Hočevar: „Skriveni ljudi“ su priča o bliskosti, razumijevanju i novim počecima

O filmu koji je prikazan u okviru 39. Filmskog festivala u Herceg Novom su govorili reditelj Miha Hočevar i glumica Barbara Ribnikar.

Hočevar je naveo da “Skriveni ljudi“ mogu pripadati veoma različitim društvenim grupama, od onih koje niko ne primjećuje dok svakodnevno odlaze na posao i nose lične probleme, do ljudi koji su materijalno sigurni, ali su izgubili sposobnost ili želju za komunikacijom.

„Ima ljudi kojima komunikacija više ne ide ili više ne vide smisao u njoj, jer im se emotivno raspadaju odnosi. Zatvore se u sebe i pomisle da je to sve od njihovog života“, rekao je Hočevar.

Prema njegovim riječima, bilo mu je važno da ozbiljnu priču spoji sa osjećajem topline i razumijevanja prema likovima.

“Publici, posebno u teškim, apsurdnim i opasnim vremenima je potrebna i mogućnost da se kroz film opusti, ali i da se prepozna u ljudima koje gleda na platnu”, rekao je Hočevar.

On je ocijenio da je reakcija publike na film bila slična u različitim državama, od prostora bivše Jugoslavije do Islanda, Rumunije, Austrije i Italije.

„Ljudi smo ipak možda sličniji nego što mislimo“, kazao je Hočevar.

Prema njegovim riječima, jedno od ključnih pitanja filma jeste identitet čovjeka koji ostaje bez sjećanja, dokumenata i jasne predstave o tome ko je.

“I kada se izgube formalne odrednice identiteta, ostaju pogled i neposredna ljudska komunikacija. Oči. Komunikacija“, rekao je Hočevar, govoreći o onome što ostaje kada čovjek izgubi ime, profesiju i priču na kojoj je gradio sopstveni identitet.

Upravo preko pogleda, kako je objasnio, jedan lik prepoznaje izgubljenost drugoga i odlučuje da mu pomogne iako i sam ima probleme. Iako film govori o razvodu, gubitku, usamljenosti i gubitku pamćenja, Hočevar je želio da ga ne pretvori u isključivo tešku dramu. Humor je, kako objašnjava, njegov prirodan način suočavanja sa teškim situacijama, ali nikada nije usmjeren protiv čovjeka koji pati.

„Gubitak nije smiješan. Ali poslije određenog vremena čovjek, nadam se, može ponovo da pronađe neku iskru“, rekao je Hočevar.

 

Za njega humor u filmu nije zasnovan na gegovima ili ismijavanju, već na ljudskoj toplini i trenutku kada se poslije teškog perioda pojavi prvi osmijeh.

“Smijeh  ima sposobnost da ljude poveže i makar djelimično izliječi”, smatra Hočevar.

Ideja za „Skrivene ljude“ razvijana je još od sredine dvijehiljaditih, dok je projekat finansiranje dobio 2019. godine. Hočevar je naglasio da je scenario tokom godina prilagođavan vremenu u kojem se film snimao, između ostalog i zbog promjena tehnologije i svakodnevnog života. Govoreći o dugom procesu nastanka filma, ukazao je i na problem sporog razvoja projekata, posebno za mlade autore.

Prema njegovim riječima, sedam godina čekanja za nekoga ko prvi film počinje da razvija sa 25 godina može značiti ogromnu promjenu i autora i njegove početne ideje.

„Trebalo bi omogućiti mlađim ljudima da taj proces ne bude nužno lakši, ali da bude brži“, poručio je Hočevar.

 

Glumica Barbara Ribnikar,  govorila je o svojoj junakinji Ireni, koja se takođe nalazi u periodu traganja i promjene.

 

„Ona se traži. Ne zna još kojim će putem ići, ali je otvorena. Uči kako da se postavi za sebe i da se odvoji od oca“, rekla je Ribnikar.

„Da ode prije nego što zna kuda će“, opisala je Ribnikar trenutak u kojem Irena bira samostalnost i sopstveni put.

 

„Tri nedelje posle“: O nasilju se mora govoriti prije nego što bude kasno

 

Film „Tri nedelje posle“ reditelja Miroslava Terzića, prikazan na FFHN  bavi se vršnjačkim nasiljem, odgovornošću odraslih i posmatrača, ali i pitanjem može li umjetnost da otvori prostor za razgovor prije nego što bude kasno.

To su ocijenili koproducent i glumac Branislav Trifunović, glumci Andrija Marković i Jovan Ginić, ističući da je jedna od najvažnijih namjera filma da podstakne djecu, roditelje, nastavnike i cijelo društvo da o nasilju ne ćute.

