Dragomir Carlo Đorđević – 40 godina na sceni

Dragomir Carlo Đorđević je hercegnovski muzičar, jedan od inicijatora Jazz festivala, ali i profesor gitare i začetnik jazz kursa pri hercegnovskoj muzičkoj školi. Karijeru je započeo prije četrdeset godina, u vrijeme muzičkog i pop-kulturnog zaleta u kome je Herceg Novi imao i avangardnu ulogu, sa VIS Exodusima se kalio na scenama koje daleko prevazilaze današnje hercegnovske gabarite, otisnuo se u inostranstvo gdje je svirao sa uglednim jazz muzičarima, a zatim vratio kući da radi, podučava i propagira entuzijazam na čijim je krilima izgradio i sopstvenu karijeru.

Vi ste gotovo cijelog života uključeni u hercegnovsku muzičku scenu?

Sa 16 godina postao sam član prvog udruženja estradnih umjetnika u Crnoj Gori ( nastalo je u Muzičkoj školi, osnovao ga Dragan Rakić) i, na nivou grada Herceg Novog, iz tog udruženja kasnije su nastali i Autorska agencija i Udruženje umjetnika Crne Gore.

Objedinili sve koji su se bavili muzikom u Herceg Novom – Lutku, Mila, Dragana Palikuću, vojna muzika… Postojala je i sekcija u Muzičkoj školi koja je obuhvatala kako đake tako i vojne muzičar. Formiran je i orkestar udruženja što je dalo šansu za prve nastupe i ugovaranje prvih ugovora sa preduzećem Boka.

Hotelske svirke činile su  prva iskustva, formirane su i prve grupe, kvarteti koji su osnovani za te potrebe, svirala se uglavnom tzv muzika za ples… morale su se pratiti i top liste i svirati bar dio tih dana popularnih melodija. Nije bilo narodne muzike, postojala su posebna mjesta za tu publiku,  na primjer motel Vinogradi.


Izbor: Dragomir Carlo Đorđević

Komponovali ste i za Egzoduse?

U toj priči bili smo ja,  Zoro, Ante, Tomo Ćurčija kao i Andrija Nikolić, vojni muzičar koji  je i prvi investirao u  ozvučenje.

U Herceg Novom postoji puno mladih, kvalifikovanih, školovanih muzičara i pjevača koji se jednostavo gube na manjim tezgama, fali logistike kao i mjesta za okupljanje i rad.

Koncerti su neponovljivi i ako postoji zvučni zapis i video zapis ostaje dokument koji može da se upotrebaljava i koristiti u komercijalne svrhe.

Vodite i jazz odjeljenje pri muzičkoj školi

Pokrenuta su prije nekoliko godina, prvo u u Tivtu pa nakom dvije godine  u Muzičkoj školi u Herceg Novom. Teško je to održavati u osnovnoj muzičkoj školi ali je moguće raditi sa đacima četvrtog, petog i šestog razreda. U početku radio sam sa dvoje pofesora iz Beograda, kopiran je program za srednju muzičku školu iz Beograda i  prilagođen mlađem uzrastu. Uglavnom ne radim sam,  uvijek tražim savjet i pomoć drugih profesora, posebno profesora klavira. Kurs sadrži dosta teorije, a teorija je jezik kojim se sporazumjevaju muzičari u svijetu, prema mogućnostima đaka biraju se djela. Treba da ih pripremim da imaju sredstvo da rade ono što žele, ali moram i da ih podsjećam da im nisam mama i tata, ili menadžer,  nego postoji gradivo koje mora da se savlada – i to je to.

Oni u njihovim glavama imaju ideju da mogu da sviraju kao AC/DC, kao Metallica. Ali nije im palo na pamet da priprema koncerta tih bendova podrazumjeva toliku logistiku, a mi sa dva tri pojačala i raštimovane gitare teško da možemo tako nešto da napravimo.

Ono što je neophodno za razvijanje, za napredak, je logistika?

Pa apsolutno. To je jedan ozbiljan posao. Koncerti koje smo imali su bili koncerti na otvorenom, za onoliko publike koliko je bilo. Znači, imali smo neki zadovoljavajuć minimum i instrumenata i svjetla, što su sve stvari koje su neophodne da bi se sve to izvelo.

