Sjedali smo u kultnom lokalu u Đenovićima i razmišljali kako da damo ime bendu – onda je neko od nas rekao  – pa zašto da guglamo strana imena kad nam je naziv pred nosom – tako je nastao bend P. R. C. (Penzionersko rekreativni centar), koji čine hercegnovski tinejdžeri Konstantin Malović (ritam gitara), Ivan Đorđević (bass gitara), Marko Gunjajević (bubnjevi) i Jovo Čeprnić (glavni vokal i solo gitara)

,,Zvučalo nam je duhovito i ironično s obzirom na naše godine“, pričaju momci iz PRC-a, benda koji je svu pažnju hercegnvoske ozbiljne publike na sebe skrenuo nastupom u Dvorani Park na svečanosti upriličenoj povodom proslave 28. oktobra, Dana oslobođenja grada.

 

Kada se najavi nastup četiri tinejdžera na jednoj takvoj svečanosti, očekuje se izlazak fino počešljanih dječaka u bijelim košuljicama sa leptir mašnama i pantalonama koje je mama toga jutra ispeglala na crtu. Međutim, ne, istrčala su četvorica buntovnika u farmerkama i jednostavnom punk look modu i počeli da praše svoju obradu poznate pjesme Lazara Paskala ,,U Herceg Novom cvjetaju mimoze“.

,,Pa i nastali smo upravo u nekom punk stilu tokom jedne svirke na ovogodišnjem Punk strip festivalu u aprilu. Konstantin, Ivan i ja samo svirali na tom festivalu pored 2 banda kao predgrupe legendarnom sastavu Psihomodo pop. Marko je sve to posmatrao i predložio da se jednom sastanemo – zbog obaveza u školi i ostalo, nekako se nismo mogli uklopiti da budemo svi zajedno, pa smo, tokom svirke gdje je Marko sa njegovim bandom ”Che Nova” nastupao, odlučili smo Konstantin i ja da sa Markom odsviramo neke pjesme koje smo svi trojica znali. Nakon par pjesama dobili smo pitanja – da li smo mi novi band? a mi onako ushićeni rekli – da“, priča za Herceg Novi Cool Jovo objašnjavajući da je tako krenuo njihov projekat obrade i izvođenja malo jačeg zvuka ispunjenog vrlo izraženim gitarskim partitudama, sa melanholičnim melodijama nastalih u Sijetlu, nazvanih grandž – koji je okarakterisao rock muziku devedesetih godina prošlog vijeka.

Potencirajući tu, kako kaže, kod nas nedovoljno cijenjenu i istraženu muzičku nišu, ono što momci iz PRC-a i njihovi vršnjaci nisu uspjeli da čuju na svakom koraku u svom okruženju tokom odrastanja, Jovo, Konstantin, Marko i Ivan istražuju i interpretiraju na svoj način pokušavajući da daju novsku notu onome što su svirali bendovi poput Alice in Chains, Pearl Jam, Soundgarden, Mad Seasson, Nirvana.

,,Volimo svirati muziku koja polako dostiže najniži stepen u društvu i polako preko nje gazi elektronska muzika, a mi smatramo da tako nešto ne smije da se dogodi. Muzika koju mi sviramo je jednostavno nešto što bi trebalo da karakteriše današnju generaciju. Otvorenost, energija, sloboda, pozitivna agresivnost. Nešto što svi dok smo mladi držimo u sebi i teško ili na neke ružne načine iskazujemo. Iako telefoni već uveliko vladaju, zašto bi i kompjuteri zamijenili sviranje klavira, bubnjeva, gitare. Mislim da to jednostavno smanjuje kreativnost i želju za stvaranjem nečeg novog. Sa punim poštovanjem gledam, lično ja, elektronsku muziku, ali više niko ne zna kako na svirkama da se ponaša“, priča nam dalje Jovo ističući da svi četvorica privatno slušaju za nijansu različitu muziku ali se u svirci nađu na zlatnoj sredini.

,,Muzika koja nas inspiriše da radimo jeste raznolika i mislim da nas to i pokreće i pravi nam neki muzički progres u svijetu muzike“, kaže Jovo objašnjavajući da se inspirišu svime onim što se može podvesti pod žanrove bluz, metal, hard rock, funk, jazz.

Ipak, iako vrlo mladi i još uvijek istražuju svijet muzike i sve što sviraju su kaveri ili obrade poznatih numera iz navednog pravca, članovi PRC-a ipak nemaju neke specifične i konkretne uzore sa muzičkog neba.

