Autor: Miloš Samardžić
Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž.
O ovoj, kao ni o drugim mnogobrojnim mudrostima našeg poznatog nobelovca, nisam razmisljao, niti sam znao za njih kada sam prvi put, sa svega 4 godine stavio masku za ronjenje na glavu i progledao u svijet ispod morske površine. Moj tata je dobar dio života posvetio ronjenju, tako da nije čudno što sam ja u tome svoju ljubav pronašao već u godinama djetinjstva. Bilo je tada već jasno da mi se podvodni svijet dopao mnogo više od ovog iznad, ali ne i da će me očaranost morskim dubinama kasnije odvesti nekim drugim stazama, kojima teško da je tada neko pomislio da ću da koračam. Bila je negdje 2008. godina kada se moj dječački san, koji je nekada bio u domenu naučne fantastike, konačno ispunio. Nabavio sam adekvatan fotoaparat kojim bih mogao sve svoje impresije i ronilačke avanture da zabilježim i podijelim s drugima. Mom oduševljenju nije bilo kraja. Na meti mog novog fotoaparata, koji je nažalost imao mogućnost da bude funkiconalan samo do 10 metara dubine, nalazile su se ribe, ježevi, hobotnice, rakovi i ostala morska stvorenja, dok muzeji potonulih brodova koji leže na dubinama većim od 20m ostaju uskraćeni za po koju amatersku fotografiju. Iako najvećim dijelom, podmorje nije bila jedina oblast za koju sam bio u potpunosti vezan u fotografskom smislu.
Mišljenja sam da svaki čovjek u sebi nosi neki talenat, il možda više njih, samo treba na neki način i da ga otkrije. Zvuči čudno, ali ako je moj talenat vezan za fotografiju, ljubav prema moru i ronjenju ga je isprovocirala da iz dubina ispliva na površinu. A to je značilo novi fotoaparat za daleko složeniju i ozbiljniju fotografiju iznad površine mora. Aparat koji će pokušati da zadovolji moje apetite koji su bili sve osim mali. Marljivo sam skupljao i skupio za svoj prvi DSLR aparat ili kako ljudi vole kod nas da kažu, profesionalni, iako ima tu još kategorija do tog zvanja… Nova epoha je mogla da počne. Počeo sam da učim sitne trikove, zainteresovala me je “macro” fotografija, pa sam jurio insekte i sitne životinjice po bašti. Kada mi je dvorište dosadilo, malo sam protegnuo korak, prešao sam na primorske i planinske pejzaže, arhitekturu, ljude, igrao se svijetlom, naučio da koristim duge ekspozicije i ND filtere i tako pokušavao da fotografišem munje i promjene vremena, astro fotografije noćnog neba… Jednostavno, postojala je neka hemija izmedju mene i tog fotoaparata, još uz određenu dozu kreativnosti, dovoljno je da se osvrneš oko sebe, i bilo šta, pa čak i bilo koji predmet iz neposredne okoline možeš da pretvoriš u potencijalno umjetničko djelo. Mogućnosti su beskonačne, pogotovo ako se u taj proces uključi eksperimentisanje svjetlom, jer bez svijetla nema ni fotografije. Fotoaparat je za mene predstavljao sredstvo/alatku kojom ću da ostvarim svoje ideje. Naravno, u tom periodu se nisam nosio mislima da će jednog dana fotografija da mi bude profesija. Posvećen sam bio završetku studija a usput sam se bavio i muzikom, obično vikendom i ljeti. Fotografiju sam smatrao za hobi i uživao sam u svakom trenutku provedenom s fotoaparatom u ruci. Nisam razmišljao, niti se opterećivao mnogo. Nisam bio vezan rokovima niti pritisnut težinom odgovornosti. Sve što sam fotografisao bilo je za svoju dušu i iz zadovoljstva.
Nije dovoljan samo talenat ilo smisao za fotografiju. Vrijediš onoliko koliko se budeš trudio i koliko budeš kreativan. Moraš da osjetiš fotografiju, da uneseš sebe u proces njenog stvaranja.
