Komemoracija povodom smrti Bosiljke-Boke Pušić, književnice, profesorke srpsko-hrvatskog jezika i književnosti, pjesnikinje i slikarke, dobitnice Oktobarske nagrade, održana je danas u Dvorani Park.
Njen životopis predstavila je novinarka i publicista Vitka Vujnović.
‘Boka je rođena u Ćupriji. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Svetozarevu. Filozofski fakultet, odsjek za jugoslovensku i svjetsku književnost u Beogradu. U Herceg Novi stiže 1958. godine sa suprugom Ilijom i o tome kasnije divno piše u romanu „Daleki odjeci“ i dopunjenom izdanju iste te knjige Izlazak iz čaure’ – navela je Vujnović.
Momir Mićunović, koji je pisao recenzije za Bokine knjige, jednu i ilustrovao, a bio je među onim prvim dragocjenim najvažnijim i pažljivim čitaocima svega što je napisala.
-Nakon prvih stihova koje je napisala kada je imala četiri godine, za nastavak poslije duge pauze, veliku zaslugu imao njen suprug Ilija Pušić, kasnije Branko Lazarević, koga je izuzetno cijenila, ali i drugi književnici, podsjetio je Mićunović, istakavši njen poseban osjećaj za ljude, posebno djecu, kao i podneblje koje opisuje.
-Tu su bili i Branko Kostić, Mihailo Lalić, Branko Ćopić i Ivo Andrić i tako dalje. Znači, ona je počela da pravi jedno potpuno novo sazvježđe u Gutenbergovoj galaksiji. Ona je imala jedno introperceptivno čulo koje većina ljudi ima, ali nije tako razvijeno kod svih. Ona je znala da oživi nežive stvari zato što je to osjećala. Osjećala je kako kamen diše, kako biljka diše, kako ptica diše, osjećala je kako djeca razmišljaju. Ona je imala fantastičan osjećaj za ljude oko sebe koji vrijede. Bila je privilegija imati profesora koji ti je prijatelj, istakao je Mićunović, uz zahvalnost Bosiljki Pušić na svim lekcijama, i školskim i životnim.
Predsjednica Srpskog prosvjetno-kulturnog društva „Prosvjeta“ Olivera Doklestić osvrnula se na Bosiljkin život i stvaralaštvo, podsjećajući da je ona nekada u svojoj konobi ugošćavala neke od najvećih jugoslovneskih stvaralaca, kao što su Ivo Andrić, Branko Lazarević, Stevan Raičković, ili, kako je kazala, gosti Instituta Igalo, Desanka Maksimović, Miodrag Bulatović.
‘Uplovila je Bosiljka u naš bokeški, hercegnovski kraj, zapravo u duh, senzibilitet primoraca, vrlo precizno, čisto iskreno. Prodrla je u mentalitet ovog naroda gdje su osnovne odlike stalni škerci I pretvaranje najozbiljnijih životnih situacija u šaljive, gotovo komične, još prije nego što se doselila u Herceg Novi kao gospođa Pušić. Taj duh joj je zarobio dušu još u studentskim danima kroz zaljubljivanje u starijeg kolegu, Iliju Pušića”, navela je Doklestić, prisjećajući se da je kada je Boka stigla u Herceg Novi, sa diplomom Filozofskog fakulteta u Beogradu, zadržala u svakodnevnom govoru, svoj ekavski, maternji’– istakla je Doklestić.
‘Kada odeš na onaj svijet, neće te biti, gotovo. Otvoriće se kapije koje pripadaju duhovima lijepog i blagorodnog. Biće ti vrhunski. To mi zboriš već 15 godina. I sad kao ne treba da plačem, jel? Nego da se smijem? Kako ću bez tebe, ženska glavo? Kako? Zašto? ‘ pitala se književnica Marija Sarap, dok je Ljiljana Karanović, direktorka hercegnovskog srednjoškolskog centra Ivan Goran Kovačić, istakla da je Bosiljka Pušić uspijevala da dopre do svakog djeteta kome je bila profesorka.
Sin Bosiljke Pušić Antonije, Toni, podsjetio je da je ona poslednjih 10-15 dana bila u Domu starih u Risnu jer je bila nepokretna i radovala se što već može da ustane, da sjedne za kompjuter koji joj je drugi sin, Andrija, donio. Zbog nedostatka soba, privremeno je bila smještena na odjelu sa dementnim osobama, čekajući premještaj.
‘Nazvala me i kaže: ‘Ej Toni, odlučila sam, neću da me premještaju. Ovdje imam savršenu inspiraciju za novu knjigu’. Ja sam joj čestitao i rekao da je to za divljenje, jer ti si pravi umjetnik koji u svakoj situaciji, pa i ovoj poronalaziš novu inspiraciju. Mislim da je to njena posljednja lekcija meni da u situacijama koje su teške pronalazim inspiraciju da mi bude dobro, da nešto iskreiram i stvorim, ispričao je Toni.
