Piše: Ksenija Matović, volonterka Azila za pse; novinarka i pjesnikinja

Na dvadestak kilometra od Herceg Novog, u njegovom dubokom  zaleđu, u koje se prvo gnijezdi zima, sniježna i surova, kako  samo zna biti čini se baš ovdje, nadomak mora, živi preko 120 pasa.

Napuštene štence, čitava legla, kojih nikada nije bilo u ovolikom broju, kao baš ove godine, gotovo da smo prestali da brojimo.

Pokušavamo da, makar one najslabije, koji ne bi preživjeli zimu i loše uslove u kojima se sklonište nalazi,  privremeno smjestimo kod volontera, ali  i dobrih ljudi, koji nam izađu u susret.

Nama je važan svaki život.

Govoriti o azilu iz ugla volontera, sa stažom dugim koliko i njegovo postojanje je suštinski vrlo bolno, jer se on ne može posmatrati van konteksta sistema i društva u kojem je izrastao.

Niti izvan grada i ljudi koji žive u njemu, tim prije što ste bili svjedokom njegovih početaka.

Kada je 2008. godine,započeo veliki pritisak javnosti i u to vrijeme brojnih NVO  koje su se bavile dobroti životinja, a koji su vrlo gorljivo i zapaljivo govorile o potrebi postojanja skloništa, odmah ste imali i ne mali broj građana, koji je promtno uzvikivao iste parole.

No, kako je lokalna uprava privodila kraju proces osnivanja skloništa, intenzivno tražeći lokaciju, svi ti glasovi NVO sektora postojali su tiši vodeći ka gašenju ovog sektora, a onda je priča, kada su u pitanju isti oni  građani koji su tako predano govorili o potrebi da se psi sklone sa ulica i zaštite, dobila sasvim suprotan tok.

Niko nije htio sklonište u svom naselju. Glas negodovanja, jer niko nije želio lavež blizu mjesta stanovanja, lutalice, zarazu i šta sve već nisu navodili kao razloge, učinili su da tadašnji direktor Čistoće, Borivoje Bonić, inače veliki ljubitelj pasa, uspije da od Ministrastva odbrane izmoli napušteni i ruinirani vojni objekat na Dizdarici i adaptira ga na način, da bez pretjerivanja mogu da kažem, da je to bio hotel sa četiri zvjezdice. U zatvorenom prostoru u kojem su boravili psi, postojale su pločice, rasvjeta i klima uređaji. Boksovi su uvijek bili  besprekorno čisti. Postojao je pristojan  prostor za izolaciju tek pristiglih pasa, koji bi bili na posmatranju i procjeni,  prije nego li se pridruže ostalima. Svi psi su, osim pomenutog zatvorenog prostora, na otvorenom imali kućice. Veterinarska njega je bila na zavidnom nivou.

 

Toplu vojnu  ćebad su redovno, posebnim aparatom, prali zaposleni u azilu i nerijetko smo je zaticali   prebačenu preko ograde skloništa na kojoj su se sušila. Postojala je ivojna kuhinja, pa su psi imali dva obroka, kuvani i suvi. Hrana za vojni kazan je nabavljana na način uvezivanja sa mesarama i hotelima, koji su je opredjeljivali, a obroci su se spremali svakodnevno u vojnom kazanu, koji danas, osim kao muzejski eksponat ne služi ničemu. Posao volontera, ovdje bih posebno istakla predanost i srčanost Slađane Kovačević, osnivača NVO Lunja, koja je 15 godina volonter i čiji glas, uprkos gašenju Lunje, nije prestajao da se čuje, naprotiv,  bio je pomagnje azilu, ali na način da ne radi posao onih koji za to dobijaju plate, nego učine napor više, pa nabave dodatno suvu hranu ili naprosto svojim akcijama učine pse vidljivijim javnosti, koja je zainteresovana da ih usvoji.

Nipošto ne smijem zaboraviti sajt azila, koji je bio svakodnevno ažuran, pojedinačnim slikama pasa, sa osnovnim podacima o njima.

Odlaskom Bonića, sklonište doživljava urušavanje. I za to nemam riječ koja bi bila odgovarajuća, osim apsolutne  nezainteresovanosti nadležnih. Pločice, baš kao i klima uređaji, vremenom volšebno nestaju skupa sa hranilicama, sajt se gasi, baš kao i kuhinja, boksovi rđaju, ćebad se baca…

Nije se to dogodilo najednom, riječ je procesu. I ne, nije riječ o velikoj investiciji, riječ o tekućem održavanju, koje je izostalo. U ovom trenutku, vratiti ga nivo kakav je bio, predstavlja  veliku investiciju, koja se dabome mogla izbjeći.

