Objekti kulture – arhitektonski dragulji i društvene metafore

 

Objekti kulture – arhitektonski dragulji i društvene metafore

Dvorana Park – parabola Janjićevog opusa

 

 

Kao jedan od kulturoloških, civilizacijiskih i društveno-pragmatičnih fenomena Arhitektura je specifična po mnogo čemu, ali prije svega i kao izuzetno moćno sredstvo komunikacije na više nivoa i bez vremenskih (u smislu protoka vremena) ograničenja. Šta više, jedna je od grana primjenjene umjetnosti kojom ne samo umjetnik-arhitekta, već i naručioci i donosioci odluka, implicitno i eksplicitno, šalju poruku i komuniciraju i sa korisnicima i sa društvom uopšte. U ovom tekst kroz kratak osvrt ulogu domova kulture, tj. objekata kulture izgrađenih u doba SFRJ, sa naročitim akcentom na Dvoranu Park, djelo našeg sugrađanina arhitekte Živka Janjića, pojašnjavamo koliko je umjetničko djelo neodvojivi dio istorijsko-društvenog konteksta u kojem je nastalo i koliko je inkorporirano u zajednicu, metaforično i direktno definišući njen aktuelni momenat.

„Komunikacija je ta koja daje snagu smisla nekom prostoru.” – Svetlana Kana Radević (19372000)

 

Možda, se ta društveno targetisana poruka najviše ogledala u post-ratnom periodu u zemljama koje su bile pod uticajem novoformirane sile SSSR-a, ali tadašnje SFRJ koja je pokušavala da stvara neko drugačije društvo u kojem bi se vidjela sva „moć“ jedne države koja pretenduje da bude odvojena i od Sovjetskog Saveza, tj. van Varšavskog sporazuma, ali i odaljena od direktnog političkog uticaja Zapadne alijanse. Tom temom se, između ostalog, bavi i arhitekta Ivan Štraus (Arhitektura Jugoslavije 1945– 1990, Sarajevo, Svjetlost, 1991, str. 12.)   navodeći da se poruka jasno mogla uočiti u raspisima konkursa iz tog vremena za objekte od državnog značaja, skupštinske objekte i druge političke institucije, u kojima se zahtijevalo da „objekat treba da arhitektonski izrazi snagu i borbu narodnih masa”ili da „bude izraz stvaralačke snage, moćan simbol Komunističke partije, u borbi za ekonomsko i kulturno uzdizanje naroda Jugoslavije”.

Upravo to kulturno uzdizanje, kao jedna od, svuda u razvijenom svijetu prepoznatih osnovnih tekovina evolucije i sveopšteg civilizacijskog napretka je bilo jedan od prioriteta tadašnjih „krojača“ sistemskih strategija i procesa, a pod uticajem grandioznih ostvarenja socijalističkog realizma i sovjetskog pogleda na umjetnost, svoje otjelotvorenje je u SFRJ dobila kroz izgradnju velikog broja Domova kulture, tj. objekata koji su bili namijenjeni kulturnom uzdizanju nove nacije – čime se bavi i dr Slavica Stamatović Vučković u djelu ARHITEKTONSKA KOMUNIKACIJA: OBJEKTI KULTURE U CRNOJ GORI / 1945−2000. Stamatović Vučković, između ostalog zaključuje da su ti „domovi kulture u industrijsko-socijalističkom društvenom konceptu, imali ulogu koja je podrazumijevala ne samo konzumerističku prezentaciju određenih umjetničko-zabavnih formi već, prije svega, mogućnost za konkretnu angažovanost građana – korisnika kroz razne oblike edukacije i amaterizma“, uz konstataciju da je i arhitektura, kao i ostale sfere društvenih procesa u tom periodu, bila kontrolisana od strane Agitprop službe CK Jugoslavije koja je imala za cilj pravilno ideološko i političko vaspitanje širokih narodnih masa, što je značilo da su sva djela u oblasti kulture morala da glorifikuju revoluciju i da prenose političke poruke KPJ. Baveći se arhitektonskom komunikacijom, Stamatović Vučković je obradila 27 objekata kulture u 19 gradova i mjesta u Crnoj Gori, izgrađenih u periodu poslije Drugog svjetskog rata, tj. od 1945. do 2000.

image001

Slika 1: Objekti kulture na teritoriji Crne Gore (1949–2000) – „zaposjednutost (zauzetost) prostora”– komparativni pregled površina.(Izvor: S. Stamatović Vučković)

         

 

Dvorana Park Herceg Novi

 

