„Odrastanje na selu podrazumijeva da je žena kuvarica, i da je tu da bude uz dijete i da cijeli dan radi sve. Gledala sam kako su žene živjele i shvatila da ne želim tako da živim“, kazala je za Herceg Novi Cool, sjajna mlada pjesnikinja Radmila Petrović čija je knjiga “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” predstavljena sinoć u bašti Kuće Iva Andrića.
“Nisam vjerovala da možeš da napišeš 40 pesama i da zbog toga dođes u Herceg Novi”, kaže mlada pjesnikinja koja je prvi put u našem gradu iako veze njene porodice s Herceg Novim sežu odavno.
„Ono što je zanimljivo je da je moja baba rođena u selu blizu granice, nedaleko od Pljevalja.Nju je otac sa 15 godina poslao u Herceg Novi da čuva djecu. Upoznala je mog dedu koji je bio moler i ovdje su živjeli punih 15 godina. Ja sam evo prvi put u Herceg Novom i stekla sam utisak da su ljudi divni. Održali smo radionicu poezije sa decom i mladim ljudima iz ovog grada. Jako su mi se dopali jer su progresivni i drago mi je što sam knjigu predstavila u ovom prelijepom prostoru i pred ovakvom publikom“, ispričala nam je Radmila objašnajvajući da je stvari poput ovakvih kontakata sa publikom motivišu da stvara i daju vjeru u umjetnost. A čitaocima vjeru u umjetnost daju stvaraoci poptu Radmila čije je djelo za vrlo kratko vrijeme postalo čitalački fenomen, ali i dio umjetničkih izložbi na prostorima bivše Jugoslavije, pa je na književnoj večeri pjesnikinja ugostila i vizuelne umjetnice Selmu Selman, Marinu Marković i Ivanu Ivković. Radmila Petrović je sa 17 godina počela da piše poeziju i kako kaže, to je krenulo kao odgovor na život koji joj je bio dodjeljen.
„Sestre su otišle da studiraju, a roditelji su poljoprivrednici i tako sam se našla sama u ogromnoj kući koja je građena da bude najveća u selu. Nisam znala šta da radim i počela sam da pišem pjesme. Kad sam bila mala nisam na ovaj način znala da izrazim emocije ali sam kroz neke događaje polako postajala sve hrabrija i hrabrija i zapravo upoznala sebe. Moraš da znaš kako se osjećaš povodom nečega da bi to iskazao kroz poeziju“, objašnjava mlada pjesnikinja koju je odrastanje na selu navelo ne samo na poeziju već i na bunt protiv konzervatizma i nametnunih normi patrijalhalne sredine. Kao odgovor na taj i takav pritisak društva Radmila Petrović slobodu je izborila kroz pjesničku riječ i kako neko reče, „sasvim nenamjetljivo ušla na velika vrata poezije”, a njena snažna, iskrena i buntovna poezija, osvojila je čitalačku publiku na cijelom području bivše Jugoslavije.
„Mislila sam, ne ja neću ovako. Ako to znači biti žena, ja neću da budem žena. Kad porastete, shvatite da to ne znači ne biti žena, jer ste svakako žena, nego prosto žene na selu pristaju na takav život pošto ne znaju za bolje. Bog mi je valjda pomogao da vidim da to ne mora tako, mada moja mama i dalje vjeruje da to mora baš tako. U mom okruženju nijedna žena nije bila fakultetski obrazovana, nije stremila da dostigne neke duhovne nivoe. Ja sam nekako znala da ima nešto van toga i da hoću nešto više. Kad sam došla da studiram u Beograd i kad sam upoznala ljude koji se bave umjetnošću, kad sam prvi put srela osobe s kojima mogu da pričam o nekim stvarima koje nisu praktične, shvatila sam da i sama mogu mnogo više. Upoznala sam žene – svjetske umjetnice, žene – ne nužno majke. Naravno ako žena želi da bude majka to bi trebalo i da postane, ali postoji ogroman društveni pritisak sa kojim se žene suočavaju. Imam 24 godine i već me pitaju kad ću se udati, imam 34 i pitaju me kada ću da rađam. Niko se ne pita, šta ako ta žena nije našla pogodnog partnera ili ne želi da ima djecu ili jednostavno ne može da ih ima iz bilo kog razloga. Niko ne shvata koliki je to društveni pritisak koji trpe žene”, zaključila je sjajna mlada umjetnica.