Autor: Tatjana Mikić

Postoji jedno mjesto u Novom, gdje vam brzina ne može ništa, gdje ste zaštićeni od besmislenih slika sa tv ekrana; mjesto gdje svi sjede za istim stolom, gdje vas sagovornik gleda u oči, a ne u ekran mobilnog telefona.

Tu možete popiti kuvanu kafu i čaj od vrijesa, ubranog na obroncima Orjena, domaću rakiju, crni kozel, a ponekad i jermenski konjak.

Tu se dobro kuva. Organizuju se kineske, gruzijske, norveške, grčke, domaće i razne druge večeri, egzotične ili ne, ali nikad obične.

Prije neko veče smo jeli palačinke – 5 lakih komada, i  kakav je to samo bio performans dva preslatka raspoložena kuvara !

Prave se i donatorske večere. Slavi se sve što se može: oba Božića, Bajram, Ros Hasana i 29. novembar.
Jer, svaki je povod dobar za okupljanje oko trpeze.

Ovo je sigurno jedino mjesto, gdje možete slušati Hose Džejmsa, Avišaja Koena ili Džona  Martina.

Jedino tu ćete prisustvovati posvetama Niku Drejku ili Vladimiru Visockom.

Samo tu ćete čuti priče o istoriji džeza, bluza, južnjackog roka i britanskog folka,  i to od nekoga, ko je na te teme pisao knjige. Ne jednu, nego tri!

Jedino je mjesto u krugu od 300 km, na kome možete gledati Tarkovskog Ili “Lift za gubilište” Luja Mala. Filmsko veče je utorkom. Ovdje ćete imati sagovornike na svaku temu – od poezije Rada Drainca i Vislave Simborske, do socijalnog preduzetništva,  od statike egipatskih piramida, do stanja palmi u vašem vrtu, od penjanja na Subru, do kafanskih pjesama. I toliko toga još.

I sve je to dobro i OK, i strašno važno. Ali nije i najvrijednije, ili najvažnije.

Najvažniji je onaj sto s početka, sto za kojim svi sjede.

Najvažnija je mogućnost da sjednete za taj sto, sa ljudima koji su toliko drugačiji od vas, u svakom mogućem pogledu, da ih nikad i nigdje drugo ne bi sreli, ni upoznali. Niti bi otkrili koliko toga imate zajedničkog.

Pod budnim okom dobrog duha ovog mjesta, (a bez njega takvog, ni ovakve Orke ne bi bilo i hvala mu na tome!),   dobićete priliku da se smjestite između nekog, ko je juče stigao iz Perua i nekoga, ko nije mrdnuo s Karače 20 godina.

Tako različiti, promijeniće vam možda neki pogled na svijet, otvoriće vas, daće vam nešto od sebe, vi ćete uzvratiti, i izaći ćete vani i shvatićete da ste bogatiji za jedno novo razumijevanje drugog i drugačijeg.

Takve prilike su rijetke, treba ih prepoznati,zgrabiti i prepustiti im se. Ja jesam. I zbog toga sam danas bolja osoba.