Među tim objektima jedan od najznačajnijih je hercegnovska Dvorana Park arhitekte Živka Janjića koji je upravo za ovo djelo 1987. godine dobio i „Borbinu nagradu“, tada najprestižnije priznanje na prostoru SFRJ: „Iako je vrijeme marginalizovalo neka nagradena djela, snaga nagrade je nesumnjivo ostala u vertikali, jer je ubjedljiva većina objekata pokazala izuzetnu otpornost na protok vremena. S nagradom je dobila ne samo arhitektura, nego i arhitekte, jer je s njom značajno učvršćeno njihovo dostojanstvo i drušveni ugled“, naveo je u Rifat Alihodžić u djelu „Arhitektura u Crnoj Gori 1965-1990. (Kroz prizmu ,,Borbine” nagrade)“.

image002

Slika 2: Istočna strana Dvorane Park, glavni ulaz

Dvoranu Park u Herceg Novom, zajedno sa domovima kulture u Pljevljima, Žabljaku, Rožajama, Beranama, Plužinama, Mojkovcu, Ulcinju, Risnu, Plavu, te Domom omladine KIC u Podgroici, Domom Revolucije i Galerije u Baru, kao i Domovim JNA u Podgorici, Nikšiću i Pljevljima, Stamatović Vučković, svrstava u objekte kulture introvertnog tipa koji, kako navodi, imaju „intra aktivan“ odnos prema fizičkom kontekstu. Dvorana Park pripada grupi objekata koji imaju direktno, pravolinijsko kretanje sa jasnim pristupom glavnom sadržaju ili kako navodi Staamtović Vučković „ima linearnu organizaciju prostora poput fabričke trake, gdje korisnik prelazi put jednosmjerno, bez dilema u iščitavanju prostora. To je protočno, fluidno kretanje kroz prostor uglavnom na istom visinskom nivou, gdje su poruke koje korisnik dobija redundantnog karaktera, bez „šuma“, zasnovane na iščitavanju već poznatih arhitektonskih kodova“.

image004 image003

Slika 3 i 4: Istočna i sjevero istočna strana Dvorane Park, glavni ulaz

U širem zahvatu urbanističke kompozicije, arhitektonski sklop dvorane predstavlja kontrapunkt tvrđavi „Forte Mare“, kojoj odgovara po nivou platoa sa koga se podiže, eksponiranosti nad gradskom lukom, orjentacionom gabaritu i njegovom introvertnom karakteru, te donekle i po spoljašnjoj kamenoj anvelopi. Istovremeno, oba sklopa su reperne tačke zone užeg centra grada. Objekat je postavljen upravno na izohipse terena i značajno je povučen od ulice.

image005

Slika 5 i 6: Pogled na grad sa mora i iz vazduha – paragonacija Dvorane Park i Forte Mare

„Šta sam mogao da postavim na ovu lokaciju, a da ne narušim osnovne vrijednosti ambijenta: hotel „Boka“ i njegov park? U neposrednoj blizini je objekat pošte, sa modernom koncepcijom prof. Dobrovića. Šmek toga objekta i vezu sa morem daju obloge oblutkom. U pozadini objekti građanske arhitekture. Malo dalje secesija. U urbanističkom smislu objekat je trebalo da bude reper – pandan tvrđavi Forte mare, a da svojim prisustvom ne umanji ulogu toga objekta. U arhitektonsko – oblikovnom smislu, cijeneći namjenu, ovaj objekat zaslužuje fizionomiju sakralnog zdanja. Ove dvije postavke bijahu premisa mog svekolikog razmišljanja tokom rada na ovom projektu. Pored toga trebalo je objekat razbiti na manje kubuse, karakteristične za ovaj grad, a i mnoge druge u primorju“, naveo je arhitekta Živko Janjić u knjizi „Arhitektura?“ u kojoj detaljno opisuje cijelu situaciju oko izgradnje Dvorane Park i proceduru od ideje, administrativnih i društvenih prepreka, do realizacije projekta i izgradnje, ispostavilo se, njegovog najzanačjnijeg djela u pedesetogodišnjem radu.

janic u staklu Dvorane Park

Slika 7: Živko Janjić u staklu Dvorane Park

Dvorana Park je polifunkcionalni objekat koji je namjenjen za pozorišne, bioskopske i koncertne predstave, kao i kongrese, simpozijume i druge raznovrsne programe. Zgrada ima tri nivoa. Foaje je idealan izložbeni prostor, ali i prostor za održavanje književnih večeri i kamernih programa. Na trećem nivou je smještena direkcija JUK Herceg fest. Uz dvoranu se nalazi parking i amfiteatar koji se koristi kao ljetna scena.

