,,Herceg Novi je imao ogroman potencijal sa Omladinskim Kulturnim Centrom u Meljinama i mnogo mi je žao što grad, administracija ali i građani, nisu uvidjeli OKC kao relevantan projekat za mlade generacije. Ja sam odrastao u Herceg Novom bez mogućnosti da probam da sviram neki instrument, bez mogućnosti da imam atelje za crtanje, bez mogućnosti da izložim svoj rad, takođe, bez priliva relevantnih informacija za oblasti koje nisu pokrivene školskim programom. OKC je pruzao sve te stvari, i energija izmedju Novljana koju sam osjetio na tom mjestu, nije se desila mojoj generaciji ni prije ni poslije Omladinskog Kulturnog Centra. Za razvoj kreativnih individualaca jako je bitno da postoji prostor na kojem se istomišljenici mogu okupiti i razmjenjivati ideje, znanja, kritike. Ne znam na koji način više da skrenem pažnju na potrebe takvog centra, pogotovo gradu koji je zimi ugašen, a čiji stanovnici kukaju kako propadaju mladi i kako nemaju perspektivu. Naravno da nemaju perspektivu, kada je svaki pokušaj da se ide protiv toga ugušen bez milosti ”, kaže u intervjuu za Herceg Novi Cool, poznati regionalni multimedijalni umjetnik Vanja Vikalo, akka Linch. Povod razgovora je Linchova samostalna izložba Third eye crying, prva u gradu u kojem je odrastao,  koja će biti otvorena u utorak 4. aprila u 19 sati, u galeriji ,,Josip Bepo Benković”

,,Treće oko kao simbol šire svijesti je ustaljen motiv, ali kada plače, to je jako dobra podloga za humor. Za mene, tema je neiscrpna, jer primjere nehumanog ponašanja u današnjem društvu vidimo na dnevnom nivou, od nekih ne smijemo okretati glavu, a previše ozbiljnih problema shvatamo zdravo za gotovo”, ističe za naš sajt hercegnovski umjetnik čiji rad ima jaku društveno-kritičku oštricu i jezgrovite, humorne poruke u slici i malo teksta. Njegova djela ste sigruno negdje dosad vidjeli kao murale i grafite na gradskim zidovima, plakate na netu, animacije u spotovima, ilustracije u časopisima, na odjeći, rizlama. Međutim, osim toga što su do pola prekopirali njegove i ideje njegovih saradnika koje su Vanja i ekipa dali Herceg Novom osnivajući nekadašnji festival Sinestezija, u gradu u kojem je odrastao nema niti jednog Vanjinog rada.

,,Imam neke male koje sam crtao po mraku, ali to se ne računa. Nekako je smješno da sam crtao murale u Barseloni, Madeiri, Lisabonu, Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu, Sarajevu, Užicama, Beogradu, a nemam normalan zid u Novom”, kaže Vanja za naš sajt.

Kako publika reaguje na tvoje radove? Jesu li posjetioci tvojih izložbi generacijski diferencirani?

Reakcije su daleko prevazišle moja očekivanja, mislim da to pokazuje broj poziva za izlaganje u gradovima u regionu i posjećenost svake od izložbi do sada. Inicijalno, mislio sam da se obraćam isključivo mlađoj, alternativnoj publici, ali ispostavilo se da su posjetioci izložbi bili svih uzrasta, od djece do starijih, i iz raznih podloga. Mislio sam da imam mračan izražaj i teme koje nisu baš vesele i da će to odbiti dosta ljudi, ali vidjeo sam dosta osmjeha tokom gledanja radova. Stvarno je veliki boost vidjeti da to što radiš komunicira sa širom grupom ljudi, i pogotovo da sadrži kvalitete koji mogu komunicirati sa raznim generacijama.

 

Ko bi bio heroj sa tvoje slike Heroes, a ko onaj koga on jaše?

Za ovu ilustraciju sam zamislio da u današnjem vremenu prave spomenik heroju modernog vremena, vjerovatno bi to bio vođa, politicar ili biznismen, koji svoje zasluge gradi na zloupotrebi moći.

Mislim da ne postoji heroj na ovoj slici. Potlačeni radnik neće postati heroj dok ne ustane i ne zbaci represiju sa svojih leđa, a jahač-vođa ne može biti heroj dok ne sjaše sa potlačenog.

