Poznati novinar, kolumnista i književnik Teofil Pančić, gostujući u drugoj sesiji razgova ,,Drugačiji’’ u hercegnvoskoj Dvorani park, kazao je da je bezzavičajnost jedan od zajedničkih imenitelja prostora bivše SFRJ i da taj pojam predstavlja praktično njegovu životnu konstantu.
,,Ja sam se praktično rodio kao izbjeglica. U Skoplju, gradu u kojem sam rođen, proboravio sam svega tri godine, jer je moj otac bio oficir JNA. Naš kolega i sjajan pisac Laslo Vegel ima jedan sjajan izraz za to – bezzavičajnost i to je nešto što me je pratilo kako nekog eks Ju vagabunda’’, rekao je Pančić odgovorajući na teme izbjeglištva, progona i migracija, koje obilježavaju naše doba, a za koje je moderator razgovora, vd direktor Hercegfesta, dramski pisac Stevan Koprivica konstatovao da praktično predstavljaju vertikalu od Mojsija pa do danas. Koprivica je upitao koliko je ovakava trauma, koju je i sam proživio, uticala na Pančićev pogled na svijet.
,,Kada sam imao 11 godina, otac je dobio prekomandu u Zagreb u kojem smo ostali do 1991.godine, koja nije makar koja u našim ličnim istorijama i kolektivnoj istoriji ovih prostora. Tada se raspala jedna zemlja i meni se čini, da čak i da tada nisam promijenio adresu, bio izbjeglica. Jer kada ostaneš bez domovine u kojoj si odrastao, koja te je formirala i bez geografije koja nije samo puko pitanje prostora, nego je prostor nešto u čemu se osjećaš kao svoj na svome, onda si ti izbjeglica čak i kada se nisi mrdnuo iz kuće. Dobro sam upoznao i to stanje, kada te domaći percipiraju kao nekog sa strane. Ako sam išta naučio iz tog iskustva, onda je to da pokušam da kroz život razumijem onoga ko je drugi. Da razumijem onoga, kada se ja nađem u situaciji da sam većina u nekom etničkom, vjerskom, jezičkom ili bilo kom drugom smislu, i da pokušam da razumijem tog ko je drugi, ko je stranac, pridošlica. Dakle da mu ne zagorčavam život nego da mu olakšam, jer taj čovjek, ma koliko to patetično zvučalo jeste moj brat’’, kazao je Pančić.
Teofil Pančić, je rođen u Skoplju, a živio je u Pirotu, Zagrebu, Zemunu i Novom Sadu. Pisao je za „ Našu borbu“, „Republiku“, „Nezavisni“, „Globus“, „Pobjedu“, „Monitor“, a sada je politički komentator radija Slobodne Evrope i stalni kolumnista časopisa „Vreme“. Objavio je i nekoliko knjiga, kao što su „Urbani bušmani“, „Čuvari bengalske vatre“, „Osobeni znaci“, „Na hartijskom zadatku“, ,,Famoznih 400 km’’, „Karma Koma“. Dobitnik je novinskih nagrada Jug Grizelj i Dušan Bogavac.
U svojim knjigama, a prethodno kolumnama, kako je objasnio, najčešće se bavio vremenom vladavine Slobodana Miloševića, njegovog pada a potom i vremenom nakon ubistva Zorana Đinđića, premijera Srbije. Pojam postdemokratska kakofonija, koristi da bi opisao recentni momenat Srbije, odnosno vladavine demokratije koja je to samo po formi, a po svom sadržaju i dalje autokratska. Kolumne i knjige, kako pojašnjava, koje su nastajale devedestih kao neposredna reakcija na stvarnost tog vremena, morale su nositi onu vrstu tenzije, strasti, protivljenja i otpora koje je u njemu to vrijeme izazivalo. Pančić je istakao, da je smatrao da bi bilo nečasno ćutati o strašnim događajima koje su te godine obilježile. On je u tom kontekstu podvukao da je nijansiranje dobro, sve do momenta dok se ne pretvori u jednu vrstu moralnog relativizovanja, odnosno postane oruđe nečasne manipulacije. Zbog toga se i sa prijatnošću sjeća svog rada u antipodnim listovima Pobjeda i Monitor, jednom državnom i drugom opozicionom, u kojima se bavio kulturološkim fenomenima, a u kojima mu niti jedan redak autorskih tekstova nije mijenjan.
Pančić je kazao da sebe doživljava kao borca protiv mehanizma predrasuda i onog koji zagovara ličnu slobodu koja za granicu ima slobodu drugog čovjeka, velikog protivnika nasilja i nekog ko piše o stvarima o kojima drugi ne pišu, ili pišu ali ne iz istog ugla.
,,Smatram da su najopasniji oni socijalni momenti kojima kolorit daje mehanizam predrasuda uz dozu političke manipulacije, a koja za rezultat najčešće ima rat, kojeg je ovaj prostor osjetio devedesetih godina’’, kazao je Pančić.
