputio ih na Iglu ispod praga. Reditelju se dopalo kako sam snimio neke uloge službenika, ali mi je dodatno tražio da snimim i scenu sa konobarom i direktorom. E, tu je došlo do malih problema. Naime, komšinica Sandra mi je pozajmila Kodakov fotoparat, pa su snimci bili pristojni, ali problem je nastao kad je trebalo snimiti scenu u kojoj konobar sa minimumom teksta trpi maltretiranje od strane direktora.
Kako nisam imao mnogo vremena, upalio sam auto i skoknuo do Novog, probudio Femiće, pa je moj drug i kolega Danijel bio direktor koji je maltretirao, a ispred objektiva sam bio ja-budući konobar u hrvatskom filmu. Da ne biste pomislili da sam dobio glavnu ulogu, moram reći da je uloga kolač u trajanju par minuta, ali to i nije najvažnije. Važno je da se region polako ali sigurno povezuje i da je kultura u tome već učinila prve korake. Koproducent na ovom filmu je i Adriatic Western iz Zelenike.
Mnoge koprodukcije (i filmske i pozorišne) donijele su sjajne rezultate u posljednje vrijeme. Pa, eto i u Igli ispod praga je jedna raznolika ekipa glumaca od Hrvatske, preko Srbije i Makedonije. Na primjer, film Boba Jelčića „Obrana i zaštita“ iz 2013. pobrao je mnoge nagrade i aplauze. U glavnoj ulozi je bio Bogdan Diklić. Konačno je postalo bitnije da imate dobar film nego da bude samo vaš. Zato mi je bilo neizmjerno drago da sam dio jednog filma koji jeste hrvatski, ali u njemu učestvuju i umjetnici iz Srbije, BiH, Crne Gore. Ja sam juče doletio iz Zagreba. Imao sam dva dana snimanja, a ostao sam 4 dana. Moje impresije su sjajne. Izuzetno su me prihvatili. Zadovoljni su čujem i oni sa mnom.
Bobo Jelčić je jedan ozbiljan, prije svega pozorišni, reditelj. Ali i kada ga vidite kako razmišlja na filmskom jeziku, onda shvatite da se film i pozorište baš toliko i ne moraju razlikovati, osim po tome, da bez dobrog scenarija i reditelja nije moguće napraviti dobar film. On je svoj prvi dugometažni film snimio tek 2013. Ali to ga nije zadržalo da napravi sjajan film. Radi veoma detaljno, posvećeno. Ekipa ga voli. Fleksibilan, ali uporan.i ono što je potrebno posebno naglasiti: biće i ovo sjajan film. Još jedna stvar je ključna. Ko nosi produkciju na leđima i u glavi: Zdenka Gold i njena producentska kuća Spiritus Movens. To je još jedan garant da će sve da bude onako kako je planirano. Glavnu ulogu igra Rakan Rushaidat. U filmu pored hrvatskih glumaca (Snježana Sinovčić Šiškov, Ksenija Marinković, Nikša Butijer, Milivoj Beader, Trpimir Jurčić ) jednu od nosećih uloga igra Miki Manojlović. Film se snima u Zagrebu na preko 30 lokacija. Preko vikenda u lokacije se pretvaraju javne ustanove Grada Zagreba i Hrvatske, a tokom sedmice, snimaju se eksterijeri i enterijeri koji nisu vezani za službene prostorije.
Trenutni angažmani
Trenutno radim na predstavi Romeo i Julija Viljema Šekspira, u režiji Emilije Mrdaković, u matičnom Gradskom pozorištu Podgorica. Premijera se očekuje 30.marta. Predstava Zetskog doma Dokle pogled seže u režiji Arpada Šilinga je pozvana na mnoge festivale, pa nas očekuje Zagreb, Ljubljana, Bitolj, Sombor, Temišvar, Budimpešta… Ovoga ljeta očekujem izlazak iz štampe moje nove knjige za djecu pod naslovom Trema. Mislim da sam se za sada dovoljno izdao.
O kulturnoj sceni Herceg Novog
Najiskrenije mislim da, otkad je došao Stevo Koprivica na mjesto direktora Herceg Festa, stvari su počele značajnije da se mijenjaju. Ne može se to preko noći, znam, ali vidljiv je napredak. Mimoza je ove godine bila veoma interesantna. Posebno me raduje pokretanje pozorišne produkcije. Jer, ja se sve nekako nadam da još ima nade za Herceg Novi i da će jedno lijepo gradsko pozorište ovdje da nikne, kad -tad… A nadu mi niko ne može oduzeti. Za sve to, svakako treba novaca. Njih, osjećam-ima. Negdje. Samo, političari treba da se osvijeste ili da se osvijeste oni koji zaslužuju da budu na njihovom mjestu . Ne može se čekati samo na EU, Rusiju i Ameriku. Nema se za to vremena, a i kultura je lična stvar, mora da krene iz vas.