U sklopu prvog nivoa se nalaze garderobe i magacini. U posebno adaptiranom prostoru sa južne strane smješten je JS Radio-televizija Herceg Novi.

image011 image014 image015

Slika 9: Južna strana Dvorane Park

Slika 10: Jugozapadna strana Dvorane Park, ulaz u RTV HN

Slika 11: Istočna strana Dvorane Park, fasada

Na srednjem nivou nalazi se velika sala sa pozornicom. Sala dvorane Park ima gledalište sa 402 sjedišta i dvije galerije (ukupno 14 sjedišta), tonsku, svjetlosnu i projekcionu kabinu i foaje sa blagajnom. Dispozicije pozornice sa tehničkim ulazom i scenskom tehnikom omogućavaju izvođenje najzahtjevnijih programa.

image012

Slika 12: Velika sala Dvorane Park

Po projektnom zadatku trebalo je napraviti savremeni pokretni binski prostor, prateći kafe i poslovne prostore u suterenskom dijelu, zajedno sa pristupnim foajeom.

„Prvo je trebalo inicirati izmjene i dopune DUP-a, zatim predložiti lokaciju za objekat sa nekoliko sadržaja, ali prevashodno za bioskop. Bilo bi neracionalno jednu od najkvalitetnijih lokacija potrošiti samo za bioskop, pa sam predložio višenamjensku dvoranu. To je značilo da treba odvojiti sredstva i za pozornicu, garderobe i niz pratećih prostorija. Investicija je bila skučena i još uvijek neizvjesna. Dvorana je ostala prikraćena za glavni hol, što ga je, po mojoj zamisli, trebalo izgraditi na mjestu montažnog objekta samoposluge, koji i danas tamo egzistira. U tome dijelu bio je predviđen reprezentativni ulaz u dvoranu, sa fontanom i nizom sadržaja, odvojenim ulazom u kafanu, na galeriji izložbeni prostor itd. Samoposluga je trebalo da bude u suterenu. Nažalost, neko je u opštini privremenu dozvolu pretvorio u trajnu i tako eliminisao dosljedno oblikovanje čitavog kompleksa. Sadašnji glavni hol Dvorane trebalo je da bude foaje. Prišao sam izradi idejnog projekta. Prethodno sam obezbijedio respektivnu recenzionu komisiju. Prvi nesporazumi su krenuli kod formiranja projektnog zadatka oko kapaciteta gledališta. Stav investitora je bio maksimalno 250 sjedišta. Kao problem javila se i manja sala za održavanje književnih večeri, kamernih koncerata, bioskopskih projekcija sa osmomilimetarskih traka, manji bife za predah u raznim aktivnostima… Uradio sam idejni projekat sa navedenim sadržajima, a za potpuno kondicioniranje vazduha predviđen je prostor ispod gledališta i prvi put u Herceg Novom sistem toplovodnih pumpi. Kod izrade glavnog projekta već sam bio u povoljnijoj situaciji. Javile se želje i sugestije da broj sjedišta u Sali bude 300−350 ako je moguće uklopiti, a da se horzontalni gabarit objekta znatno ne mijenja. To sam već bio obezbijedio i gledalište je dobilo 450 sjedišta. Dok smo razrađivali projekat, vršen je pritisak na mene da ne ostavljam središnje prolaze jer se gubi 30 dragocjenih mjesta, a uporno su tražili da ubacim galeriju sa još 150, ali je bilo kasno. Koncepcija objekta nije dozvoljavala takvu dopunu. Trebalo bi da se radi potpuno novi projekat, a za tako nešto nije bilo saglasnosti ni sredstava. Osim toga već su u razradi bili detalji enterijera, a u skladu sa elaboratom za akustiku, koji je uradio prof. arh. Kurtović iz Beograda. Značajno je napomenuti da su kroz korišćenje objekta svi izvođači imali samo pohvale za akustičnost“, objasnio je arhitekta Janjić konstelaciju koja je uslovila da Dvroana Park danas izgleda ovako – Njen sklop se kaskadno spušta po terenu, što uz obradu okolnog partera i kamenu oblogu, daje utisak snažne vizuelne povezanosti sa tlom, ali neodoljivo podsjeća strukturu tvrđave Forte Mare čiji je antipod.

