Himna moru u Novom Sadu

Zbirka poezije „ Obol“, pjesnikinje Ksenije Matović, biće predstavljena u čitaonici Gradske biblioteke u Novom Sadu, 28.decembra sa početkom u 19 časova.

„Obol“ je u dvojezičkom izdanju, na srpskom i grčkom jeziku, objavila renomirana izdavačka kuća IP Orfeus iz Novog Sada, a zbirka je doživjela i drugo izdanje.

Stihove su na grčki jezik preveli Evangelija Zaharopulu i Dragan Saramandić profesori na neohelenističkim studijama  Filološkog fakulteta u Beogradu.

Knjigu će, 28.decembra, osim autorke, predstaviti Andrej Radulović, direktor IP Orfeus, Franja Petrinović, književni kritičar i prof. dr Kosta Josifidis, a stihovi će poteći  na grčkom i  srpskom jeziku.

Podsjetićemo da je prvo izdanje pomenute zbirke poezije, predstavljeno  polovinom septembra u Herceg Novom, kada su o knjizi govorili NJ.E.Sotirios Athanassiuou, ambasador Grčke u Crnoj Gori, Stevan Koprivica, dramaturg i Minja Bojanić, publicista.

Promociji je tada prisustvovao i Gerasimos Hristatos, ataše za kulturu Ambasade Grčke u Crnoj Gori.

– Kada se barka mojih predaka iz Grčke, prije nekoliko vijekova oslonila na maslinasto sive obale Crne Gore, pod jezikom su nosili obol. Vjerujem da je tako bilo. Novčić koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi platili na vječno veslo osuđenog vozara Aheronta.

Kako su im u tom trenutku zeleno zamirisali maslinjaci Pele koje su ostavili za sobom? Da li su im se tuđe planine učinile modrijim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, na prste brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake nažuljane od mača i jedara osjećali stid…olakšanje ili ništa od toga jer su nosili tajnu. Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje gledale kroz njegove?

Borhes, pišući priču „ Teolozi“, poručuje „ Niko neće biti pušten iz zatvora, dok ne plati i posljednji obol“. I nismo platili. Ni moj predak ni ja. Sva je tajna bila sadržana u krvi. Samo jedan sloj zbirke „ Obol“ tuče ovim crvenim damarom. Drugi je matafizički. Metempsihosis – seljenje duša, o kojem su govorili Pitagora i Platon, a koje su bile sastavni dio Orfičkih misterija.

Sopstveno živo sjećanje na hram u kojem sam, otvarajući  usta, puštala da šikne  morska pjena i riječi besmrtnika, poput plime i koje su  punile strahom one koji su došli po odgovor.

Na stopala, pred kojima  se punila činija mlijeka, kao dar za zmije što su na uvo šaputale tajnu crnom mahovinom obraslog stepeništa, kojim je znao i smio da hoda samo onaj koji je jedini znao da pjeva. Orfej.

Obol u ustima je usud za na vječno mirenje trajno rascijepljenog, Apolonijskog i Dionizijskog, umjetnosti i stvarnosti , riječi i života, biologije i poezije.

Zbirka „ Obol“ je  i himna moru, kazala je Ksenija Matović.

sa-promocije-knjige-u-herceg-novom

Ksenija Matović, rođena je 6.juna 1973.godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završila je u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu.

Kao osamnaestogodišnjakinja je  u novosadskoj izdavačkoj kući „ Slavija“, objavila  prvu zbirku poezije „Preludij“, za koju su preporuku za štampanje dali književnici Dušan Kostić i Miraš Martinović. Drugu zbirku poezije „ Orfeonautika“, je 2013.godine objavilo Hercegnovsko Pozorište, a na poziv uprave Sterijinog pozorja, prestižne smotre teatra, zbirka je 2014.godine predstavljena u okviru pratećeg programa manifestacije.

Matović je radila u izdavačkoj kući  Stilos u Novom Sadu, u kojem je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „ Stilosovaagora“, koja je ugostila brojne eminentne  pisce jugoslovenskih prostora poput Dušana Kovačevića, Svetislava Basare, Duška Trifunovića, Matije Bećkovića i mnogih drugih. Radila je kao novinar listova „Dnevnik“ i „Blic“, a autorske tekstove objavljivala je u časopisu „ Zemlja“. Trenutno je zaposlena kao dopisnica lista Dan u Herceg Novom.

Sa nama je podijelila poetski zapis o novoj zbirci poezije, u kojem je na sebi svojstven način ispisala redove o svom grčkom porijeklu.

– Pišem u gradu, koji  kao da kakvim usudom, uvijek osuđen  pluta na dlanu teške južine. Zatvoren unutar sopstvenih škura, davno razjedenih prstacima, vongolama, malim životima i „velikim“ pričama..

Gradu, kojem sam  davno kazala, da mu se nikada vratiti neću, jer mu nikada nisam ni  pripadala.. Baš kao ni on meni…

Kuće od kamena, ulice od kamena, ulične lampe od kamena, teški kameni koraci, pa i nebo od kamena… u kojem odavno više ne stanuju ptice.

Gradu „donjeg“ mora.

Ali i gradu iz čije rasjeline  procuri jarko crvena bogumvilija, zabijeli jedro…u pozno se ljetoizmiješajulevant, glave kupača i bove, kroz otvorene prozore nahrupi more… polete stolovi, kafe, peškiri, čaršavi, lingenštuli, čitači novina, ribari sa Škvera… visoko iznad njegovih crvenih krovova, i nesmetano poteku riječi i posoljen hlad magnolije.

Gradu, o čiji asfalt pukne zrno nara, kao mala zora.

Nije samo osuđen grad…već i moje  olovno sidro u njemu.

Poput teške kiše zapljušti  Kavafi“… „ Kažeš: „Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora. Naći će se neki drugi, za mene bolji grad“…“Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora. Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići .U istom će te susedstvu i starost tvoja stići: i u istim ovim kućama ćeš osedeti. Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto – nemoj se nadati -nema za tebe broda, nema puta“, kaže Matović.

 

Kalendar

mart, 2024