Izložba fotografija Džejsona Golda pod nazivom ‘Karakter’ biće otvorena 8. aprila u 20.30 sati u foajeu Dvorane Park

Ekspanzijom digitalnih fotoaparata, fotografija je postala hobi ogromnog broja ljudi koji sa manje ili više uspjeha pokušavaju da zabilježe momente iz svoje okoline ili svoga života. Takva konstelacija je na neki način uslovila da fotografija kao umjetnost izgubi na svojoj ‘’težini’’ i prividno obezvrijedi profesionalni poziv fotografa.

,,Digitalna fotografija, po mom iskustvu, čini fotografe lijenima” – kaže Džejson Gold, renomirani engleski fotograf sa adresom u Herceg Novom.
”Ne toliko zbog toga što je mehanika pravljenja fotografija značajno drugačija – u suštini nije, podešavanja su manje više ista na svim aparatima, digitalnim ili analognim, novim ili starim. Ali digitalna fotografija je trenutna i u isto vrijeme potrošna, što znači da je prostor za grešku neograničen. Veoma malo fotografa koristi digitalnu fotografiju, na isti način kao analognu, ako uopšte ima onih koji to rade, bez obzira što će možda tvrditi drugačije. Sama cijena analogne fotografije, i u smislu potrošenog vremena i cijene procesuiranja fotografija, dovodi do toga da je prostor za grešku minimalan. Zbog toga većina fotografa koriste digitalnu fotografiju. Potreba za trenutnim fotografisanjem od strane urednika, fotografa i klijenata je još jedan razlog za dominaciju digitalne fotografije. Razlika u kvalitetu je najlakše objašnjiva u poređenju sa muzikom. Digitalni format je mnogo “čistiji”, ali fali emocija koju daje vinil. Kod fotografije je, po mom mišljenju, isti slučaj’’, objašnjava  Gold,  koji se fotografijom profesionalno bavi već 40 godina.

,,Ja sam fotograf rođen u Velikoj Britaniji koji se zaljubio i preselio u Crnu Goru’’, kaže Gold dodajući da planira da otvori studio u svojoj novoj domovini gdje će raditi i sa digitalnom footgrafijom, iako analogna zauvijek ostaje njegova strast.

,,Fotografija je potcjenjena zbog toga što smo zasuti slikama. Danas je svako fotograf. Pametni telefoni, ajpedi itd. znače da nestaje mistika fotografije. Zanimljivo je, imam dosta prijatelja koji žive na drugim krajevima svijeta, u SAD, Londonu, Španiji, i svi smo, bez pominjanja jedni drugima, počeli da se vraćamo analognoj fotografiji. Tako da, definitivno jesam optimističan što se tiče budućnosti’’, priča Gold za naš sajt i najavljuje događaj koji se uklapa u kontekst ‘’borbe’’ za vraćanje fotografije.

,,Pripremam izložbu uporedo sa početkom HAPS-a (Hercegnovske Aprilske Pozorišne Svečanost) 8. aprila u Dvorani Park. To je prilično mala izložba, biće 24 crno bijele fotografije’’, najavio je Gold objašnjavajući da vjeruje u frazu ,,život je scena’’, jer kao i glumci na sceni tako i u drugim umjetnostima i stvarnom životu, svi sebe predstavljamo publici na neki način.

,,Nekada nas sreća napusti, a nekada je imamo u izobilju, nekada smo ružni, nekada lijepi. Nekad smo ljuti, a u drugim momentima srećni, nekada stidljivi, a nekada puni samopouzdanja, i kao i u predstavama, likovi se mjenjaju vremenom i u zavisnosti od okolnosti. Negativci postaju heroji i obrnuto. Nadam se da će kolekcija slika koju sam izabrao pokazati ljudima kojima je stalo da gledaju, da svi mi možemo biti neko drugi, ili ne – zavisno od okolnosti’’.

Džejson Gold je radio za najpoznatije svjetske medije. Njegove fotografije su objavljivane u Tajmsu, Indipendentu i Gardijanu, a bile su dostupne i na Getty images.

Društvene i kulturne promjene ranih sedamdesetih i do sredine osamdesetih bile su dobra prilika za fotografa kojem je trebala afirmacija.