image015

image016

Slike 14, 15, 16: Jugoistočna strana Dvorane Park fasada i jugoistočni izgled tvrđave Forte Mare

Djelovi južnog fasadnog platna su blago zakošeni, odajući utisak oslonaca čitavoj kompoziciji, što je takođe asocijacija na kose kamene zidove obližnje tvrđave koja „izrasta“ iz obalne hridi i nadvisuje se nad morem.

image010

image018

Slike 17 i 18: Jugozapadna strana Dvorane Park i tvrđave Forte Mare

„Objekat sam postavio dužom stranom okomito prema moru, uvažavajući slobodne vizure. Peta fasada je izuzetno značajna za svaki objekat. Da izbjegnem utisak zalegle gromade na zemlju, kombinovao sam krovove različite obrade i, koliko je bilo racionalno, različitih oblika i veličine. Da bih ostvario prisnost sa terenom, objekat sam kaskadno prilagodio padu prema moru, tako što sam dijelove zakosio, kao da daju otpor, odnosno pridržavaju objekat na kosom terenu. Uz sve to trebalo je funkcionalno – dekorativne elemente i po veličini i po obradi ukomponovati da sjenama i međuprostorima postižu određene dubine, ostvaruju transparentnost i tako postižu razigranost i ublažavaju monotoniju široko zategnutih platna“ – (Živko Janjić, “ARHITEKTURA ? “ Izdavač: Inženjerska komora Crne Gore, 2010. godina). Svakako da je i kino prostor još jedna ekvivalentna nit između Dvorane Park i jedne od najljepših pozornica na Jadranu na tvrđavi Forte Mare

image019 image020

Slike 19 i 20: Pozornice tvrđave Forte Mare i Dvorane Park

Širina hola je 10,50 m, dubina sale 13,10 a širina 20,00 m, širina proscenijuma 3,50 m, prostor za orkestar od 40 muzičara, dubina pozornice 15,20 m. Širina portala 10,00 m. Obezbijeđene su sve kabine neophodne za bioskopske, pozorišne i koncertne predstave, kao i pojedinačne i skupne garderobe izvođača… I danas postoje diskusije u stručnoj i, za to uvijek raspoloženoj, laičkoj javnosti o nivou autentičnosti dvorane Park, njenim arhitektonskim vrijednostima i simboličkim porukama.

„Takve dileme nije riješila ni „Borbina nagrada“ za arhitekturu, koja je autoru bila dodjeljena na republičkom nivou 1987. godine, upravo za predmetni objekat.

image021

Slika 21: Istočna strana Dvorane Park, glavni ulaz

Moguće je zaključiti da su jasnoća koncepta, funkcionalna doslijednost, kontekstualne interpretacije, kao i umjetnička kohezija ovog arhitektonskog sklopa, atributi koji ga izdvajaju kao reperno mjesto hercegnovske arhitekture druge polovine 20-og vijeka, koje je postalo eksponirani dio fizičkog konteksta centra grada. Postojeće arhitektonsko naslijeđe, prepoznato i protumačeno autorskim interpretativnim aparatom, dobilo je svoj derivat, koji je postao njegov sastavni gradivni element.

image022

Slika 22: Istočna strana Dvorane Park, glavni ulaz

Ekstenzivna upotreba fasadnog kamena i aluminijumske arabeskne dekoracije, uz prisustvo velikih bakarnih površina binske kupole i glavne dvorane, asociraju na arhitektonsku inspiraciju orjentalnog porijekla, koja u Herceg-Novom ima svoje istorijsko uporište upravo u fortifikacionoj arhitekturi starog grada“, navodi arhitekta dr Veljko Radulović u disertaciji “Interpretacije regionalnog konteksta na primjeru arhitekture Herceg Novog u 20-om vijeku“.

image023

Slika 23: Stepenište i fasada jugoistočna strana Dvorane Park

image025

image024

Slike 24 i 25: Zapadna strana Dvorane Park i bakreni krov

 

Nerazumijevanje ideja i nepoštovanje autorstva

 