Glumac Branislav Trifunović kazao je da je snažan podsticaj za nastanak filma bio razgovor sa Dragom Janković, majkom Alekse Jankovića,  četrnaestogodišnjeg dečaka iz Niša koji je 10. maja 2011. godine izvršio samoubistvo zbog strašnog vršnjačkog nasilja u školi, čija je priča bila jedan od temelja projekta.

 

“Aleksina majka je  nakon što je počela javno da govori o vršnjačkom nasilju, svakodnevno dobijala desetine i desetine mejlova i poruka roditelja čija djeca trpe nešto slično ili još gore. Tada sam definitivno odlučio da film mora da bude snimljen“, rekao je Trifunović.

 

Prema njegovim riječima, projekat je prolazio kroz dug i težak proces, a scenario je više puta odbijan na konkursima. Ipak, autorska ekipa nije odustala od ideje da film bude realizovan. Trifunović je istakao da mu se, nakon tragedije u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, nametnulo pitanje da li bi ranije snimljen film mogao da otvori platformu za razgovor i makar nekome pomogne.

 

„Ne vjerujem da film može da mijenja društvo na taj način, ali se uvijek nadam da postoji makar jedna osoba kojoj može da pomogne ili koju može da spasi“, kazao je Trifunović.

 

Kao primjer da film može pokrenuti ličnu promjenu, naveo je susret sa djevojčicom koja mu je u Sarajevu rekla da je maltretirala jednog dječaka u školi i da planira da mu se izvini kada počne nova školska godina.

 

„Ako smo uspjeli to da uradimo, onda smo nešto uradili“, poručio je Trifunović.

 

Govoreći o odgovornosti društva, naglasio je da problem vršnjačkog nasilja nije moguće svesti samo na nasilnika i žrtvu.

 

„Postoje tri grupe djece kada govorimo o nasilju: posmatrači, oni koji čine nasilje i oni koji ga trpe“, kazao je Trifunović, dodajući da su neke zemlje upravo posmatrače prepoznale kao ključnu grupu kojoj se mora objasniti da ćutanje i pasivnost nijesu rješenje.

 

On smatra da je za ozbiljno suočavanje sa vršnjačkim nasiljem potreban sistemski odgovor, a ne prebacivanje odgovornosti samo na djecu, roditelje ili nastavnike.

 

„To ne mogu da riješe ni sami nastavnici, ni profesori, ni djeca, ni roditelji. Mora da postoji sistem“, rekao je Trifunović.

 

On  je ocijenio da se problemi nasilja prečesto guraju pod tepih i da društvo nedovoljno razvija empatiju među mladima.

 

„Od rečenice ‘nije to ništa’ meni se bukvalno diže kosa na glavi“, rekao je Trifunović.

 

Jedna od replika iz filma, „Djeca su zla“ – „To je budućnost“, za njega je cinična i upozoravajuća, ali i snažan podsjetnik na to kakvo društvo može nastati ukoliko se problemi među mladima ignorišu.

 

„Takva budućnost nam dolazi ako sada neko nešto ne uradi“, poručio je Trifunović.

 

On je kazao da će film srpsku premijeru imati u novembru na Festivalu autorskog filma, dok su Aleksini roditelji bili prva publika kojoj je film prikazan.

 

„Osjećao sam da je moja dužnost da ga prvo podijelim sa njima i da ga oni prvi pogledaju“, rekao je.

 

Glumac Andrija Marković rekao je da vjeruje da je gotovo svako nekada prisustvovao nekoj vrsti nasilja, bilo u školi ili u privatnom životu, te da je upravo zbog toga tema filma bliska širokom krugu ljudi.

 

„Lik koji sam igrao bio mi je potpuna nepoznanica i veoma je suprotan meni“, kazao je Marković, pa je karakter gradio kroz razgovore sa rediteljem Miroslavom Terzićem, Branislavom Trifunovićem i ostalim kolegama.

 

On je govoreći o komentarima da su učenici u filmu prikazani kao izuzetno surovi, istakao da takve grupe u stvarnosti postoje i da je namjera filma bila da prikaže upravo ono što se zaista može događati među mladima.

 

„Takva odjeljenja zaista postoje. Mi smo samo pokušali da na film prenesemo sliku nečega što se stvarno događa“, rekao je Marković.

 

On  je izdvojio i poruku Aleksine majke koju je dobio nakon projekcije, navodeći da mu je mnogo značila i potvrdila da film ima smisla i za porodicu, ali i za djecu koja mogu postati žrtve nasilja.

 

“Nadam se da će film podstaći razgovore i da će u budućnosti biti prikazivan i u školama, uz prisustvo nastavnika, roditelja i učenika”, rekao je Marković.

 

Govoreći o svom liku, on  je kazao da ga vidi kao slojevitu osobu čija potreba za dominacijom i pozicijom „vođe čopora“ nije jednostavna za razumijevanje.