Ali, koncert kvarteta Filipa Gavranovića je služio edukativno, da se prikaže kako funkcioniše jedan mali sastav. Imali smo tu izvanredne muzičare, tu je bila Jelena Jovović koja je držala radionucu, što je bio jedan izvanredan nastavak ovoga što ja radim sa djecom. Ima svoj metod, ima vrlo jak integritet, zna kako da postupa sa djecom. I ja sam naučio gledajući nju, a i ja sam opet sa moje strane uveo neku literaturu. Ja sam se koristio tom literaturom još osamdesetih i devedesetih godina koja dolazi iz Bostona. E sad, Filip Gavranović je bio učenik Šuleta Jovovića u srednjoj muzičkoj, a imao je i svoju ideju, znao je šta voli, šta sluša. Međutim, on je diplomirao u Gracu, tamo je doveo do izvjesnog nivoa taj svoj nastup, tako da on ima toliko jasnu ideju kako želi da njegov bend zvuči pa je on doveo i kao petog člana svog kvarteta ton majstora iz Podgorice, Boba Stanišića. Zbog toga je bio potreban zatvoren prostor i normalno da smo imali onda takav rezultat. Drugo, dao je svoj pečat tim standardima koje je svirao. Zadržana je osnovna melodija, a harmonizacija je potpuno iznova urađena. Kod nas još nema uslova da se to nadogradi do tog nivoa.

 Ali čim je Filip to uradio, a on je sa ovih prostora, znači ima ljudi koji to mogu. Šta nedostaje?

Takav pristup zahtjeva čitavog čovjeka i onaj ko nije spreman da se tome u potpunosti posveti teško će dostići taj nivo bez obzira koliko je školovan i talentovan. Ali, džaba talenat ako se ne posveti tome. Ali moraš i da budeš duboko u toj muzici. Jedan standard, koji je napisan tridesetih, on je sniman na stotine puta, neki od njih, od četrdesetih do danas. I sada ako čovjek ne zna barem 4-5 verzija, i ne prepoznaje razlike u stilovima, periodima, onda ne može da donese neku svoju odluku na koji bi način želio da to zvuči. Sad na primjer pripremamo koncert muzičke škole, svi su pripremili profesori razne kombinacije. Međutim, imamo među nama i mali džez bend. I sada, neki od tih profesora su jako mladi, na repertoaru će biti dvije kompozicije, jedna je superpoznata i zove se „Take five“ i izdvaja se zbog tog ritma koji je neobičan i koji je u pet četvrtina. Izašao je negdje krajem pedesetih godina i ja ga lično do tada nisam nikada svirao, ali to mi je sasvim prirodno. Druga kompozicija „Cheek to cheek“, to je pjevao i Frank Sinatra, ni nju nikad nisam izvodio, ali je znam sigurno četrdeset godina. Kad je bila prva radnja gramofonskih ploča, krajem šezdesetih, i imali su izdanja i RTB i Jugotona, i bila je jedna LP ploča gdje pjevaju te razne standarde između ostalih i tu pjesmu, koju sam ja onda naučio. I neko ko nije imao to iskustvo, za njega je to sve novo. Sem toga, postoje ta izdanja, takozvani „Real book“ ili „Fake book“, kako ih već koja izdavačka kuća zove, gdje izlaze na 250, 300 strana, standardi izmjenjeni, dopunjeni itd. Postoji jedan fond kompozicija koje bi trebalo svak da zna. Tako da, kada ja pravim program, pravim sve iz jedne knjige da ne bi neko iz druge knjige imao drugačiju verziju.

 Za kraj, onako lično, koje su vama kompozicije i standardi najdraži?

Pa ne bi mogao da kažem, jer se tu radi o stotinama, možda i hiljadama standarda koji mi puno znače.

Ja sam tokom godina stekao neki svoj izraz. Ja ne mogu da pjevam kao Pavarotti, ili da sviram kao Metheny. Ali imam način na koji ja to radim, imam 40 i kusur godina iza sebe, a da bih to izveo potrebni su mi top muzičari. I to su muzičari sa kojima ja realno ne bi možda mogao da radim, jer postoje tehnički zahtjevi koje ja ne mogu da ispunim. Ali s druge strane ja vidim da ti ljudi vole da sviraju sa mnom – dajem im jedan nov pogled na standarde koje su već hiljade puta čuli.


 

Fotografije korišćene uz tekst su vlasništvo Dragomira Đorđevića ili preuzete sa njegovog Facebook profila

Video klip preuzet je sa Facebook profila grupe Exodusi

Kalendar

mart, 2024