 

Otkud naziv izložbe?

Prvo sam dobio poziv od Dušana Savića za izlaganje u Domu omladine Beograda i odlučio sam da napravim novu seriju radova. u to vrijeme sam radio ilustracije za hrvatsko izdanje časopisa Le Monde Diplomatique. Kroz rad na tim ilustracijama, zasnovanim na političkim i društvenim krizama, trudio sam se naći način kako šire predstaviti određeni problem, nacrtati ga tako da koncept rada ima širinu i univerzalnost koja prevazilazi taj konkretan problem. To mi se jako dopalo, i želio sam na taj nacin komunicirati. Pisao sam jako puno, polako su se gomilale ideje za ilustracije, ali nedostajalo je ime. Jedan random dan smo slušali old-school rep, na listi se pojavio album od sastava Handsome Boy Modeling School, druga stvar na albumu pod nazivom “Magnetizing”. Iako taj album slušam od srednje škole, do tada nisam nikad obratio pažnju da reper Del tokom pjesme kaže “My alliance got your third eye crying.”. Počeo sam da ponavljam to u glavi, i iz ponavljanja sam imao eureka momenat. Iako je kontekst drugaciji, kada sam to čuo, sa percepcijom koja se upalila ranije i idejama koje sam zapisivao za ilustracije, odjednom se sve sjedinilo. Vremenom sam preispitivao naziv, ali sam shvatio da mi je sam naziv davao nove dimenzije teme koju sam zadao ranije i zbog toga sam ga zadržao. Treće oko kao simbol šire svijesti je ustaljen motiv, ali kada plače, to je jako dobra podloga za humor. Za mene, tema je neiscrpna, jer primjere nehumanog ponašanja u današnjem društvu vidimo na dnevnom nivou, od nekih ne smijemo okretati glavu, a previše ozbiljnih problema shvatamo zdravo za gotovo. Ali takođe, pokušao sam otkriti zablude koje ja sam imam u potrošačkom društvu, stvari koje radim nesvjesno i pretvoriti ih u crni humor. Radove koje sam uradio u seriji, povezuje to što svi imaju kratke poruke, minimalistične kompozicije, mračan izrazaj, sve u cilju prenošenja viđenja koje imam za današnje stanje društva i svijesti, kako na Balkanu, tako i u svijetu.

 

Na kojim projektima radiš trenutno?

Trenutno sam u velikom raskoraku, imam gomilu komercijalnih projekata, koji su ispresjecani turnejom izložbe. U principu, radim jako puno ilustracija i animacija. Radim paralelno na nekoliko projekata o kojima ne smijem pričati u ovoj fazi, ali od završenih projekata u poslednje vrijeme najzanimljivija mi je bila saradnja sa Unicef Montenegro, na animiranom videu Zaustavimo nasilje.

 

Čini se, na osnovu tvojih ilustracija, da ti je stripovski izraz blizak. Možeš li da nam kažeš šta je u popularnoj kulturu, van domena same ilustracije, uticalo na tvoj rad – npr šta voliš da gledaš i slušaš?

Stripovi su definitivno jedan od glavnih uticaja, pogotovo u djetinjstvu. Proždirao sam izdanja Dilana Doga, Martija Misterije, Lazarusa Leda, ali i kasnije strip crtače poput Moebiusa i Roberta Crumba. Veliki uticaj ima takođe strip crtač Jamie Hewlett, koga sam vidio preko benda Gorillaz. Naravno, crtani filmovi, muzika, skejt kultura, film. U srednjoj školi sam se sreo sa Chometovim crtanim Belleville Rendezvous i to mi je isto jako uticalo na životni put. Sada, recimo da najveću inspiraciju vučem iz dokumentaraca, knjiga i putovanja. Muzika svakodnevno daje energiju i flow. Nekada volim da radim sa instrumentalnom i ambijentalnom muzikom u pozadini, dok mi nekad prija grime i rap, zbog sirove energije, i tekstova koji nekad na rendom mogu probuditi ideju. Nema pravila odakle će doći inspiracija, pa se trudim puniti podsvijest što više, jer iz nje dolazi sva kreativnost.

 

Je li postjugoslovenska publika naviknuta na društveni angažman kroz vizuelnu poruku? Šta misliš, ima li kod nas (tu mislimo na jugoslovenski prostor) nade za širi aktivizam, ili će sve ostati na couche potato aktivizmu, kao na jednoj od tvojih ilustracija? Da li je street art aktivizam i sam po sebi?

