Autor: Dr Vuk Vuković, producent
Nekada je postojala jasna slika šta Hercegnovskom pozorištu treba u pogledu finansija, repertoara, gostovanja, angažovanja saradnika, povećanju i edukaciji postojećeg ansambla. (…) Entuzijazam ima rok trajanja.
Milina Kovačević (1997. god)
Povod za reminiscenciju slučaja o Hercegnovskom pozorištu oslanja se na medijsku priču o pokušaju iseljenja ovog Pozorišta iz Palate Burovina, oktobra 2011. godine, dakle – prije skoro pet godina. Međutim, kako zadatak ovog razmišljanja nije da ulazi u domen pravne nauke, akcenat će biti na pokušaju čitanja ovakvog postupka u okvirima kulturološkog konteksta i dileme: pravo ili pravda?
U prvom prvom otvorenom pismu Hercegnovskog pozorišta iz 2011. godine stoji da je u hercegnovskom Osnovom sudu donijeto rješenje o izvršenju iseljenjem iz Palate Burovina, a na predlog izvršnog povjerioca Muzičke škole Herceg Novi: „Hercegnovsko pozorište nikada zgradu u kojoj radi 23 godine nije smatralo svojom, niti danas želi da je prisvoji, ali s obzirom na to da smo je koristili uz saglasnost nadležnih i s ljubavlju održavali i u njoj radili, ne želimo ni da nas iz nje istjeruju. (…) Tu smo imali čitaće probe svih naših predstava, preko 60, tu smo izrađivali scenografije, deponovali dekor, pripremali naš festival – Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti, priređivali predstave, koncerte, promocije, izložbe… Ateljee u ovoj zgradi i sada koriste slikari Izabela Matoš, Vojislav Vojo Kilibarda, Nada Arnaut, Nikola Ćurčin, tu je organizovan rad dramskog studija i škole crtanja, a u Amfiteatru programi Filmskog Festivala, Sinestezije, Hercegnovskog Strip Festivala, Noći kulture…“. Odgovor koji je medijima stigao iz hercegnovske Muzičke škole, s potpisom direktorke Nade Karadžić, bio je pokušaj objašnjenja ovog postupka, koji je podrazumjevao i odluku da Školski odbor ne prihvata bilo kakav ugovor sa Hercegnovskim pozorištem – „Školski odbor Muzičke škole Herceg Novi je donio odluku, da se ugovor ne potpiše, jer je zgrada u ruiniranom stanju, pa samim tim može da donese neželjene posledice, a Škola ne želi da snosi nikakvu odgovornost. Namjera nam je da osposobimo zgradu, kako bi koristila Školi i njenim učenicima, npr. prodavnica muzičkih instrumenata, literature i jedan vid muzičkog centra koji nedostaje ovom gradu. (…) Istakli bi činjenicu da Muzička škola Herceg Novi nije imala nikakvu nadoknadu za ove 23 godine od strane korisnika, a koliko smo primjetili u tom ugostiteljskom objektu koji je radio do ranih jutarnjih časova nijesu se izvodile predstave niti se učila gluma“.
Klub Hercegnovskog pozorišta kakav ima većina pozorišnih institucija na svijetu, objasnili su iz Upravnog odbora HP, svojevremeno je proglašen kao najpopularnije mjesto za kulturu u Herceg Novom (prema anketi Večernjih Novosti) i okuplja prvenstvo članove i prijatelje HP, građane Herceg Novog, pozorišne i ostale umjetnike nakon programa u Amfiteatru ili Dvorani „Park“: „Žao nam je što potpisnica saopštenja nije nikada bila u novskom Pozorištu i Klubu, što nije gledala predstave koje su proizvod glume HP iz koga su krenule Jelena Đokić i Dragana Daca Dabović, a studenti Glume su Miloš Pejović i Bojana Malinovska, a tvrdi ’u tom ugostiteljstvom objektu nijesu se izvodile predstave niti se učila gluma’. Žao nam je posebno što nije bila sa nama kada smo u Klubu ugostili članove Simfonijskog orkestra Crne Gore“. Hercegnovsko pozorište je tada pokrenulo* i online peticiju koju je potpisalo oko 1200 pristalica očuvanja HP i njegovog Kluba, dok je na terenu, gdje su potpise skupljali volonteri, to učinilo skoro 1000 građana i građanki Herceg Novog. Podršku je potpisao i veliki broj ljudi iz stručne kulturne javnost Crne Gore i regiona, među kojima su i predstavnici/predstanice današnje vlasti, javnih institucija kulture, te članovi opštinskog Savjeta za kulturu.