Kod umjetnika uvijek postoj strah da ce mu ponestati inspiracije. Ja sebe nisam smatrao za umjetnika, ali sam odrastao u gradu sa idealnim geografskim položajem, koji predstavlja nepresušan izvor inspiracije. Dovoljno je čovjeku da pogleda oko sebe. Imaš more, jedan od najljepših zaliva/fjordova na svijetu, iznad njega se strmo izdižu dvije planine, a u svemu tome je grad sa svojom mediteranskom arhitekturom i vegetacijom. Za mene dovoljno, a za druge? Ne znam, a nije da sam čovjek koji nije vidio dalje od svog sela. Možda upravo zbog toga, svaki put kada bih se nakon, najčesće kraćeg, odsustva vratio u svoj grad, iznova bih shvatio kakvu ljepotu za oči i dušu ovaj grad pruža.
Malo sam bio u zabuni, al svako gleda svojim ocima je l, i svako ima svoje viđenje ovog grada. Skupljam hrabrosti, odlučujem da po prvi put svoje fotografije predstavim široj javnosti. “Ako se nekome ne sviđa moj grad onako kako ga on vidi, nek proba malo na moj način, iz mog ugla”, pomislih. Sa ne mnogo optimizma ali sa velikom dozom samouvjerenosti osnivam FB stranicu (Herceg Novi Photoguide) gdje ću svakodnevno postavljati nove fotografije Herceg Novog, nastale iz mog ugla vidjenja i iz ljubavi.
Ne volim da komentarišem svoje radove, puštam ih da govore sami o sebi, a komentare ostavljam drugima. Neko će drugi možda da primjeti nesto što ja nisam, jer posmatra iz svog ugla i donosi svoj sud.
Nešto vise od godinu dana je proslo a ja mogu da kažem da mi je srce puno. Ne prođe dan a da mi ne stigne neka poruka zahvalnosti za moje radove. Svaku fotografiju koju postavim, pogleda između 30 i 60 hiljada ljudi i za mene je to velika čast. Nađe se i neko da kaze da svojim fotografijama pretjerano “uljepšavam” grad, da zapravo nije takav, ali to nije uljepšavanje, on je upravo takav, samo način na koji sam ga fotografisao i dio sebe koji sam unijeo u taj postupak, cijeloj fotografiji daju posebnu notu.
Te fotografije danas krase i razne promo bilborde, reklame, sajtove, kalendare…
Bas kaošto i danas radim, tako sam i onda svaki momenat slobodnog vremena grabio da provedem u prirodi, ako ne u moru, onda u sumi, na planini, a ledja mi cuva uvijek vjerni pratilac, ruksak napunjen objektivima. Mada, nije uvijek bio napunjen… Skup sport, kako neki vole da kazu, ali ozbiljno bavljenje fotografijom zaista zahtijeva adekvatnu i nimalo jeftinu opremu, koju je potrebno redovno servisirati ali i obnavljati ako se teži napretku. Ja sam toga bio svjestan i bukvalno sam uveče zaspivao s mislima a i budio se sa njima, vjerovatno i sanjao u međuvremenu, o skupocjenim fotoaparatima i moćnim objektivima s kojima bih mogao da činim čuda. Ipak, neki životni tok je i krenuo tim pravcem, a meni su počele da se otvaraju poslovne ponude. Imao sam jedan prosječan fotoaparat, standardan objektiv, a blic bih pozajmljivao.
Iako su se najprije javile ponude za otkup fotografija koje sam “kačio” po internetu, moj prvi angažman vezan je za jedan interesantan događaj koji se odigrao u jednoj diskoteci van Herceg Novog. Poslje par piva, prišao sam menadžeru diskoteke, pohvalio žurku i atmosferu, i pitao ga je li moguće da nemaju fotografa da isprati sve to. To u regionu još nije počelo da se praktikuje, ali u klubovima po Beogradu je bilo već standardno, što sam mu i pomenuo i naravno dodao kako imam iskustva s tim. Dadoh ponudu da odradim sledeću žurku besplatno, pa da vidi kako mu se čini, na šta je i pristao. Do tada sam prelistao pokoji forum, odgledao par tutorijala na Youtube-u, naoružao se s nešto znanja i moj prvi zvanični posao vezan za fotografiju je mogao da pocne. Nakon toga smo dogovorili neku dnevnicu i počeo sam jednom sedmično da “škljocam” u diskoteci. Eto prve zarade, ponosan sam bio i odmah počeo da odvajam pare za novi objektiv. A sa tim me je i krenulo.
