Piše: Ksenija Matović, novinarka

Nažalost i van pandemije virusa korone, kultura je dežurni stradalnik svake besudne zemlje, pa i naše.

Grad, od ove opšte konstatacije ne odstupa, ni kada je u pitanju kvalitet ponuđenih programa, pa i umjetnika, a posebno kada je riječ o izdvajanju sredstava u oblast, koja pored obrazovanja, predstavlja možda i najvažniji postulat društva.

Ipak, ne možemo reći da u ovoj godini, koju je potopila korona, kada imamo fokus na lokalnom, baš ništa nije urađeno.

Opština je uložila ne mala sredstva u obnavljanje, a potom potkraj avgusta i otvaranje reprezentativnog zdanja Gradske muzike, u kojem se od tada, osim što je hram muzike i jednog od najljepših amblema grada, dva puta mjesečno održavaju programi iz oblasti književnosti, likovne umjetnosti, fotografije…

Potom, tu je usmjeravanje sredstava iz IPA fondova, ka rekonstrukciji Kuće Iva Andrića, koja je okončana i sada se očekuje enterijer, a potom, kako se svi nadamo i početak odgovarajućih programa.

Ne treba zaboraviti, da lokalna uprava kroz Komisiju za izdavaštvo, takođe izdvaja sredstva namijenjena piscima, te da ova praksa nije prekinuta ni tokom godine koju su “ pojeli skakavci”.

Takođe, tu su i sredstva uložena za izradu medaljona, a uskoro i njegovo postavljanje,  velikom putopiscu i hodoljubu, Zulfikaru Zuku Džumhuru, a znamo  koliku smo privilegiju imali,  da  je baš on živio i stvarao u našem gradu, dajući mu najljepši epitet, Hercega među gradovima.

Kada je riječ o kulturnim programima, njih je naprosto  prvi val korone poduškao, odmah nakon Praznika mimoze.

Mimoza je bila skromna, a kvalitet programa, diskutabilan.

Iako pučka svečanost, ona ne smije ići u svakom segmentu na nivo podilaženja puku, već kvalitetom diktirati ukus, a onda ga kao takav plasirati van granica grada i države. Hercegnovski umjetnici imaju šta da ponude, Herceg Novi, zahvljajujući njima može da bude veoma autentičan, te nam ne trebaju uvezene “ zvijezde”  i
“zvjezdice”, kada možete i morate da prodate vaš autentičan kulturni proizvod. To je poenta ovakvih i sličnih manifestacija.

Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti (HAPS) je manifestacija koja je prva uspjela da nađe izuzetnu  formu opstanka u doba prvog vala virusa korone i ovaj napor Hercegnovskog pozorišta, koje…ovo posebno želim da podvučem, nema svoj dom, otkada je brutalno izbačeno iz palate Burovina, je vrijedan svake hvale.

Pozorište se prvo suprotstavilo koroni.

Poklekli su sjani Dani muzike i Gitar art festival.

Montenegro film festival-Hercegnovski filmski festival, za kojeg smatram da se mogao i morao u nekom obliku održati u uslovima koje je propisivao NKT, nismo imali priliku da vidimo.

Ovaj festival, koji godinama “ šlajdra” između dva reprezentativna, onog u Puli i u Sarajevu, je svakako  nužno  preispitati, jer odlazi isuviše u širinu, pa je možda porebno vratiti ga u okvire festivala filmske režije ili čak samo dokumentranog filma, čija je selekcija uvijek impresivna.

Samo na ovakav način, može biti konkurentan.

Trg od knjige, koji takođe nužno mora doživjeti suštinsku transformaciju, kako bi bio kvalitatativno privlačniji, jer već upada u jednu prilično okoštalu šemu, smo imali nedavno u krnjem, dvodnevnom izdanju, ali smatram da i ovaj napor apsolutno treba pozdraviti.

Od svijetlih tačaka, izdvajam Hercegnovski strip festival, koji i u ovoj i ovakvoj godini, uspijeva da održi ne nivo regionalnog, već svjetskog.

U ovom pačvorku, dobrog i lošeg, biram da gledam da se kultura ipak opire, a to je, priznaćete, ne mala stvar u vremenima kada se očekuje da muze ćute.