Autor: Izabela Matoš
Dugo se kanim da napišem nešto o mom gradu čije ljepote nesebično dijelim gdje god da sam. Proljetos sam pozvana da gostujem na virtuelnoj stranici kulture koja je tad već poprilično olistala svoju mladicu. Predložio mi je tad da kažem koju paralelu kao umjetnica o svom iskustvu nakon odlaska iz najčarobnijeg mediteranskog zaliva. Naravno da sam momentalno pristala i mislila da ću već u sledećem udahu skicirati i lagano izdahnuti tekst cijeli, bez ikakvog preslišavanja, upitavanja i nikako uz loše vibracije. Nije išlo. Kao da sam se zaglavila u zaronu i ne uspjevam kompresovati vazduh da bi nastavila dalje ka željenom cilju. Svo vrijeme apnea, bez dodatnih rezervi smješe za opstanak, za disanje, dok sunce kroz dubine razapinje mrežu zracima svojim. Od tad me čekaju pero i papir, ostaju na svom mjestu poslušno. Slikam, crtam, vezem, pjevam, sviram… ali domaći zadatak nikako mi ne ide. Poziv na pisanje o mom gradu i o situaciji umjetnika u njemu kao da me dovelo nakon višegodišnje borbe u stanje hibernacije: Pretpostavljam da mi je to „odsustvo“ pomoglo da pređem granice.
Odrasla sam u Herceg-Novom, studije završila u Beogradu… Poslijednje tri godine živim i stvaram u Nantu, kojeg nazivaju Zapadna Venecija… ima veoma bogatu i nepredvidivu istoriju. Likovna i muzička scena je dinamična iako grad nije milionski. Mjesto rođenja Žil Verna i Petit Beurre-a. Poslastica je za arhitekte. U tako lelujavom ambijentu imam svoju grafičku presu i koristim Bulin valjak za razvijanje boje… Hm, nedostajao mi je klepet njegovih klompi niza skale ovog ljeta dok sam u letu posjetila Novi.
Ne želim pisati o mojim stazama i avanturama. Koje su razlike, dobre i loše strane mog dosadašnjeg istraživanja na polju likovne i primjenjene umjetnosti. Ma o tome možete i vi uz kafu subotom ujutru u pjaci…
Boka je uvijek poseban dio mog bića. Danas sam odštampala grafiku, u tehnici suve igle, i nazvala je „ Na pučini plavog mora..“ Poštovaoci dobrog zvuka i eksperimentisanja prepoznaće u nazivu dio refrena pjesme „Titanik“ genijalnog Antonija Tonija Pušića, poznatijeg kao Rambo Amadeus. Jedan je od aktera koji stvarno uspjeva razmrdati ljudska tjela za vrijeme koncerta i daje nam već pozavidno vrijeme neku vrstu moždane, da kažem intelektualne, gimnastike. Dobro – to bi bila muzička podloga za grafiku koju vam pomenuh, zbog par razloga koje vjerujem nazirete, već znate.
Na grafičkoj ploči, koja je ovaj put raspakovana ambalaža tetrapaka, ucrtala sam jedno od meni neizbrisivo bitnih mjesta u Boki Kotorskoj. Mamula na malenom ostrvu prepunom raznim storijama.. Ostrvo oduvijek tu, na sred usana zaliva. Na njemu je austrougarski general krajem devetnaestog vijeka podigao utvrđenje od strateškog značaja za odbranu Boke. Tvrđava nikad napadnuta tokom dva svjetska rata služila je kao zatvor… Postepeno je postala prirodno gnijezdo galebova, gdje sam djetinjstvo provela imitirajući ih, uz marendu od samoniklog grožđa, čekajući oca i brata da se vrate iz dubokih zarona okolo ostrva. Majka bi se uvijek obradovala mirisu divljih buketa pažljivo pravljenih. Kamena bašta na vodi koja iz boje narcisa prelazi u ljubičasto-plave tonove perunika a krunu joj čine zlatne cvasti agava…
Tako je ja vidim još uvijek i želila bi da djeca moga brata, djeca mojih prijatelja koji su ostali u mom fjordu i svi svi , i mali i veliki imaju tu perlu u svom đerdanu sjećanja i naravno mogućnost da se ta tradicija izleta nastavi.
Posljednjih godina, otkako je novac jedina bitna stavka, sve se promijenilo, pa je i galebovo gnijezdo koje miriše čisto postalo prljavo. Da li će kamena tvrđava zaista odigrati ulogu hotela ili kasina….ne znam… Pored preživjelih boraca iz davnog rata ima još mladih boraca pojedinaca i kolektiva koji ne daju da se prirodno mjesto za odmor duše pretvori u odmaralište pojedinaca i grupa kojima ništa humano nije vrijedno. Beskrupulozni, bez osjećaja.
Da pišem o mjestima kojima je potrebno vještačko disanje …o umjetničkom gradu Herceg Novom koji je prepun umjetnika svih uzrasta koji nemaju na žalost ni metar kvadratni za umjetničko izražavanje i stvaranje… Razvijanje i rast u pravom smislu… Opet se vraćam mišlju da je je umjetnost, u svim svojim oblicima, neophodan eliksir za napredak i povratak ljudskim esencijalnim vrijednostima. Nije lako pisati na daljinu, ali si dozvoljavam jer imam ožiljke na leđima i prsima svojim… Želim vidjeti i radujem me da postoji kritična masa koja pomjera mahalu i ona nastavlja disati… Možda jer sam se umorila ili su mi krila otežala obožavajući jugo, ipak sam otišla negdje drugdje. Ovdje nije potrebna kritična masa jer je struktura kulture gradskih prostorija vođena stručnjacima koji su svijesni napretka uz neprestalni razvoj umjetničkih aktivnosti i umjetnike štite i podržavaju.
Da vam kažem još da ciklus grafika „Tetra-Vita“ biće dostupan i vidljiv krajem januara u hercegnovskoj galeriji Sue Ryder, prostoru koji sam postepeno zavolila jer su Ljilja i Niko od duša koje volim da zovem čovjekom.
Mašem vam sa okeanske obale koja nije treperavo svijetla kao jadranska i radujem se sresti vas možda uz južinu…
A evo da bacite pogled i na grafiku koja je me pokrenula da sve ovo kažem iako već znam da znate:
Vratići se evo na Rambovu priču tokom jedne od koncertnih izvedbi Titanik -a gdje kaže tek tako: “Takođe vas molim da obratite pažnju na ponašanje jer kapetan neće tolerisati izlive lažnog veselja…” Nadam se da se neće naljutiti strašno.
