Hercegnovljanka, novinarka i spisateljica, Ksenija Matović, zaokružila je još jednu predivnu priču i stavila je među korice, ovoga puta nazvavši svoje djelo „Karatoč“. Šta, kako, zašto, odakle i kuda ide i znači Karatoč, ispričala je Ksenija u autroskom tekstu za Herceg Novi Cool

Mislim da je svakom umjetniku najteže da govori o svom djelu. Stvaranje je sasvim intimni čin. Možda najviše nalik razobličavanju sopstvenih demona. Silazak u Marijanski rov. I onda se dođe do one rasjeline, preko koje gurnete sebe. Čina gotovo sulude hrabrosti. Kada stanete pred sud javnosti. Potpuno nagi. Razoružani. I čekate. „Karatoč“ nije izuzetak.

Riječ je višeslojnoj i hermeneutičkoj zbirci poezije. Ona zaista traži vrlo pažljivog i obrazovanog čitaoca. Iako nosi naziv jednog od kodnih mjesta Herceg Novog, ona nije samo ukoričena „priča“ o jednom gradu, jednom moru i jednoj stijeni. Ponekad promišljam, da je isplivala dalje,  da je to priča, o svim morima, gradovima i stijenama. Ona teče, poput kultne kompozicije Manosa Hađidakisa, „ Ulica snova“ ( Οδός Ονείρων). Meandrira sjećanjima, usput zabilježenim zapisima, zamrznutim isječcima vremena, nekim riječima… saopštenim usput, čiju snagu osjetimo tek godinama kasnije, bijelim rebrima proročišta, šumama lovora i sumpora, gluvim kolima, praznim šakama i ušima punim mrava.

„Karatoč“,  ma koliko se činio poput tkanja neke začudne  mreže u kojoj pjevaju čitava jata inćuna, gradovi plove nošeni kurentima vjetrova Boke, kišama koje tuku poput divljih narandži u poznu jesen, bijelim škurama, bužama ruzmarina i bugenvilije, katarkama pobodenim u modro, nebu licem okrenutim jugu, je zapravo himna moru. Sasvim ličnom pribježištu. Mojoj bijeloj kući na rtu Sunio, na čijem sam pragu u čvor vezala silni sjeverni vjetar, koji je prethodno ustavio gradove, brodove, ostrva i ljude. Kuću, u kojoj još uvijek Petrovo uvo Boke, sluša svaki damar Hercega među gradovima.

„ Karatoč“ ima i sasvim intimni sloj, jer „pjeva“ o hrabrosti, ma koliko se ona nekada činila krhkom. To je stijena do koje nikada, osim u snovima teškim poput krila morskih gavranova, nisam doplivala. Možda, jer tamo za mene zauvijek raste zima. Posebno nakon jednog dalekog ljeta, starog svega tri godine. Tog dugog i toplog ljeta, obojenim ramenima moga oca i sićišnim rukama djeteta oslonjenih na njih, čije tijelo koje nije savladalo modrine, nosi ka Karatoču, lišavajući ga straha. Tom majušnom tijelu između čijih rebara, tuku sva sunca. Tijelu, koje se usudilo, jer je vjerovalo baš tim ramenima, ili naprosto nije željelo da ih iznevjeri. Moj otac više ne može čitati ove stihove, niti blažiti moje strahove i zebnje. Moram sama. Koliko Karatoča živi u nama? Koliko zima puštamo da rastu u nama, a koliko dugih toplih, trogodišnjih ljeta? I možda je ponajmanje važno mojih 49 seka, koliko ih „ Karatoč“ sadrži, koliko da svaki čitalac uroni u sopstvenu  Marijansku brazdu s početka priče i prebroji sve svoje zime i ljeta.

Ksenija Matović(1973) rođena na Cetinju, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom. Filozofski fakultet, smjer sociologija, završila u Novom Sadu.

Radila u Novom Sadu u firmi Stylos. Osnivač je književne manifestacije Stylosova agora. Radila kao novinar listova Dnevnik i Blic, objavljivala članke u časopisu Zemlja, kolumnista beogradskog časopisa MediaSfera. Novinar je i dopisnik lista Dan iz Herceg Novog. Organizator programa u Paviljonu Gradske muzike. Živi u Herceg Novom.

Majka je devetnaestogodišnjeg Borisa Basare.

 

Djela:

Zbirke pjesama: „Preludij“, IK Slavija, Novi Sad, 1991. „Orfeonautika“, Hercegnovsko pozorište, Herceg Novi, 2013. „Obol“, IP Oerfeus, Novi Sad, 2016. godine. „Obol“, drugo izdanje, paralelno na srpskom i grčkom, IP Oerfeus, Novi Sad, 2016.

Kolumna „ Škurin“, Portal MediaSfera, Beograd, 2018. i 2019.

Poetski zapis „Ostrvo“ (pjesme Krita – κρητικα τραγουδια), Portal MediaSfera, Beograd, 2019

„Vodič kroz Crnu Goru“, BOOM, Podgorica, Ministarstvo turizma Crne Gore, 2012. na srpskom, engleskom i ruskom jeziku

Priznanje Podgoričkog art festivala, PAF, Podgorica, 2019

Priznanje Udruženja književnika Branko Miljković, Zbornik, Niš 2020