Govoreći na temu lažne i prave intelektualne elite, i odgovarajući na pitanje da li intelektualna elita treba da bude vodilja jedne zemlje, Pančić ističe da intelektualna elita ne može toliko da interveniše u stvarnost, ukoliko nema uporište i pokriće u političkoj moći.
,,Čini mi se da nikada nisam insistirao na toj diferenciji između lažne i prave elite, jer mi je uvijek bila kao pojam najzanimljivija intelektualna elita kao takva. S jedne strane mi smo narod koji drastično malo čita, a s druge strane postoji jedna vrsta urođenog strahopoštovanja prema ljudima koji su na glasu kao mudraci, sa ili bez pokrića. I u tom smislu postoji odgovornost jednog dijela intelektualne elite koja je u onim vremenima uglabala našu potonju nesreću, se krajnje neodgovorno, čak velikom većinom bez svijesti o posljedicama, igrala riječima. Ono je njima izgledala kao kabinetska kombinatorika i laka retorika, ali kada ta retorika i kombinatorika iz njihovih kabineta izađe u stvarnost i kada ljudi počinju te gotove fraze da usvajaju i po mogućnosti malo prerade, kako to obično biva, dođe do toga da se ljudi ščepaju za vratove i pokolju, oko nečega što su neki genijalci sa ili bez navodnika, zamišljali kao neku laganu intelektualnu raspravu. Nema tu više intelektualne rasprave, jer ugasi se svjetlo, i krene makljaža.I to smo mi dočekali devedesetih godina, a oni koji su bili među arhitektima te naše nesreće, su odjednom se strašno čudili šta ovo bi. Ili što bi rekao vaš nedavni gost Svetislav Basara, ibretili su se’’, kazao je Pančić.
Govoreći o odnosu države prema stvaraocima, Pančić je podsjetio da su pozorišne umjetnike i književnike nekada hapsili, jer ih je država smatrala subverzivnim po njeno ustrojstvo, što je po njemu značilo da se ipak smatralo značajnim šta pisac misli, te da danas ipak nije tako.
,,Velikih pisaca poput Iva Andrića, Miloša Crnjanskog, Ivana Desnice, Borislava Pekića, Danila Kiša, a koji su činili najjaču književnu plejadu SFRJ, ima i danas, ali su rasuti u manje sisteme raspadom Jugoslavije’’, kaže Pančić i kao primjere navodi Svetislava Basaru, Miljenka Jergovića, Davida Albaharija, od kojih bi po njemu, svako po svom opusu i kvalitetu, zapravo mogao zaslužiti Nobelovu nagradu. Ipak, odgovor na pitanje da li ovaj prostor ima „teške“ pisce, poput pomenute plejade iz doba SFRJ, pokazaće retrospektiva kada budemo gledali ovo vrijeme sa distance od makar jedne do dvije decenije’’, konstatovao je Pančić ista situacija je i sa pozorištem, nekada velikim kohezivnim, a sada rasparčanim po državicama ali i unutar tih državica. Na pitanje da ocjeni kulturu u Crnoj Gori, kazao je da nema sistematski uvid u nju da bi je podrobno ocijenio, ali da je u jednom trenutku sinhrono nastupio talas pisaca poput Balše Brkovića, Ognjena Spahića i Andreja Nikolaidisa, koji su razbili stereotipe o crnogorskoj književnosti kao folkolornoj i neurbanoj.
Još jedna konstata koja, po mišljenju Pančića, povezuje ovdašnje prostore je potpuni preokret konteksta ljevičarskog pokreta
,,Ljevičarski pokret je na ovim prostorima dugo bio kontaminiran, a onda je za ovaj poket nastupilo najcrnje vrijeme u doba vladavine JUL-a. Ljevica ima utemeljenje samo u kontekstu u kojem djeluje, poput borbe radnika u nekoj čeličani u Americi, a koji je su digli glas protiv surovog kapitalizma. Na našim prostorima on bi imao više utemeljenja, kada bi bio usmjeren na istinske neprijatelje ljevice, poput nacionalizma, klerikarizma, rastuće desnice i nasilja koje produkuju, a ne u opštim pamfletima upućenim neoliberalnom kapitalizmu. To su njihovi istinski neprijatelji. Ali tek kada imate građansko društvo, onda možete očekivati rast na viši nivo ljudske emancipacije. Građansko društvo, koje još uvijek nemamo, je osnovni preduslov za prelazak na taj viši nivo’’, ocijenio je Pančić koji za sebe kaže da voli da prati tanku linju između novinarstva, esejistike i književnosti i da jezik doživljava kao živu materiju, jer ništa izvan njega i ne postoji, zbog čega često u kolumnama koristi sleng i argo.
,,Na tekst gledam kao što bi kompozitor gledao na ono što komponuje. Jednostavno pratim melodiju teksta i u njega stavljam riječ koja od štiva pravi ironijski štih. Otud u mojim tekstovima ima i brojnih verbalnih tikova’’, ističe Pančić.