I onda, na scenu stupaju volonteri : Slađana Kovačević, Jasna Čavić, Sanja Svkota Šircelj, Ana Martinova, Bojana Spasojević, Aleksandra Docevska, Svetlana Milović, Nadežda Ćirić, Rade Spasojević  i moja malenkost.Tu je i naša saradnica,

Nabavljamo u kontinuitetu različite vrste lijekova, ampule za spoljne parazite, tablete za unutrašnje parazite, kreme za rane, jodi dajemo ih psima u intervalima o kojima strogo vodimo računa. Takođe u kontinutetu nabavljamo i dopremamo hranu i ćebad, a sada smo nabavili i sijeno, koje je dopremljeno u azil, ali nije stavljeno u funkciju. Svakog vikenda, o svom trošku, odlazimo u sklonište, peremo ćebad, od starih bojlera koje polovimopravimo hranilice i posude za vodu, opravljamo, učvršćujemo i farbamo kućice pred svaku zimu i proljeće, da se ne bi dogodilo kao lani, da ih vjetar polomi, kupamo pse kada vremenske prilike to dozvole, čistimo i farbamo boksove i zatvorene objekte, šetamo pse… Osim toga, nabavljamo kućice. Pristigle su četiri. Ponavljam, većina naših aktivnosti se odvija svakog vikenda.

Takođe, organizujemo akcije udomljavanja štenaca. Volonterka Jasna Čavić je formirala FB stranicu Beautiful animals, koja praktično godinama, ne samo što zamjenjuje nepostojeću zvaničnu stranicu azila, već je tako dobro uvezana sa drugim nevladinim organizacijama i pojedincima širom Crne Gore, da se međusobno ispomažemo i krećemo u rasponu od afirmacije udomljavanja, preko dijeljenja dragocjenih informacija, do nalaženja izgubljenih životinja.

I ovoga puta, želim da uputim molbu građanima, preduzećima i ustanovama, da pomognu i nama i najboljim čovjekovim prijateljima, opredjeljujući ćebad i kućice, a prijeka potreba je i zamrzivač, kako bi mogli unutra  držati hranu i staviti vojnu kuhinju, s početka priče, u funkciju.

Lično, nisam zadovoljna odnosom prethodnih uprava prema volonterima i njihovim naporima.

Često se pitam, da li radeći ovako, radimo za sistem koji je naopako postavljen, umjesto da natjeramo da sistem radi za nas, koji govorimo u ime onih koji to ne mogu.

Kada kažem sistem, ne mislim samo na lokal. Imala sam situaciju prije desetak godina, kada sam igrom slučaja upoznala jednu divnu Jevrejku, koja živi u Engleskoj. Razmijenile smo anpasan razmišljanja o psima i skloništima. Tada smo imali šansu da svi psi u azilu budu udomljeni u Njemačkoj, ali osim posebnih nalaza krvi, tražilo se da budu sterilisani. To je za naš azil bilo preskupo. Azil je obezbijedio da se nalazi krvi plate u Novom Sadu, ali  za sterilizaciju oko 70 pasa nije imao novca. Ona se lično potrudila da animira nekoliko veterinara iz Engleske da dođu o njenom trošku i besplatno sterilišu sve naše pse. Na meni  je bilo da veterinarima obezbijedim smještaj. Izašao mi je u susret Ronilački centar koji je u to vrijeme gazdovao hotelom Parki ne samo to, već su obezbijedili  i prevoz veterinarima svojim vozilima, svakog dana od hotela do azila i nazad.

Doživjeli smo, da nam se Veterinarska komora, pobuni i u medijima obznani da te poslove ne mogu raditi stranci. Psi su ostali, a „ dobrotvori“ iz Komore se nisu ponudili da posao oni obave gratis. Ova divna dama, koja sada živi na Novom Zelandu i dalje pomaže naš rad.

Bezboroj sastanaka su volonteri inicirali ka upravama koje su se smjenjivale. Inicijative su ostajale….najčešće  notirane inicijative.

Koliko je teško aktivirati zvaničan sajt? Koliko je teško obratiti se Kancelariji za međunarodnu saradnju, napraviti  IPA projekat i tako namaknuti sredstva? Koliko je teško obratiti se Fondaciji Brižit Bardo? Koliko je teško, obratiti se nekom preduzeću, zvaničnim dopisom da pokloni zamrzivač? Koliko je teško, obratiti se dopisom mesarama i hotelima, tražeći hranu za pse?

Pa vidite, nije teško gdje ima ozbiljne volje i želje da se radi posao za koji se dobijaju ne male nadoknade.

Svaka od nas volonterki, ima i posao i porodicu. Neke rade i dva posla, da bi porodice opstale, pa opet nađu vrijeme, da pomognu onima od kojih ljudi okreću glavu. Nemojte je okretati. Pogledajte jednom s pažnjom, napuštene, ničije i svačije, ničijea nekad nečije.. u oči. Budimo ljudi.