Apsolutno postoji nada, ima sjajnih primjera samo-organizovanja, i mislim da mi, u ovim banana republikama balkana, moramo najprije uzeti stvar u svoje ruke, jer ne možemo očekivati od gradske vlasti, ministarstva ili državne institucije da će zadovoljiti naše potrebe, tako da moramo uzeti stvari u svoje ruke. Za mene sjajni primjeri samo-organizovanja u regionu su AKC Medika u Zagrebu, Kino Shishka u Ljubljani, DKC Incel u Banja Luci, a primjeri aktivizma organizacija Ne davimo Beograd, naravno Samo Jako i Ljubiša Preletačević Beli, čitava akcija koja se desila oko Remedovog murala, u Herceg Novom pokret Ne damo Mamulu. To su sve male grupe ljudi, koji vjeruju u ideje i potrebe ljudi sličnih sebi, i preuzimaju odgovornosti u svoje ruke. Ima previše ljudi sa jakim stavovima na socijalnim mrežama i u javnosti, dok je jako malo ljudi koji će ustati i uraditi nešto da bi se suprostavili represiji, tako da svaka od takvih organizacija zaslužuje divljenje i podršku.

Što se tiče street arta, mislim da ne mora nužno biti aktivizam, ali može da sadrži taj aspekt. Ilustracija takođe, ne mora da ima tu dimenziju uopšte, ali meni je uvijek bilo zanimljivo pokrenuti ideju u posmatraču, pa ako je to neka forma aktivizma, onda i ja to radim, ali radije se ne bih ograničavao.

 

Imao si situaciju da ti je mural u Beogradu prefarban. Slična stvar se nekidan dogodila u Novom Sadu, sa Remedovom zidnom slikom. Jesu li to izgredi ili je cenzura na jugoslovenskom prostoru svakodnevna stvar?

Pa, kad već pričamo o tome, imao sam prekrečen mural i u Herceg Novom koji smo radili tokom Sinestezije.

Mislim da na konkretnom primjeru iz Beograda, da je to više bio primjer gluposti i nerazumjevanja prosječnog građana, nego neke obiljnije cenzure. Svakako, ne treba se smoriti, svaki prekrečen zid je podloga za novi mural.

Za slučaj Remedovog murala, mislim da je reakcija Novosađana koja je uslijedila poslije farbanja perfektno opisala i moj stav o toj situaciji. Fasade, ofarbane sumornim bojama, pune falusa, malo prošarane političkim porukama. Nama je, građanima banana republika, to konfor zona. Ako se desi da neko nacrta sliku velikog formata, nešto detaljnije od falusa ili naziva tima, onda to, u nama građanima, budi neka plemenita osjećanja, koja nam nikako ne trebaju.

Šalu na stranu, cenzura je svuda oko nas. Ona sa kojom se često susrećem je autocenzura, često kod organizatora događaja. Bukiraju te, jer vole tvoj rad, organizuju dozvole za zid, i onda te zamole da ipak ne pređes određenu granicu sa radom, jer će im zamjeriti sredina. Ja to potpuno razumijem, i mi smo to radili kada smo dovodili crtače u Herceg Novi i to je realnost sredine u kojoj živimo, ali kao akteri u kulturi trebamo gurati na sve načine da to bude prošlost. Ne plašiti se feedbacka sredine i trenutnog stanja svijesti, nego pokazivati svom okruženju šta je lijepo i savremeno, pa će se sredina naviknuti vremenom.

 

Kako ocjenjuješ trendove na nezavisnoj sceni u Srbiji i Hrvatskoj, i, s druge strane, u Crnoj Gori/Herceg Novom? Recimo, beogradske Ostavinska i Ulična galerija, Ciglana, predstavljaju i fizička i organizaciona mjesta susreta mladih umjetnika i čini se da se stvari tu zahuktavaju. Grafitti na gradele na Braču su, npr, hrvatski primjer. Sinestezija, čiji si bio jedan od organizatora, imala je sličan vajb. OKC u Meljinama je bio rasadnik talenata. Koliko bi mjesto za nezavisnu scenu u Herceg Novom moglo da znači za lokalnu scenu, grad, ali i za umjetnike na nekoj eventualnoj rezidenciji?

