Piše: Danijela Đonović, novinarka

Ako je kultura kontinuum izraza slobodnog kritičkog i kreativnog duha, odnos prema svemu što jeste i što je bilo kako u duhovnom tako i  u materijalnom smislu, onda kao prvo i osnovno, ovdje ne postoji jasan intelektualni i kritički uvid u kulturu.

Ako je kultura kako bi rekao Niče “raznolikost koja se sliva u jedinstvo stila u svim životnim ispoljavanjima jednog naroda” (čitaj grada), onda za  kulturu  u Herceg Novom možemo reći da je  dezintegrisana, zato što su  čovjekove duhovne, umne i stvaralačke djelatnosti  kroz različita umjetnička izražavanja, selektivno i sporadično dostupne  javnosti.  Stvaralaštvo naših umjetnika je, fragmentarno… rasuto jer dominira jednostrano ideološko koncipiranje kulturnog života, takozvani monopol u kulturi gdje može da se čuje samo glas  “odabranih”.

Ako vlada nepovjerenje prema “duhovnoj  opoziciji”, bez  mogućnosti  da se sasluša drugost i razmijeni mišljenje, ako sredina ne podstiče kritički duh da se slobodno  ispolji sumnja i  nezadovoljstvo postojećim stanjem, onda  nema sluha ni za nove vrijednosti, ni za nove ideje i u najmanju ruku  kulturno stagnira.

Ako su oni koji odlučuju o kulturi Nedodirljivi i ako podređeni političkoj ideologiji doziraju dijalog umjetnika i umjetničkog djela sa širom publikom, onda monolitnost mišljenja guši  stvaralačku autonomiju i pasivizira ljudski duh.

 Ako bi Kultura trebalo da bude susret sa sobom i sa drugima, da dodirne druge kulture, druga razmišljanja, što je opet nemoguće bez tolerancije i dijaloga, onda se može reći da je ovdje kultura nedovoljno afirmisana. U duhovnoj uljuljkanosti sve više zadobijamo atribute male sredine što nekada nismo bili. Grad pisaca, grad slikara, muzičara, grad umjetnika, od otvorenog sve više postaje zatvoreni grad, a umjetnici zatočeni u svoje mikrosvijetove, svjedoče o “utamničenoj” kulturi.

Iznjedrio je ovaj grad brojne umjetnike,  književnike, pjesnike, slikare, istoričare umjetnosti, dramske pisce, reditelje, glumce, producente, igrače… koji su pravo bogatstvo, duhovna  raskoš, kreativna snaga i identitet  našeg grada, ali su  otuđeni, rasuti jer  nema ko da ih sabere, a i zbog toga što  često i ne prepoznajemo one koji su tu i koji stvaraju.

Šta nam nedostaje?

Nedostaje Kulturni centar grada, ambijent i prostor gde će se kultura i kulturni stvaraoci predstavljati, kontinuirano, gdje bi se čula riječ pjesnika, filozofa, književnika i koji bi bili u interaktivnoj igri s društvom. Kultura košta, naravno, ali nedostatak novca uvijek može da nadomjesti zdrav i kreativan duh. Novac je često opravdanje za nehtijenje. Divno je što imamo novca za brojne festivale, što možemo da pogledamo gostujuće pozorišne predstave, promocije knjiga, izložbe, koncerte i zato svaka pohvala gradu ali je pogubno što se samoponištavamo ne prepoznajući često i sopstvene vrijednosti.

Za sve rečeno, potreban je koji glas više.

Postoji poneki individualista, usamljeni Don Kihot koji zamahne ka institucionalnim vjetrenjačama ali se uglavnom o nepostojanju jasno definisanog  kulturnog koncepta i kulturne politike grada ćuti, a prećutana istina nije zdrava.