Porodica, prijatelji, kolege, poštovaoci, grad Herceg Novi, oprostili su se na komemorativnoj sjednici u Dvorani Park od novinarke, pjesnikinje, kolumnistkinje, jedinstvene mlade žene, vatrenog duha Mediterana, Ksenije Matović.
Okončao se Ksenijin život, sa posljednjim teškim, patnim činom, u kojem je ostala razborita, hrabra, dosljedna sebi, do kraja s otporom prema lažima, prevarama, bahatosti, a prepuna ljubavi i saosjećanja za ljude i za cijelu prirodu, kazala je Olivera Doklestić.
„Napisala je u svom elektronskom dnevniku 8. avgusta, eto tek prije mjesec dana: „Uvijek sam bila sprinter. Prošlo je nešto više od četiri mjeseca, otkada se oglasila startna pištaljka. Prvih mjesec nisam trčala sama. Trčali su “U mojim si mislima!”, “Drži se!”, “Mislim na tebe iako se ne javljam često!”, “U mojim si molitvama!”, “Kako da ti pomognem?”, ” Znaš me, u bilo koje doba dana”…Kakva je samo sila trčala sa mnom, činilo se. Vremenom, shatiš da se to kroz prste cijede i osipaju samo riječi bez znoja, suštinske brige i značenja. Trgovina savješću. I više se ne ljutiš kao prije bolesti. Samo odeš od svih onih (koji pitaju) “Kako si draga”?, podsjetila je Doklestić.
Uz hiljade novinarskih tekstova, koji su često bili šturi, svedeni na gole činjenice, po zahtjevu veličine, broja riječi, po uređivačkoj politici, Ksenija je uvijek pronalazila svoju pjesničku bravu, koja je otključavala slobodan duh i puštala ga u etar, istakla je Doklestić.
„Bila je novinarka koja je znala da događaj pretvori u čitanu vijest, a običnu vijest u zanimljiv događaj, da se čuva u arhivi, za neka druga vremena. Znala je da britko siječe, reže, nije bila režimska, bila je svoja, sa istinom kao premisom prema čitaocu. Ksenija je bila dio vijesti, one ogoljene istine, koja se ne prilagođava okolnostima trenutka, već živi i nakon objave. Zato je, ponekad, objavljivala tekstove nekoliko mjeseci kasnije od saznavanja, i ponavljala ih, kada bi shvatala kolika je važnost da javnost zna, da je podsjeća, da novinarski tekst ne mora da bude “pročitaj i zaboravi”, nego “pročitaj i pamti, jer je važno!”
Pisala je sve do zadnjeg daha i ovo je naš Obol za Kseniju, po kome je dobila naziv njena zbirka u, dvojezičkom izdanju na srpskom i grčkom jeziku. Promovisana je u Novom Sadu, Podgorici i Herceg Novom, ova knjiga je postala most između jezika i kultura, ali i između tišine i riječi. „Obol“ je bio, kako je kazala, njen lični ulog, zavjet i obećanje…
„Draga Ksenija, ne znamo šta si obećala, ali znamo da si voljela život, sina, more, sunce i obale, ribarske mreže… da si uvijek tragala za riječju koja otvara oči i razbija tišinu. Kao novinarka, imala si snagu da jasno i beskompromisno govoriš istinu. Kao pjesnikinja, umjela si da i u najtežim trenucima pronađeš svjetlost i podijeliš je s nama. Govorila si da će pjesnik u tebi pobijediti novinara i tako je bilo. Poezija je za tebe kako si govorila, bila katarza, lijek i najdublji izraz duše“, poručila je Doklestić.
Profesorka retorike i recenzentkinja Ksenijinih zbirki poezije, ali i njena iskrena prijateljica, Svetlana Gradinac, imaće još jedan zadatak da pripremi rukopise za Ksenijinu neobjavljenu knjigu „Sariki“.
„Nadam se da će u Herceg Novom biti ljudi koji će u tome pomoći. Prvo sam se zapitala šta je to sariki, pa sam onda našla tumačenje, da je sariki dio muške nošnje stanovnika Krita.To je ona crna marama sa resama koje simbolizuju suze i težak život na Kritu. Ksenija, pošto je bila na Kritu, opisala je svoje putovanje u stihovima, specifičnim načinom pisanja. Ona piše sa vrlo malo riječi i postiže veoma mnogo. Čitala sam njene stihove i odgonetala zagonetke, koje su samo naizgled bile da su zagonetke. Saznala sam da Ksenija posjeduje neobičnu pjesničku individualnost. Poslije, kada sam došla u Herceg Novi upoznala sam je i tako je počela naša saradnja, kazala je Gradin.
Ona je podsjetila da je Ksenija bila posvećena organizovanju književnih i likovnih programa u Paviljonu Gradske muzike, „profilisila sebe kao nekoga ko je imao istančan ukus i kriterijum koga će odabrati i kako će ga predstaviti i o čemu će se razgovarati.
Pamtiće, kako je kazala, humanitarno veče koje je Ksenija organizovala za pomoć postradaloj Grčkoj od požara, ali i njene promocije i rad kojim je obogaćivala kulturni život Herceg Novog, Crne Gore i Srbije. Kseniju će pamtiti i po njenoj dobroti, toplini, hrabrosti, jer nije lako biti novinar i pjesnik.
Naša Ksenči, do kraja je branila profesionalizam, suprotstavljajući mu brzinu koja je odavno postala imperativ ove profesije. Bila je novinarka od nerva, pisala tekstove s kritikama i pohvalama, s pobunama i mirenjem, tražila istinu, kazala je Vitka Vujnović opraštajući se u ime novinara i novinarki.
„Bivala je Ksenija u svojim tekstovima britka i jasna – kada je nečije pravo trebalo braniti, odmjerena i mudra, da ne prevrši mjeru kada je hvalila. Nikada dio nečijeg društvenog ili političkog hora, uvijek svoja. U njoj je uz profesionalno, novinarsko – živjelo i neko posebno zrno hrabrosti – zbog koga je na susret novinara sa jednim uglednim gostom iz zemlje koja je svojevremeno bombardovala našu – otišla u majici sa likom Če Gevare. Komandant i revolucionar je bio njen junak“,
Ksenija – je drugačija novinarska priča. Ona poslije koje postajemo bolji, kojoj vjerujemo. Takve su rijetke i dragocjene, posebno u vremenu brzih klikova na nebrojenim portalima, ali uprkos svemu jedini su način da budemo mirni pred sobom, pred publikom i kolegama, dodala je Vujnović.
Kseniju je novinarstvo s godinama umaralo, mada je priznavala da su se u njoj uvijek hrvale novinarka i pjesnikinja – obje jednako srčane i snažne.
„Novinarstvo je izgubilo kada je kako je govorila „sasvim posrnulo“. Sada smo Kseniju izgubili i mi. Nedostajaće nam njego britko pero i novski šmekerski duh kojim je obojila svoje i vrijeme koje smo sa njom dijelili. Ostale su njene bezrezervne ljubavi sin, sestra, sestričina… prijatelji i kolege. Neko naš i drag je otišao, ali će napisano njenim srcem trajati“, kazala je Vitka Vujnović.
Ksenijin lik i glas, tople riječi, našli su se i u kratkom filmu, kada je promovisala svoje knjige, otvarala izložbe, gostovala na medijima.
Ali pamtićemo je, iako je ovo bio posljednji pozdrav koji boli, stiska dušu, uz suze i zvuke grčke muzike, koju je voljela baš kao i svoje grčko porijeklo.