Javila se prilika da fotografišem nastup reprezentacije CG u odbojci za žene, a te su fotografije izašle u novinama sa sve mojim potpisom. Počeo sam da fotografisem noću u još jednom klubu, pa rođendane neke, apartmane za izdavanje, restorane, utakmice fudbalera i vaterpolista, počeo sam i na lokalnoj televiziji da radim kao kamerman… Tako brzo je počelo sve da se dešava, da nisam bio ni svjestan da ja više sloodnog vremena nemam, jer naravno posao fotografa se ne završava na terenu, već za kompjuterom gdje se sati i sati provode oko “uređivanja” fotografija.
E, tek onda slijedi pravi izazov. Dolazi na red i moje prvo vjenčanje. To je za mene bila bukvalno psihološka prekretnica. Drug je pravio malo vjenčanje i povjerio meni da ga ovjekovečim. Da se razumijemo, ja sam i tada znao, a sada još bolje, koliko je fotografisanje vjenčanja odgovoran i stresan posao. Taj je dan kao nijedan drugi, u koji se ulaže mnogo truda, energije, dan kada se pažnja posveti svakom detalju. Ali taj dan mladencima prođe za tren oka, pa i pored svega što se desava često promaknu detalji koji su važan dio porodične istorije.
Kada sve prođe, muzika i gosti odu, torta se pojede, cvijeće uvene, vjenčanica vrati… ono što ostaje su utisci i sjećanja! Tu pravo na grešku fotograf nema, a ja sam se tresao od treme da ne iznevjerim druga, jer mi ni oprema nije bila pouzdana… Malo sam odužio, ali ovo je bio bitan događaj u životu mene kao fotografa, a drug i njegova životna saputnica su bili prezadovoljni… Sad kad razmislim, možda nisu bili, ali tako su mi iskreno djelovali :/ Dobro, to nije bilo tako davno, prije možda par godina, a velika mi je čast da se pohvalim da se oko 40ak parova od tada odlučilo da meni povjeri da im u vječnost pošaljem taj najveseliji dan i krunisanje njihove ljubavi. To je zaista velika čast, biti dio njihove priče…
Posao fotografa je u protekloj godini stvarno donio mnogo uzbuđenja. Išao sam do krajnjeg zapada Hrvatske, u Pulu, Rijeku, na ostravo Krk. Fotografisao sam grupe stranaca, najčešce Francuza, na raftingu, jedrenju i ostalim avanturističkim pohodima po reljefu Crne Gore, pratio aktuelnu Miss CG u njenim pripremama za Miss World, snimao par spotova u Budvi, a za ljeto se pripremam, u saradnji sa jednom turističkom agencijom, za organizovanje foto-tura sa strancima po cijeloj CG ali i Hrvatskoj. U toku je i priprema promo-videa i fotografija na temu “Iskusiti Crnu Goru” , koju radim za jednu švajcarsku agenciju. Trenutno sam angažovan kao oficijelni fotograf 47. Praznika Mimoze, a u aprilu imam u planu možda i organizovanje moje prve izložbe fotografija…
Fotografije Herceg Novog mozete pratiti na, vec pomenutoj FB stranici, Herceg Novi Photoguide, dok na stranici Milos Samardzic SM Photography, možete prelistati galerije fotografija vjenčanja, koncerata, nekretnina i enterijera, raznih kulturno-drustvenih i sportskih dogadjaja…
“Nije dovoljan samo fotoaparat da bi se napravila fotografija… fotografisanje je proces koji prožima mnoge aspekte fotografa – sve slike koje su mu ikad prošle kroz glavu, sve knjige koje je pročitao, sva muzika koju je preslušao, sve ljude koje je voleo…” – Ansel Adams