OTPOR: POZORIŠTE JE PROVOKACIJA
Još u prvom otvorenom pismu, UO Hercegnovskog pozorišta najavio je neprihvatanje odluke o iseljenju: „Protestovaćemo – igrajući naše predstave. Gostujući i pozivajući u goste prijatelje Pozorišta. Uvjereni da će, poslije 27 godina našeg truda da dokažemo da smo na strani kulture Grada i Crne Gore, neko naći snage, volje, energije da zaustavi, suspenduje, stornira iseljenje Pozorišta“. Među pismima podrške, koje je moguće pronaći na već pomenutoj internet adresi, teatrološkinja i umjetnička direktorka profesionalnog pozorišta Scena Carina iz Beograda Nataša Milović zapisala je: „Kažu da je pokornost jedna manifestacija cinizma, a sam cinizam, odraz očaja. Dok kolege protestuju, možemo odahnuti, jer makar u praksi opravdavaju suštinu svakog dobrog pozorišta, a to je bunt protiv nepravde. Pravda je jedini predmet drame sa čim se slažu svi veliki pisci. Ljudskost bez nje ne može. Može bez zakona i prava, može ćak i bez lažnih osmeha u bankama, ali bez pravde ne može“. Pozivajući se na pravdu, Hercegnovsko pozorište je, uz igranje cijelog aktuelnog repertoara tokom oktobra u Dvorani Park, pa i za Dan grada, organizovalo i protestni performans. Protest je organizovan ispred Hercegnovskog pozorišta, odnosno Palate Burovina. Kultura otpora putem protestnog performansa manifestovana je na dva načina. Simbolično, a provokativno, „izbačena“ su sva umjetička djela koja su nastajala i nalazila se u Klubu HP, plakati svih predstava čije su čitaće probe organizovane u zgradi HP, kao i radovi polaznika škole slikanja i crtanja. Drugi oblik djelovanja oslikan je kroz djelo koje je nastajalo u toku protesta autora Vojislava Voja Kilibarde. Autor je na slikarsko platno, crvenim slovima ispisao pitanje ZAŠTO? Boja je prelazila i preko zlatnog baroknog rama, što je neophodno čitati kao metaforu za nametnute okvire i probleme. Otiskom prsta, kao simbolom ćutanja, razmišljanja ali i upozorenja, ovo djelo su potpisali i značajni kulturni poslenici Herceg Novog. Umjetnički koncept Vojislava Voja Kilibarde oslikan je kroz ideju u kojoj za istinom treba tragati – ukoliko istinu tretiramo u gnoseološkom smislu, polazimo o pretpostavke da je ne možemo u potpunosti razumijeti, ali joj se možemo asimptotično približiti. Tako interpretirana, istina pretpostavlja prava pitanja. Pored fakta da se ovo može smatrati kolektivnim umjetničkim djelom koje je nastajalo u toku procesa koji je imao za cilj preispitivanje birokratskih odluka, koje se tiču više prava nego pravde, društveni značaj ovog koncepta ogleda se u činjenici da se on bavi (kulturološkim) problemom koji se tiče svih nas, a posebno onih koji su ostali bez Hercegnovskog pozorišta. Rad je, djelimično cenzurisan, izložen na Hercegnovskoj likovnoj sceni 2011. godine, koja se tradicionalno organizuje u galeriji „Josip Bepo Benković“.
PET GODINA KASNIJE!
Razumijevanje i solidarnost, kao univerzalne humanističke vrijednosti, danas izostaju iz javnog sektora, baš kao što izostaje i upotrebna dimenzija zgrade u kojoj je bilo Hercegnovsko pozorište: niti je tu prodavnica muzičkih instrumenata i literature, niti je to postalo muzički centar koji, kako je tvrdila Nada Karadžić, nedostaje Herceg Novom. Pet godina kasnije – zgrada je veća ruina nego što je bila kada su je održavali članovi Hercegnovoskog pozorišta, a kao što je i tada oštro upozorio dramski pisac Stevan Koprivica Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival „ovim bahatim činom ostaje bez važnog segmenta festivalske produkcije, ukida se poligon gdje su se prikazivali filmovi najmlađih filmskih autora i tematske filmske večeri te će, kao manifestacija od posebnog značaja za kulturu Crne Gore zatražiti od osnivača Festivala zaštitu etabliranog festivalskog prostora i način da se stane na put samovoljama i nadobudnosti apartčicima koji zloupotrebljavaju trenutne funkcije“.
Jasno je da postupak, pokrenut iz Muzičke škole, ne možemo čitati kao afirmativan, proaktivan ili koncentrisan na javni interes. Vjerujem da se ne može čitati ni kao pametan, pogotovo u dimenziji kulturne inteligencije. Pet godina kasnije, isto možemo tvrditi i za druge institucije kulture ili pojedince koji imaju moć da donesu odluku značajnu za razvoj lokalnog pozorišta. Naprotiv, ove postupke možemo tumačiti kao borbu moći između institucija javnog i civilnog sektora, odnosno birokratije i nečega što je, kako to Ronald Harvud u svojoj Istoriji pozorišta definiše, ljudima potrebno: „Imajući u vidu koliko je birokratiji lako da se meša u pozorišta, da ih, ako je potrebno, čak i zatvara, i imajući na umu nemoralnu i subverzivnu reputaciju kakvu je pozorište imalo vekovima, i sam njegov opstanak predstavlja meru te jedinstvene i vitalne funkcije koju ono mora da vrši. Ono mora da bude slobodno i da zabavi, ali i da uvredi“.
Ipak, i dalje ostaje pitanje – gdje je danas Hercegnovsko pozorište, zbog čega je neophodno problematizovati i strateški odnos prema pozorištu kao instituciji u gradskoj kulturnoj politici, pa se zapitati – kako je moguće da Hercegnovsko pozorište, od osnivanja do danas, nema zgradu u svom vlasništvu, a pritom je opaženo kao gradski teatar u formalnom smislu (bitno je naglasiti da je Opština Herceg Novi podržala svaki pozorišni projekat HP)? Jesmo li mogli biti Evropska prijestonica kulture bez Hercegnovskog pozorišta? I konačno – da li je entuzijazmu istekao rok trajanja?
* Detaljnije informacije o peticiji, medijskom izvještavanju i dešavanjima povodom ovog slučaja moguće je pronaći na internet adresi sacuvajmohercegnovskopozoriste.wordpress.com/ koji je, u oktobru 2011. godine, bio među najčitanijim blogovima na srpskom jeziku.