,,Moje fotografije prikazuju anti-aparthejd pokret, kampanje za nuklearno razoružavanje, radničke štrajkove, kao i industrijska previranja. Te fotografije su objavljivane u britanskim i međunarodnim publikacijama. Ali, krajem osamdesetih okrenuo sam se portretima i modnoj fotografiji što je bilo uzbudljivo i inspirišuće’’, prisjeća se Gold, koji je 1992. godine ponovo promjenio kurs u svom radu i napustio London da bi pokrivao ratna dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije.

,,Dok sam pokrivao raspad Jugoslavije, zaljubio sam se u Crnu Goru i počevši sa 1995. živio sam djelom u Herceg Novom, djelom u Londonu. Independent me je 1995. poslao u Kvebek da pokrivam referendum o nezavisnosti, što je omogućilo jedinstvene fotografije za te novine’’, kaže Gold i dodaje da je u potrazi za egzotikom, putovao i na Kubu i u Indiju, gdje je tražio inspiraciju za svoj rad.

,,Ja dajem sve od sebe kao fotograf, kada sam u prilici da uhvatim suštinu mog subjekta. Ljudi me fasciniraju u svakom okruženju, i to što sam u poziciji da ih fotografišem čini me veoma srećnom osobom. Nije toliko bitno da li je kontekst politički, društveni ili je u pitanju studijski rad. Rat je nešto drugo, ja sam u svojim ratnim fotografijama pokušao da pokažem patnju koju rat donosi, tragediju običnih ljudi koji postaju vojnici. Majke i ćerke, očevi i sinovi, koji postaju topovska hrana za političare, sa koje god strane. Ali, većina globalnih medija su željeli samo prikaze krvi, ranjenih i poginulih. Nije teško prikazati te stvari u toku rata, to je kao da odete u supermarket i slikate hranu! Mediji nisu zainteresovani za ironiju, ili, usudiću se reći, estetiku ljudi koji ratuju jedni protiv drugih. Za mene je to razočaravajuće, možda sam ja naivan. Nekada stvari nisu onakve kakvim se čine. Nego su više od toga! Život nije gledanje, život je viđenje. Koristeći svoj aparat, uspjevam da zabilježim ono što vidim, nekada uspješno nekad ne, ali nikada ne prestajem da tjeram sebe da vidim više. U životu, svi smo u opasnosti da budemo pogrešno shvaćeni, u opasnosti od gledanja samo površine, ružnog, trivijalnog. Učeći da se gleda šta je ili ko je onaj kojeg gledaš, sa empatijom i osjećanjem, čak i ružne stvari otkrivaju svoju ljepotu. Radeći na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pokrivajući ratna događanja, shvatio sam da sam bio u pravu, ali i da imam još toga da naučim’’, konstatuje naš sagovornik koji trenutno radi na nekoliko različitih stvari, između ostalog na modnim fotografijama sa make-up umjetnicom Natašom Brajović.

,,Odušeljen sam da konačno mogu da nađem hemikalije za razvijanje filma i da postavim sve na mjesto da nastavim sa nesmetanim radom. Takođe, uživam radeći pejzaže, ali time ću se više baviti kada vrijeme bude još ljepše i dan se produži. Nisam siguran kada ću otvoriti studio, jer živeći u starom gradu, imam najbolji mogući studio u dvorištu, a i iznad svega, nadam se da ću pomoći očiglednu renesansu crno bijele fotografije’’, priča Gold i konstatuje da je neopravdano da je fotografija manje cijenjena umjetnost.

,,To je paradoks, jer je fotografija najneposrednija umjetnost i prirodan način prikazivanja jednog trenutka u vremenu. Mir, pejzaž, izraz lica. Nije za čuđenje što najpriznatiji fotografi nisu prepoznati kao ratni fotografi, pejzažni, modni…..nego jednostavno fotografi. Bišov, Mekgalan, Džons, Ejvedon, da pomenem samo neke, ne mijenjaju kriterijume – stoga hvatanje momenta, ne zbog novca nego zbog estetike – to je put koji sam izabrao i nikakva količina novca ne može da promijeni ono što vidim’’.