Po meni, scena na balkanu ne bi postojala da nema nezavisnih udruženja, malih galerija i skvotovanih prostora. Kada bi se oslonili na državne institucije da nas okupe, prirede nam program ili izvor profita, ne biste vidjeli ni 10% danas aktivnih umjetnika sa Balkana. Sva energija dolazi iz samo-organizovanih malih formacija, nezavisnih inicijativa koje žele riješiti jedan mali specifičan problem ili se trude okupiti predstavnike neke mikro scene.

Od projekata koji bi za Novljane mogli biti interesantni, na navedenoj listi gore bih dodao Revitalizaciju, festival murala u Užicu, koji je sjajan primjer kako se mali grad veličine Herceg Novog, može preokrenuti u privlacnu sredinu kako za lokalce tako i za turiste. Od prvog izdanja imaju potpunu podršku grada, dozvole za crtanje na svim javnim površinama i teško da projekat te veličine neće pozitivno uticati na generacije koje odrastaju u tom gradu. Iako nisam učestvovao na sljedeca 2 festivala, vidim ih kao jako bitne u regionu: Grafifiti na gradele (Bol na Bracu, HR) i Boombarstick (Vodnjan, HR) su super primjeri festivala posvećenih street-art i mural kulturi, ali u mediteranskom okruženju, što dokazuje da je moguće napraviti spoj slikarstva na velikom formatu i starih mediteranskih gradova. Zidovi koji su nacrtani u Vodnjanu su obišli čitav svijet, privukli dodatnu količinu turista, a lokalci prihvatili djela vrhunskih internacionalnih umjetnika. I to nekako normalno zvuči.

U Beogradu, prostor Ciglana – Društvo ljubitelja teške industrije – bivša fabrika cigli, je nevjerovatan industrijski kompleks prekriven muralima, skulpturama. Sada su u sklope ciglane razni studiji, galerija, kafana. Radi tokom čitave godine, a tokom juna tu se desi festival Dev9t. Od prošle godine fukncioniše Kvaka22, nezavisni umjetnički prostor, u koji je grupa umjetnika upala bez dozvole, počeli su ga sređivati i uspjeli su ga adaptirati. Sada je to prostor sa kapacitetom za izložbe i koncerte, a ministarstvo kulture im je podržalo izložbeni program za godinu dana, što je veliki uspjeh. Do it yourself okruženje i aktivni umjetnici koje možeš sresti tu, čine Kvaku novim centrom.

AKC Medika u Zagrebu je nezaobilazno mjesto. Kao i Kvaka22, Medika je skvotovan prostor, koji je grad poslije legalizovao, a sada je jedno od centara najveće kreativne energije grada, mjesto prepuno studija i ateljea aktuelnih hrvatskih umjetnika, između ostalih Miron Milić, Stipan Tadić, AR2DI2, Chez i mnogi drugi. Pored toga, u sklopu kompleksa Medike nalaze se i galerija, klubovi, scena za pozorište, teretana.

U Banja Luci imate DKC Incel, u Karlovcu sam nedavno bio, oni imaju Info Shop, Hibridni Grad.

To su sve oaze i generatori kreativne energije za sve sredine u kojima se nalaze, bez njih, te sredine ne bi bile to što jesu danas.

Herceg Novi je imao ogroman potencijal sa Omladinskim Kulturnim Centrom, i mnogo mi je žao što grad, administracija ali i građani, nisu uvidjeli OKC kao relevantan projekat za mlade generacije. Ja sam odrastao u Herceg Novom bez mogućnosti da probam da sviram neki instrument, bez mogućnosti da imam atelje za crtanje, bez mogućnosti da izložim svoj rad, takođe, bez priliva relevantnih informacija za oblasti koje nisu pokrivene školskim programom. OKC je pruzao sve te stvari, i energija izmedju Novljana koju sam osjetio na tom mjestu, nije se desila mojoj generaciji ni prije ni poslije Omladinskog Kulturnog Centra. Za razvoj kreativnih individualaca jako je bitno da postoji prostor na kojem se istomišljenici mogu okupiti i razmjenjivati ideje, znanja, kritike. Ne znam na koji način više da skrenem pažnju na potrebe takvog centra, pogotovo gradu koji je zimi ugašen, a čiji stanovnici kukaju kako propadaju mladi i kako nemaju perspektivu. Naravno da nemaju perspektivu, kada je svaki pokušaj da se ide protiv toga ugušen bez milosti. Mislim da se i roditelji Herceg Novog trebaju zapitati da li su kafić i diskoteka okruženja u kojom želite da odrastaju klinci, jer su to trenutno JEDINE opcije za okupljanje mladih koji su im na raspolaganju.

