Prije desetak dana obilježavao se Međunarodni dan čišćenja obala mora, rijeka i jezera. Hercegnovska NVO “Ne bacajte boce” je i tada pokrenula grupu volontera i skupljeno je nekoliko stotina kilograma otpada. Na taj način ova novska NVO je još jednom pokazala da nije bez razloga u centru pažnje ekološke javnosti u posljednje vrijeme, a kako su počeli, šta rade i kako dalje, piše za Herceg Novi Cool koordinatorka NVO “Ne bacajte boce”, Milica Boca.

 

U eko priču i priču o zaštiti životne sredine sam ušla sasvim „slučajno“ kada smo brat, sestra i ja odlučili da očistimo dio puta do naše kuće u Ratiševini. A ko zna Herceg Novi i ko je nekada išao ka Mojdežu i Ratiševini zna koliko je lijepo šetati ili voziti se tim putem koji je, nažalost, postao je negledljiv od raznog smeća  bačenog svuda po prirodi.

Imali smo izbor, da kritikujemo institucije i kukamo kako je sve prljavo ili da stvari preuzmemo u svoje ruke, što smo i uradili. Recept je jednostavan, par rukavica, kese i malo slobodnog vremena. Osjećali smo se sjajno  nakon što smo napunili prvih  6 kesa za smeće za nepunih 30ak minuta šetnje, a s druge strane smo osjećali ogromno razočarenje što su ljudi toliko neodgovorni prema svom okruženju i predivnoj prirodi.

Tada nismo bili svjesni da smo pokrenuli talas pozitivne enerije i da ćemo nastaviti da organizujemo akcije čišćenja našeg grada.

Tek sam tada shvatila koliko su tihi i neprimjetni ljudi koji imaju razvijenu svijest o zaštiti životne sredine.

Na svaku akciju se pojavi neko novo lice i pozitivna energija se širi, a to je naša misija. Da kroz osmijeh i naš lični primjer pokažemo koliko svaki pojedinac može da utiče na svijet oko sebe. Pojedinac čini društvo, a mijenjanjem nas kao pojedinaca mijenjamo i društvo. Potrebno nam je  više društvene odgovornosti, jer društveno odgovorno društvo je zdravo društvo. Tužno je koliko ne vodimo računa o svojoj okolini. Kada odemo u inostranstvo, ništa ne bacamo na ulicu, ne pada nam na pamet, već se svaki otpad nosi do najbližeg kontejnera.

Rekla bih da imamo problem sa nedovoljno razvijenom svješću ljudi o zaštiti životne sredine i sa neuređenim sistemom. Jer gde je sistem uređen postoje pravila koja se poštuju, a mi nemamo uređen sistem niti pravila kojima bismo mogli da utičemo na pojedince koji ih krše.

Potpuna je ludost da se građevinski otpad ostavlja na predivne vidikovce u zaleđu, na periferiji grada ili u šumi. To se dešava jer dosta ljudi se vodi logikom da šta se ne vidi, to i ne postoji, pa se smeće baci u korito neke rijeke, voda će da ga ponese, ne razmišljajući o tome koliko zagađuje živi svijet. Plastika se raspadne na mikro plastiku, pojede je riba i ta riba završi na našem tanjiru.

Treba urediti sistem upravljanja otpadom, i zakone kojima bi se sankcionisali pojedinci koji zagađuju prirodu i ostavljaju smeće gdje stignu, a s druge strane treba motivisati građane da smanje količinu otpada. Ukoliko bi povratom plastične boce građanin dobijao određenu novčanu naknadu, vjerujem da kroz godinu dana nijedne plastične boce ne bi bilo u prirodi.

Građani nisu informisani o radu reciklažnog centra, o tome gdje da odnesu elektro otpad ili stare ljekove. Osim što bi  institucije trebalo više da informišu građane, potrebno je da se više edukujemo kroz razne kampanje, putem društvenih mreža, medija, kroz radionice i seminare… Edukacija je potrebna svima, treba početi od djece u vrtiću, ali isto tako treba edukovati i starije generacije. Ali prije svega mislim da trebamo da krenemo od sebe, da malim koracima mijenjamo naše navike. Da plastičnu kesu zamjenimo cegerom, da nosimo bocu za višekratnu upotrebu, da smanjimo količinu otpada kao pojedinci, jer mijenjanjem nas mijenjamo i našu okolinu.

Mi ćemo nastaviti da organizujemo akcije čišćenja našeg grada i širićemo pozitivnu energiju i našu ideju.