U okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma na Kanli kuli prikazana su dva filma “Proslava” reditelja Bruna Ankovića i “Radnička klasa ide u pakao” reditelja Mladena Đorđevića.
Film “Proslava’ je izrazito mračan, turoban i potresan film, jedan od onih o kojem ne prestajete da razmišljate, iako biste ga najradije zaboravili. Ne zbog toga što je loš, naprotiv, već zato što je težak, što zadire u najsiroviju okrutnost ljudskog postojanja. Snimljen prema romanu Damira Karakaša govori o Miju, bivšem vojniku ustaške vojske, koji se pred zimu 1945. godine skriva po šumama. On se prisjeća djetinjstva i mladosti, bijede, gladi i neimaštine u kojoj je odrastao. Ovaj film zahtijeva potpunu koncentraciju gledaoca jer, u današnje vrijeme pojačanih političkih napetosti, otvara izuzetno potrebnu temu kako zle ideologije mogu imati nevine korijene.
Film je vrlo konkretan, priča o korijenima, o počecima fašizma u Hrvatskoj, međutim, to nije jedina istina, ova se tiče ljudi koji su živjeli na selu, koji su bili odvojeni od hrvatskih gradova. U Hrvatskoj postoji naziv seljačke ustaše i zapravo mislim da mi svi zajedno ne možemo ići naprijed ako ne gledamo pravilno na vlastitu prošlost, kako bi naša djeca znala kako je to izgledalo, kako su nastajala ta zla, da bi pametnije živjeli budućnost, smatra reditelj Anković.
Proslava je film koji govori mnogo, na jedan drugačiji način, distancirano, bez opravdavanja, bez zauzimanja stava i direktnog upiranja prstom u bilo koga.
Kada sam čitao Damirovu knjigu, shvatio sam da književnost ima više mogućnosti obraćanja publici. Strah koji smo mi imali je upravo da to nije opravdanje, da to nije nova priča o istoriji, već da je seciranje toga. Imao sam vrlo specifičan pristup, koji u klasičnom filmu baš nije dobar, jer vi morate približiti lik gledaocu, koji se mora zaljubiti u glavnog glumca. Mi smo to distancirali, jer je on i protagonista i antagonista, i nismo htjeli da manipulišemo do kraja. Kod nas ljudi razumiju od početka ko je on, da će biti ustaša, dok vani ne, tamo publika shvati tek na kraju filma. Bilo bi neetično približiti previše lik gledaocima, pa da ga prevariš negdje. To je ta neka distanca, i odluka, koja da li je dobra ili loša ne znam, ali to je namjerna autorska odluka, smatra reditelj.
U filmu igraju, Bernard Tomić, Krešimir Mikić, Klara Fiolić, Jan Doležal, Lars Štern, Nedim Nezirović I drugi. Nezirović kaže da je ono što ga najviše privuklo u radu na ovom fimu atmosfera u kojoj zlo može da se desi.
Mi ne možemo da pričamo o pogrešnoj ideologiji dok ne dozvolimo sebi da razumijemo atmosferu u kojoj je zlo moguće, tako da prije to prepisujem okolnostima, okruženju, nego pukom obrazovanju i intelektualnim sposobnostima. Mislim da bi se prije bavio vremenom i okruženjem nego ličnim kapacitetom jednog čovjeka da konzumira zlo.
I danas je lako manipulisati ljudima, jer je sve svedeno na puku egzistenciju, smatra Nezirović.
Kada širu narodnu masu ubijedite u to da je egzistencija jako zeznuta stvar, i da trebaju da se bave malim idejama, lako ga zavedete da posluša nekoga ko mu ne želi dobro. U takvom siromaštvu, i takvim okolnostima, taj par čizama u jednom kadru pokaže koliki je to napredak kada nemate šta da jedete. Čini mi se da se danas ponovo pokreće pitanje egzistencije, da bi te slične ideologije ponovo našle neki put, I to je atmosfera u kojoj se ljudi najlakše regrutuju
U okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma na Kanli kuli je prikazan i film “Radnička klasa ide u pakao” Mladena Đorđevića
Priča prati harizmatičnu Svetlanu i bivšeg robijaša Miju koji se zajedno sa radnicima propale fabrike udružuju, kako bi istražili mistične puteve nade i pravde. Fabrika koja je nekada zapošljavala čitav grad i okolna sela, zatvorena je zbog sumnjive privatizacije i tragičnog incidenta u kom je grupa njenih radnika stradala u namjerno podmetnutom požaru. Devastirani gubitkom svojih najmilijih i korumpiranom prodajom fabrike, ova grupa nekadašnjih radnika pokreće proteste za koje se čini da su uzaludni i da ne daju konkretne rezultate.
Nakon pada berlinskog zida, u istočnoj Evropi se pojavilo dosta filmova na temu tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, i meni je bilo interesantno da dam jedan nov, svjež ugao na tu temu, tako što sam kombinovao razne žanrove, od socijalne drame, do horora, trilera, crne komedije, filma osvete. Volim da se igram sa žanrovima, ali nisam htio da napravim još jedan film o tranzicijima, već da malo subvertiram iznutra taj žanr, ukrštajući ga sa različitim žanrovima, kaže reditelj
Đorđević smatra da je ovo problem koji je sve pristutniji i na Zapadu.
Mislim da su i ljudi na Zapadu sve više prinuđeni da se bave sa nekoliko poslova. Nakon propasti Sovjetskog saveza prestala je prijetnja od širenja komunzima, ali samim tim je došla na ispit socijalna država koja je upravo izgrađena na Zapadu, da ne bi došlo do uspostavljanja komunizma. I sad kao da ne postoji razlog za postojanje te socijalne države. Mislim da će u narednoj deceniji doći do ozbiljnog opadanja te institucije, jer to vidim kod publike na Zapadu, koja prepoznaje probleme mojih junaka.
Jedna od glumica u ovom filmu je i Jelena Đukić koja kaže da se ovaj film bavi širokim spektrom našeg društva.
Najviše volim kraj, jer je otvoren, jer se stvarno zapitamo da li imamo šansu da nešto uradimo ili ne i koliko nam je pobuna moguća, jer je svima jasno u kakvoj smo poziciji. Nisam sigurna da možemo da pričamo o kulturnom prosperitetu, kad znamo brojke, i koliko se izdvaja za kulturu, ne možemo da pričamo o tome šta nastaje iz tako malih para. Ako imamo ovakve projekte koji imaju ovakve upsjehe, lako zalutamo u neku iluziju da se radi i da napredujemo , međutim, onda postoje ovakvi filmovi koji nas demantuju.
Film je koprodukcija više zemalja, jedna je od njih je i Crna Gora.
Kada sam pročitao scenario, jako mi se dopala ta premise da je to slika jednog društva. Ispričana tako kroz taj uzbudljivi zaplet, djelovalo mi je kao nešto novo, kao nešto što vrijedi vidjeti. U početku sam mislio da je to nešto što se tiče srpskog društva, međutim, odjednom shvatiš da se tiče svih nas. Shvatio sam da važno, uzbudljivo, provokativno i da na pravi način otvara jedno pitanje, na pravi filmski način. Sa druge, rediteljske strane, zanatske strane, prepoznao sam koliko je to nevjerovatno težak zadatak. I mislim da je nepravda što ovakvi filmovi, pošto su sadržajni i uzbudljivi kod ljudi stvaraju utisak da se lako prave. Ali ne, lako se gledaju, ali teško se prave, i to je zapravo mnogo komplikovana priča za naše uslove, za naše produkcijske uslove, smatra koproducent film Ivan Marinović