 

„Takvi ljudi sigurno postoje. Meni su daleki, ali ih mogu razumjeti“, rekao je Marković.

 

Posebno je naglasio značaj dugih i intenzivnih proba koje su prethodile snimanju, jer su omogućile mladim glumcima da izgrade međusobno povjerenje i uvjerljiv odnos unutar filmskog odjeljenja.

 

Glumac Jovan Ginić,  rekao je da je od trenutka kada je dobio ulogu osjećao veliku odgovornost, posebno zbog činjenice da film polazi od stvarnog događaja i iskustva porodice koja je pretrpjela težak gubitak.

 

„Kada su me Miša i Bane pozvali da igram u filmu, osjetio sam neku vrstu odgovornosti prema toj ulozi“, kazao je Ginić.

 

On smatra da je jedan od najvećih izazova prikazivanja nasilja na filmu upravo to što unutrašnji bol žrtve nije moguće potpuno prenijeti na ekran.

 

„Kada neko trpi nasilje, osjeća unutrašnji bol koji se ne može jednostavno prikazati“, rekao Ginić.

 

Zbog toga glavnu poruku filma vidi u potrebi da se razgovor o nasilju pokrene prije nego što ono eskalira, naročito unutar porodice.

 

Ginić je takođe govorio o poruci Aleksine majke koju je dobio poslije premijere u Puli. Kako je kazao, ostao je bez riječi zbog njene spremnosti da, uprkos svemu što se porodici dogodilo, fokus zadrži na sprečavanju budućeg nasilja.

 

„Smisao poruke bio je da je najvažnije da se takvo nasilje u budućnosti zaustavi i da ga bude što manje“, rekao je Ginić.

 

Dodao je da se divi porodici zbog toga što, pored pitanja odgovornosti sistema, njihova osnovna želja ostaje da se slična tragedija više nikome ne dogodi.

 

„Skateboarding nije za djevojčice“: Priča o slobodi, patrijarhatu i pravu na sopstveni izbor

 

Film „Skejtbording nije za djevojčice“ rediteljke Dine Dume, prikazan u okviru FFHN, kroz priču o mladoj Romkinji Adeli otvara pitanja slobode, patrijarhata, siromaštva i sistemske diskriminacije, a skejtbord u filmu postaje simbol je prostora u kojem djevojčica može da odlučuje o sopstvenom tijelu i životu.

 

Rediteljka Dina Duma, kazala je da je ideja za film počela od prizora koji je vidjela u Skoplju,  djevojčice romskog porijekla, obučene u tradicionalnu odjeću, koja vozi skejtbord.

 

„Vidjela sam djevojčicu od nekih 13 godina, obučenu u šalvare, kako vozi skejtbord. Bukvalno sam se zaljubila u tu sliku“, rekla je Duma.

 

Ta slika je, kako je objasnila, dugo ostala sa njom i postepeno se pretvorila u polaznu tačku za scenario.

 

„Shvatila sam da me privlači upravo ta kontradikcija, sudar,  između nečega što je patrijarhalno i tradicionalno i nečega što je moderno“, kazala je Duma.

 

Prema njenim riječima, u filmu skejtbord nije samo sportski rekvizit, već prostor lične slobode glavne junakinje.

 

“Čak i kada je gotovo sve u životu jedne djevojčice unaprijed određeno, može postojati mali prostor u kojem ona sama donosi odluke. Kada si na skejt-parku, ti odlučuješ kako ćeš se kretati, koje ćeš trikove praviti i kako će se kretati tvoje tijelo. Imaš potpunu kontrolu nad svojim tijelom“, rekla je Duma.

 

Zbog toga su, kako je kazala, scene na skejtbordu i vizuelno tretirane drugačije od ostatka filma, kako bi se dodatno naglasio osjećaj slobode i buntovnosti.

 

Glumica Simonida Selimović, koja tumači Esmu, kazala je da njen lik živi pod višestrukim pritiscima  siromaštva, političkog i društvenog sistema, diskriminacije i patrijarhata.

 

„Ona je romskog porijekla, žena je, a patrijarhat u tom sistemu postoji veoma snažno. Sve to stvara ogroman pritisak na nju“, rekla je Selimović.

 

Esma je majka dvije djevojčice koja ostaje sama nakon odlaska muža u inostranstvo, zbog čega na sebe preuzima odgovornost za porodicu.

 

Prema njenim riječima, film govori i o diskriminaciji obrazovane Romkinje koja, uprkos znanju i sposobnostima, ne uspijeva da pronađe posao.

 

„To nije samo Esmina priča. To je priča mnogih žena koje ostanu same i moraju same da se bore“, kazala je Selimović.

 

Gradeći lik Esme, Selimović je posebno nastojala da istakne njenu ljubav prema ćerkama, ali i unutrašnju snagu žene koja nema mogućnost da dugo ostane slomljena.

