Hercegnovsko pozorište danas se pridružuje proslavi Svjetskog dana pozorišta. U svojoj, kako kažu, pozorišnoj domovini, u Novom, još bez krova nad glavom, ali u dobroj saradnji sa Herceg festom, pripremaju novo izdanje Hercegnovskih aprilskih pozorišnih svečanosti.
‘Očekujemo da ćete od 15. aprila dolaziti u pozorišnu salu Dvorane Park, iz svih djelova našeg grada, da bi bili sa nama, da bismo podijelili tih nekoliko sati i pomoću tih jedinstvenih trenutaka zajedno nastavili da gradimo pozorišni život i umjetnost u gradu i u nama’ – poručuju iz Hercegnovskog pozorišta.
Tema HAPS-a 2019. prema zamisli selektorke Miline Kovačević su KOMPARACIJE u pozorištu i na filmu.
Predstave će biti namijenjene odraslima i djeci.
‘Priredićemo prateće programe – sve kao novi izazov za publiku – a mi smo sigurni da će hercegnovska publika znati da mu odgovori’ – kažu hercegnovski pozorišni radnici.
Premda su prošle godine od kada je Pozorište protiv svoje i protiv volje mnogih prijatelja iseljeno iz stare palate Burovina, nisu odustali od mogućnosti da je ovo kultno mjesto ponovo otvore. Konačno, to će učiniti otvarajući novu stranicu saradnje sa Muzičkom školom.
‘Otvorićemo na HAPS-u vrata sjećanja ali i istrajnog uvjerenja da Hercegnovsko pozorište zaslužuje svoj kutak u gradu u kome djeluje preko 30 godina’ – poručuju iz Hercegnovskog pozorišta.
Povodom 27. marta, Svjetskog dana pozorišta poruku koju svake godine objavljuje Međunarodni pozorišni institut napisao je Karlos Seldran, režiser, dramski pisac i pozorišni pedagog sa Kube. Na poruku podsjećaju iz Hercegnovskog pozorišta.
-Moja pozorišna domovina su trenuci susreta s gledaocima koji iz večeri u veče dolaze u našu salu, iz najrazličitijih dijelova mog grada, da bi bili s nama, da bismo podijelili tih nekoliko sati, nekoliko minuta. Pomoću takvih, jedinstvenih trenutaka gradim svoj Život: prestajem da budem ja, više ne patim zbog sebe i ponovo se rađam da bih uvidio sta znači stvarati pozorište: proživjeti trenutke čiste, efemerne istine, znati da je to što govorimo i radimo, tamo, pod scenskim svjetlom, istinito i da odražava naše najdublje i najintimnije biće… Kada sam uvidio da je pozorište zasebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata čitav svijet, u meni se začela ideja koja je istovremeno oličavala slobodu: ne moraš da se udaljiš niti da odeš sa mjesta na kojem se nalaziš, ne moraš da trčiš niti da se pomjeraš. Tamo gdje postojiš ti, postoji i publika. Tamo su kolege čije prisustvo ti je potrebno. Tamo, izvan tvoje kuće, imas svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomičnosti radiš da bi stvorio najveće od svih putovanja, da bi ponovio Odiseju, putešestvije argonauta: ti si nepomični putnik koji neprestano ubrzava gustinu i čvrstinu svog stvarnog svijeta. Ti putuješ ka trenutku, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su slični tebi. Ti putuješ ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuješ kroz njih, dopireš u njihove emocije, u njihove uspomene koje budiš i pokrećeš. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne može da ga izmjeri niti spriječi. Takođe, niko nije u stanju da odredi njegov pravi obim; to je putovanje kroz maštu tvojih Ijudi, sjeme koje je posađeno u najudaljeniju od svih zemalja: građansku, etičku i Ijudsku savjest tvojih gledalaca, poručuje Karlos Seldran.
