“Bokeljski je pomorac donio iz svijeta kulturne i demokratske tekovine prosvijećenih naroda Evrope i uspješno ih presađivao na plodno tlo svog zavičaja”, zapisao je don Niko Luković u knjizi „POSTANAK I RAZVITAK TRGOVAČKE MORNARICE U BOKI KOTORSKOJ (1930)“ , a na promociji reprinta tog djela podsjetio novinar i publicista Siniša Luković. Pored Siniše Lukovića o djelu i liku jednog od najznačajnijih hroničara bokeljskog društvenog i kultrunog života i nasljeđa, govorili su dogogodišnji kustos pomorksog muzeja u Kotoru Petar Palavršić i Željko Komnenović predsjednik UO Matice Boke koja je i izdavač ovog reprinta.

Na promociji je naglašeno da je Don Niko tokom čitavog svog života i javnog djelovanja iskazivao svojevrsnu simpatiju za ideje društvene pravde, jednakosti i bratstva među ljudima, što je mnogo više priličilo kakvom poborniku Komunističke partije nego uglednom svešteniku vrlo konzervativne i  tradicionalne organizacije kakva je Rimokatolička crkva.

„Oduševljeni pristalica jugoslovenstva, čovjek koji se do zadnjeg svog daha pridržavao maksime “brat je mio koje vjere bio”, don Niko Luković je za svog života u Kraljevini, pa u socijalističkoj Jugoslaviji izgradio ugled intelektualca koji je u svom javnom djelovanju  izbjegavao sve što dijeli, a sve isticao sve što spaja ljude koji žive na ovim prostorima, te koji je širio ljubav među ljudima kao svoju glavnu životnu misiju“, čulo se na promociji u galeriji Jospi Bepo Benković.

Don Niko Luković rođen je u Prčanju u staroj pomorskoj i brodovlasničkoj porodici. Gimnaziju je završio u Kotoru, a teologiju u Zadru. 1910. godine je postavljen za župnika na Prčanju, a zatim i za kanonika u Kotoru, 1933. godine.

Don Niko Luković je bio pravi narodni sveštenik, čovjek široke kulture i takvog pogleda na svijet. Bio je veliki južnoslovenski rodoljub i neumorno je propovojedao bratsvo među jugoslovenskim narodima. Bio je mecena i kolekcionar umjetničkih dela. Njegovom zaslugom je, pored slika venecijanske škole, dragocjenih ikona i predmeta, formirana zbirka u župnoj crkvi, Bogorodičinom hramu u Prčanju, u kojoj se nalaze i djela savremenih jugoslovenskih umketnika toga doba: Meštrovića, Lubarde, Rosandića, Milunovića, Radauša i drugih. Veliki dio svojih knjiga i predmeta poklonio je Pomorskom muzeju. Tako je promovisao kulturno-umjetničku, ali i istorijsku baštinu Boke Kotorske. Takođe, napisao je turistički vodič i radio na promociji Boke kao turističke destinacije. Trudio se da za života sakupi što više vrijednih starina, umjetnina i predmeta koji svjedoče o prošlosti bokeljskog pomorstva.

Pomorstvo uopšte je bilo jedna od fokalnih tačaka naučnog i istraživačkog rada don Nika Lukovića.

Sve sam to pribavio što sam mogao pribaviti po kućama- da spasim za potomstvo. Žalim što nisam sve sabrao, ali i ovo vrijedi… Znate već, istorija niti počinje, niti završava sa nama; ona pametnog čovjeka uči.”- govorio je  ovaj nesvakidašnji sveštenik zaljubljen u more, pomorstvo i povijest. Još od malih nogu na rodnom Prčanju slušao je priče ovdašnjih starih kapetana sa jedrenjaka i parobroda. Neki od njih bili su savremenici čuvenog kapetana Iva Visina, prvog južnog Slovena koji je na sopstvenom brodu oplovio svijet od 1852. do 1859. godine, a priliku da sluša o podvizima naših moreplovaca don Niko je imao i od svog djelimičnog savremenika, kontraadmirala Marka Eugena Floria, jednog od junaka pomorske bitke kod Visa 1866.

Dok je skoro pred početak Drugog svjetskog rata ovdje bilo živih starih kapetana sa nekadašnjih prčanjskih jedrenjaka, don Niko je brižljivo “upijao” svako njihovo svjedočanstvo, a večeri u Slavljanskoj čitaonici u Prčanju bile su posvećene čitanju i komentarisanju starih pomorskih dokumenata. Don Niko je bio čvrsto uvjeren da Boka Kotorska sve svoje kulturne tekovine duguje upravo svojoj pomorskoj privredi. Iz te ljubavi prema moru, pomorstvu i Boki, nastalo je preko 160 Lukovićevih naučnih i popularno-istorijskih naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama širom bivše Jugoslavije. Napisao je i objavio  je i desetak  knjiga  i brošura – Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937), Boka Kotorska (1951), Bogorodičin hram na Prčanju (1965)… Važio je za čovjeka široke kulture, avangardnih pogleda, shvaćanja i poteza, a zalagao se za razvoj i afirmisanje Boke Kotorske kao turističkog odredišta i promociju njene bogate kulturno -istorijske baštine. Iskazivao je izuzetnu brigu za očuvanje spomenika kulture i ugleda pomorstva Prčanja i Boke Kotorske.

Ovaj veliki humanista, erudita, naučni i duhovni pregalac, preminuo je 15.februara 1970. u Kotoru. Sahranjen je na mjesnom groblju u Prčanju.