Djevojka, pravilnih crta lica, ali bez facijalne ekspresije, bez emocije i na licu i u očima, bez znakova bilo kakave angažovanosti, ali u stvari vrlo upečatljive poruke bunta i neprilagođenosti nastalih, reklo bi se, zbog velikog razočarenja i emotivne istrošenosti, zbog neslaganja sa okruženjem simbolizovanog ružičastom prerijom punom rascvjetalih kaktusa između kojih se probija razdragani jednorog u duginim bojama okupan svjetlošću noćnog neba koje pojačava efekat sveukupnog sinonima radosti, sreće, bezbrižnog života. Međutim, tu harmoniju kvari djevojkin ispruženi srednji prst i, u grudima, otvorena rana iz koje srce vrišti – ,,ja ne vjerujem u ljude“, poručujući da je u stvari ružičasti život samo jedna virtuelna stvarnost, matriks koji je amputirao svu ljudskost, a maštu sveo na infantilnu uokvirenost određenu zadatim kodeksima mišljenja i ponašanja – takvu impresiju stvara slika ,,Bez naslova“ kojom se hercegnovska umjetnica Anita Šimić predstavila na ovogodišnjoj Likovnoj sceni.

,,Malo sam tužna, tačnije ljuta kada pogledam danas kako ta cura na slici izgleda, ali ideja je da danas, kada nam je sve dostupno kada su se tehnologija, medicina, nauka uopšte, razvile do nevjerovatnih granica, gdje se stiglo do dna najdubljih okeana i do neslućenih daljina u Univerzumu, a čini se nekako da međuljudski odnosi samo nazaduju i čovjek uopšte nekako nazaduje. Nekako sve to što definiše ljudskost ide sve niže i niže i nekako se ne poštuju te relacije, ne poštuju se različitosti, jednostavno se prezire svako ko nekako drugačije misli ili se ponaša ili se odjeva – tako da je ovo izraz nekoga bunta, mada u konačnici iako piše ,,ne vjerujem“, ipak je u srcu prisutna neka vjera u ljude i ljudskost koje samo treba pokrenuti  na neki način“, objašnjava Anita za Herceg Novi Cool.

Govoreći o Hercegnovskoj likovnoj sceni koja je ove godina doživjela svoje 19. izdanje, Anita podvlači da je to jedan od najstimulativnijih načina za podsticaj razvoja likovne umjetnosti, jer šansu da svoje radove i kreativnost, sudu široke publike, u eminentnoj galeriji Josip Bepo Benković, jednako dobijaju i akademski i slikari amateri. Po njenim riječima takva mogućnost nepobitno može rezultirati i kvalitetom.

,,Ne bih ulazila u detalje ali je prijatno iznenađenje kakvih se radova može naći i ono što prije svega treba cijenjiti je trud i rad i želja da se uradi nešto kreativno i mislim da je stoga i odlično što postoji mogućnost da taj rad doživi i evaluaciju široke publike“, kazala je Anita za naš sajt.

Osvrćući se na komparaciju svoje slike predstavljene na aktuelnoj Hercegnovskoj likovnoj sceni, Anita se saglasila sa konstatacijom da je u odnosu na prethodni njen opus u najnovijem radu prisutna, ne samo jača socijalna angažovanost, već je vidljiva i razlika u likovnom izražaju, jer su u ranijem stvaralaštvu dominirale  ličnosti koje nisu karakterno prikazivane izrazom lica ili gestom, već su se njihovi odnosi i relacije i stavovi prikazivali položajem i kontekstom u okruženju i uglavnom su u prvom planu bili donji ekstremiteti osoba oslikanih u njenom radu.

,,To jeste pomak i kako sve evoluira tako je valjda i došao trenutak da se pokaže i taj dio persone, mada su ta lica još uvijek onako ujednačena i monohromatska, da ne kažem crno-bijela, fotografska i sfera emocija na licu još uvijek  nije u potpunosti produbljena, ali i takav izražaj ima svoju poruku.

 

Međutim, moje su slike uvijek neka vrsta igre kojom želim da vrlo ozbiljne stvari prikažem sa izvjesnom dozom infantilnosti. Hoću da uvijek u mojim slikama postoji ta nota jer mi se čini da je na taj način nekako bliža za prihvatiti i nekako je zabavnije, a i u svakom slučaju je meni ljepše da radim tako“, objašnjava dalje Anita dodajući da je riječ o opusu koji stvara posljednjih par godina i koji još uvijek nije javno pokazala u cijelini već samo ovako u segmentima poput ove slike na Likovnoj sceni. Ona dalje objašnjava da, bez obzira na vrenesku distancu stvaranja i različitost u njenim prvim radovima i evoluiranjem do ovog posljednjeg opusa, riječ je u stvari o životu samo jedne žene.

,,Bilo koje žene, to mogu biti ja ili bilo ko iz okruženja, jer upravo od tih prvih slika koje simbolizuju kao neki djevojački provod, preko nekih drugih stvari manje bitnih do krajnje ozbiljnih životnih situacija koje su inspirisane i mojim i tuđim iskustvima, ali i koje su izmišljene i pretočene u rad, sve je ustvari samo život jedne žene“, zaključuje Anita objašnjavajući da ne želi da najavljuje svoju sljedeću samostalnu izložbu, jer se uvijek nešto ispriječi da bi se realizovala, ali da ima dovoljno novog materijala koji vapi za sudom publike.