,,Recimo da su mi nekako u kontekstu uzora najbliži bandovi Slayer i Pantera, jer isključivo slušam rock, hard rock i heavy metal, ali nema neke posebne uzore. Jednostavno volim da sviram i to mi pričinjava veliko zadovoljstvo i dokle god bude tako ja ću svirati“, objanjava gitarista Konstantin i otkriva da nema baš nekih pretjeranih muzičkih ambicija niti planova da se time ozbiljnije bavi u budućnosti, barem za sada ne planira tako.

I uopšte o svojim nekim dugoročnim planovima članovi PRC-a nisu ni razmišljali, jednostavno vole da sviraju i da se dobro provode i da uživaju u tome što rade. Profesionalno sviranje je, kažu, nešto što im je negdje na periferiji razmišljanja o životu,

,,Iako imamo neke ambicije i za takvo nešto, ali za to treba i vremena i još mnogo čega“, realni su mladi muzičari koji su za vrlo kratko vrijeme postali vrlo tražena atrakcija.

,,Prvu svirku smo imali u maju ove godine u Tivtu u Seljanovu. Da bi evo već u oktobru imali čast da za Dan Grada obradimo u našem aranžmanu legendarnu pjesmu, i zaista smo neizmejrno zahvalni Herceg festu na ukazanoj šansi“, objašnjava Jovo.

Momci iz PRC-a su u svoju misiju krenuli sa idejom da prave što više svirki, ali uporedo sa obavezama oko škole, dodajući onako vrlo zrelo i realistično, da im za sada nije neophodno da snimaju svoje autorske pjesme ili albume, jer kako kažu do toga treba sazrijeti.

,,Ono što očekujemo od ovog projekta, u prvom planu, je da ako ništa drugo probudimo na neki način našu generaciju i generacije koje dolaze, da iako ne slušaju istu muziku kao mi, barem dobiju neki vajb slobode koju mi kao poruku šaljemo svima dok sviramo“, priča nam Jovo dalje i objašnjava da upravo zbog te svoje crte nije pristalica preciznog sviranja neke obrade koju izvode.

,,Nekad onako dok sviram dođem do ljudi iz publike, bez obzira napravim li grešku ili ne, samo da osjetim da li je njima dobro ili da li se provode isto kao i mi na sceni“.

Upravo je to činjenica koja ove sjajne momke okuplja i drži zajedno – jednostavno vole da sviraju i to rade jako dobro i dok ih gledate na bini ne možete da ne primjetite da ne samo da vole nego zaista u svakom smislu i preživljavaju to što izlazi iz njihovih instrumenata.

,,Pored sviranja nisam nešto pretjerano preokupiran drugim stvarima, jednostavno to mi daje slobodu“, kaže basista Ivan, i u skladu sa svojim opredjeljenjem ne samo muzičkim, kao vodeću figuru ističe Flea, legendarnog basistu grupe Red Hot Chilli Peppers.

Međutim, momci iz PRC-a nisu samo istih stavova kada je riječ o mizici koju sviraju i uživanju u tome što rade, njihovi su i životi isprepletani u svakom drugom smislu.

,,Sa Jovom sam od malena, zajedno smo kupili prve instrumente i slušali istu muziku i evo nas i danas sviramo”, objašnjava bubnjar Marko koji navodi da su na njega nekako najviše uticali bubnjari Joey Jordison, Dave Abruzzers, Chad Smith, Vinnie Paul.

,,Volim bunjeve jer jednostavno mi daju toliku slobodu da mogu na njima da od ritmova radim šta god hoću. Svoju energiju dijelim sa njima. Kada sjednem ispred seta prosto postanem jedno sa njime i to je to“, priča dalje Marko, ali i on ističe, kao i ostali članovi PRC-a, koliko god bio oduševljen svojim nekim muzičkim uzorima, da sve što sviraju ima izvjesnu tipično njihovu interpretaciju i da time dobija drugačiji prizvuk. Jer, kako kažu, to što sviraju i što rade, jednostavno opisuje njih i ta povezanost im omogućuje da i na bini budu kao jedno.

,,Jednostavno, nekad ne moramo uopšte da pričamo dok sviramo“, kažu momci iz PRC-a. A ipak da ne zvuči sve tako savršeno, Jovo, koji kao svoje idole ističe vrhunske girariste Johna Fruscantiea, Dimebaga Darrella, Alexia Laihoa, Mikea MCCreadya, Jimija Hendrixa, podsjeća i na probleme sa kojima se ovaj mladi bend suočava.

,,Jako je malo lokala i uopšte prostora gdje se mogu realizovati bilo kakve žive svirke, a i prenošenje opreme tamo vamo je stvarno pegla“, iskren je Jovo uz zahvalnost onima koji dolaze ne njihove svirke.