Momenat koji mi daje nade u Herceg Novi je pokretanje kluba neistraženih oblasti- Kino, u prostorijama bivše Tore. To vidim kao ogroman potencijal i jedinu oazu za kreativce i buduće kreativce u Herceg Novom.

 

Da li bi se ponovo prihvatio organizacije festivala kao što je Sinestezija? Zašto je taj veoma plodonosan festival ugašen?

Teško pitanje. Sumnjam, možda bih se prihvatio toga uz ogromnu sigurnost i garancije, koje znam da je nemoguće dobiti u Herceg Novom.

Festival je ugašen iz više razloga, ali recimo da je najopipljiviji razlog to što smo poslije 3 edicije festivala vidjeli da svi produkti našeg četvorogodišnjeg truda više ne postoje – skulpture koje smo napravili su redom slomnjene, zidovi su prekrečeni ili zabranjeni da se završe. Pored toga, tužili su nas, više posjeta inspekcija i policije, prijetnje, svađe, trpili prozivanja od zaposlenih u državnim institucijama. Od gradskih institucija smo dobijali manje sredstava nego što nam je obećano, komercijalni sponzori koji su otkazivali podršku pred sam početak festivala, a mi zbog toga otkazivali potvrđene umjetnike. Najgluplja situacija je bila druge godine festivala, kada su nam iz opštine zabranili crtanje stepenište 15 minuta prije početka događaja, u kojem su trebali učestvovati umjetnici iz Ukrajine, Hrvatske, Srbije. Pored brojnih sastanaka prije događaja, iz opštine su nam preko telefona saopštili, da ne smijemo početi sa crtanjem, navodno zbog tužbe koja je podnesena protiv nas, o čemu nije bilo riječi ni prije ni poslije tog poziva. Dozvolu za to stepenište smo dobili 6 mjeseci prije toga, a umjetnicima koji su učestvovali na crtanju smo tražili predhodno skice na odobrenje. Mnogo negativnih situacija, oko projekta koji smo pokrenuli iz velikog entuzijazma, energije i ljubavi prema Herceg Novom, bez ostvarenog ikakvog profita, prvenstveno da bi dali gradu kulturni sadržaj i nove mogućnosti za korišćenje prostora koji su zapušteni ili neiskorišteni. Doveli smo preko 50 umjetnika u Herceg Novi, trudili se da pokažemo proces stvaranja umjetnosti uživo, i pretvorimo grad u otvoreni studio, radeći to pokrenuli smo nekoliko mladih da postanu umjetnici i akteri u kulturi, na šta sam stvarno ponosan. Mislim da je za savremenu umjetnost i street art bio jedinstven projekat u Crnoj Gori, pogotovo u Herceg Novom. Nakon svega, zanimljivo je bilo vidjeti prošle godine ključne djelove teksta našeg projekta utkane u opstinski projekat Street Art festivala. Poslije toliko borbe i problema sa opštinom, stvarno je komičan obrt situacije da iz te institucije izađe ta vrsta inicijative. Sa druge strane je pozitivno, jer smo napravili revoluciju u gradu, koliko god simbolična ona bila. Ne treba biti hejter, podržavam da se crtaju zidovi na bilo koji način, toliko malo stvari se dešava u ovoj oblasti u Crnoj Gori, da svaku treba njegovati. 

Možemo li se nadati tvom muralu u Herceg Novom?

Ja bih volio da se desi, imam neke male koje sam crtao po mraku, ali to se ne računa. Nekako je smješno da sam crtao murale u Barseloni, Madeiri, Lisabonu, Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu, Sarajevu, Užicama, Beogradu, a nemam normalan zid u Novom. 

Prodaješ li grafike sa ove izložbe?

Izložba je prodajna, moći će se kupiti neuramljeni radovi. Grafike su rađene tehnikom sito štampe u tiražu od 30 komada po ilustraciji, ručno su štampane, numerisane i potpisane. Formati grafika su 22x22cm i 50x50cm, a cijene grafika su 30 i 50€.