 

„Važno mi je bilo da pokažem kako žena može da padne, ali mora opet da ustane, a da spolja možda i ne pokaže koliko joj je teško“, rekla je Selimović.

 

Odnos Esme i njene ćerke u filmu otvara i pitanje roditeljskog straha pred slobodom djeteta.

 

„Esma se istovremeno bori da zaštiti ćerku, ali mora da prihvati i činjenicu da djevojčica želi sama da odlučuje kako će živjeti.Od žena se uvijek očekuje da slušaju, da budu dobre, a posebno od djevojčica od malih nogu“, rekla je Selimović.

 

Ona je kazala da je pripremajući se za ulogu, provodila vrijeme u Šutki, u Skoplju, upoznavala ljude iz romske zajednice i posmatrala njihove svakodnevne životne okolnosti.

 

“To mi je pomoglo da jasnije vidim razliku između često romantizovane predstave o Romima kao „slobodnim ljudima“ i stvarnosti u kojoj mnogi žive pod snažnim društvenim ograničenjima. To je, zapravo, sistemska diskriminacija“, kazala je Selimović.

 

„Truly Naked“: Priča o odrastanju, bliskosti i potrazi za odgovorima u digitalnom dobu

 

Uoči večerašnje projekcije filma „Truly Naked“, rediteljka Muriel D’ansembourg  je poručila da se iza provokativnog sinopsisa krije priča o odrastanju, bliskosti, porodici i potrebi za povezivanjem,  temama koje ostaju univerzalne bez obzira na to iz kakvog okruženja dolazimo.

 

Ona je istakla da film „Truly Naked“ kroz priču mladog Aleka istražuje odrastanje u vremenu u kojem internet sve češće postaje prvi izvor informacija o seksualnosti. D’ansembourg je ukazala na to da mnogi mladi, ukoliko odgovore ne dobiju kroz otvoren razgovor sa porodicom, školom ili okruženjem, ta pitanja počinju da istražuju onlajn.

 

„Ako mladi ne mogu da dobiju odgovore na pitanja koja imaju o seksualnosti, potražiće ih na internetu“, kazala je D’ansembourg.

 

Prema njenim riječima, upravo je u tome jedan od važnih problema kojim se film bavi, jer pornografski sadržaji za mnoge mlade postaju prvi model kroz koji upoznaju seks i intimnost.

 

„Za mnoge mlade pornografija postaje prvi način na koji uče o seksu, a za mene to nije najbolja početna tačka za razumijevanje seksualnosti“, istakla je D’ansembourg.

 

Ipak, ona naglašava da „Truly Naked“ nije film o pornografiji, a da su povokativni i eksplicitni elementi samo okvir za priču o mnogo univerzalnijoj potrebi čovjeka da bude blizak sa drugima.

 

„Da, postoje eksplicitne scene, ali u srži filma je povezanost i ono za čim svi žudimo“, rekla je rediteljka.

 

Film se istovremeno bavi i porodičnim odnosima, posebno vezom Aleka i njegovog oca, a kroz njihov odnos otvara se pitanje koliko nas roditelji oblikuju, koliko obrazaca od njih nasljeđujemo i koliko je teško razdvojiti sopstveni identitet od svega onoga što usvojimo tokom odrastanja.

 

„Mnogo toga nasljeđujemo od svojih roditelja i veoma smo im lojalni. Ponekad vam je potreban čitav život da otkrijete ko ste zaista vi“, kazala je D’ansembourg.

 

Ona je ocijenila da sazrijevanje glavnog lika  nije prikazano kao potpuno završen put, već kao postepeno oslobađanje i upoznavanje sopstvenog identiteta.

 

„Kako se film bliži kraju, sve više upoznajemo pravog Aleka. Ovo su tek prvi koraci u otkrivanju samoga sebe“, objasnila je D’ansembourg.

 

Ona je objasnila da se naslov „Truly Naked“ zato se može čitati i doslovno i metaforički. Nagost u filmu ne odnosi se samo na tijelo, već i na emocionalnu ranjivost, skidanje naslijeđenih slojeva i pokušaj da se dođe do autentičnog sebe.

 

Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival trajaće do 28. avgusta. Tokom sedam festivalskih dana publiku očekuje više od 80 filmova na pet lokacija, kroz takmičarske selekcije dugometražnog igranog, dokumentarnog i studentskog filma, predstavljanje novih regionalnih TV serija, program posvećen filmskoj industriji, kao i prateći program.

 

Pokrovitelji 39. izdanja Festivala su Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, izvršni producent je Javna ustanova kulture „Herceg-fest“, dok je partner Filmski centar Crne Gore, uz podršku brojnih sponzora, partnera i prijatelja Festivala.