“Ovakvi objekti neminovno skreću pažnju svih društvenih slojeva, a posebno je interesantan intelektualni, dovoljno obrazovan da kritički promatra svaku promjenu u okruženju, pa i odnos između etičke vrijednosti umjetnosti i umjetničke vrijednosti morala. Događa se da tupim moralističkim argumentima, posebno sa pozicija pojednostavljene misli o autohtonom, loše djelo bude proglašeno dobrim i obratno. Ovo se odnosi na onaj dio arhitekture koji nosi obol umjetničke vrijednosti. Neophodno je shvatiti da se vremenom mijenjaju – formiraju estetski kriterijumi. Nije svejedno da li sredstva informisanja široj publici nude laička ili stručna viđenja. Još prije dva vijeka nestala je religiozna osnova, koja je formirala jedinstveni ukus. Nivo ukusa svakog društva zavisi od stepena njegovog svekolikog razvoja”, zaključak je Janjićev koji je po vlastitom svjedočenju, zbog svog modernističkog pristupa, imao veliki broj naručenih a ne prihvaćenih projekata i duže hercegnovske rivijere, al i u drugim gradovima u okruženju. Kako navodi, možda njemu i najžaliji neprihvaćeni je projekat Milašinovića plaže u hercegnovskom naselju Topla.

projekat milasinovica plaze

Slika 26: Maketa projekta Milašinovića plaža

“Projekat je prihvaćen i krenulo se u zatvaranje investicije. Ali, kao i obično, sve se rasplinulo u raznim planovima, kombinacijama za izgradnju sportske dvorane na Toploj (izrađen projekat), bazena u „Banji“ itd, itd. Još jedna ideja i stvaralački naboj su potonuli i netragom nestali. Ovaj projekat smatram kao jedan od najuspjelijih, koji sam ikada isprojektovao”, zabilježio je Janjić koji je na području hercegnovske opštine uradio i Dom kulture u Kamenarima, ali na kojem je potom nadograđen još jedan sprat i sada je u toj zgradi škola.

 

 

Biografija

 

Arhitekta Živko Janjić je rođen u Bileći (BiH) 1937. godine, a umro je 7. maja 2017. godine u Herceg Novom gdje je i sahranjen. Radni vijek proveo je u Bileći, Dubrovniku i Herceg Novom. Radio je godinama u Zavodu za projektovanje i urbanizam Herceg-Novog. Autor je više izvedenih projekata u Herceg-Novom, kao što su dvorana „Park“ i zgrada MUP-a Herceg-Novi. Za projektovanje dvorane “Park” dobio je Borbinu nagradu za arhitekturu 1987. godine. U obrazloženju je rečeno da to „djelo doprinosi isticanju arhitekture u ambijentu koje je karakteristično istorijsko nasljeđe preplitanja kultura i specifičnosti podneblja”.

„Nakon dvije godine rada u Dubrovniku, prvo kao inženjer na gradnji hotela u Miramaru, a zatim u Birou za izgradnju Dubrovnika, u ljeto 1971. odlučio sam da se preselim u Beograd. Svratio sam u Boku da prokrstarim zalivom, saznao da je u osnivanju Direkcija za urbanizam i projektovanje i, pun lijepih zabluda, bacio sidro u Herceg Novi. Ni danas nisam siguran zašto. Možda kao i mnogi drugi, opčinjeni ljepotom Boke, koji dođu na dan dva i ostanu zauvijek“, zapisao je Janjić koji je bio i autor detaljnih urbanističkih planova Bijele, Igala, Tople, Risna, Radanovića, Petrovca i Bara.

image031

ZAKLJUČAK

Odnos prema domovima kulture, a time ne samo prema arhitektonskom nasljeđu već i prema sveopštem društveno-kuluturološkom napretku govori činjenica doma kulture u Risnu kao jedan od najdrastičnijih primjera:

image033 image034 image035

Slike 28, 29, 30 i 31: Dom Kulture u Risnu

Tu su svakako i srušeni Kino Kulutura u Podgorici,  Doma revolucije u Nikšiću i Spomen-doma u Kolašinu. Ti primjeri pokazuju nemar i destruktivnost, a drugi primjeri pokazuju nemar prema kulturi, kao Dom vojske u Herceg Novom koji je već više od deceniju preuređen u apartmansku zgradu, ali je prekoračena bila građevinska dozvola pa je i dan danas „u izgradnji“.

image036

Slika 34: Bivši Dom Vojske u Herceg Novom

Još jedan dokaz koliko se nemarno i najblaže rečeno, s nepoštovanjem uvijek odnosilo prema takvim genijima, govori i još jedan citat iz Janjićeve knjige „Arhitkektura?“:

„U vrijeme stvaranja ovoga objekta bili smo otvoreni prema „Zapadu“, studirali smo njihova dostignuća i obavezno bili izloženi pritisku moralisanja „javnosti“. Izgledalo je da ona više zna o estetici, nego oni koji je u pojedinim djelima ostvaruju. Strah od globalizacije već tada je bio široko prisutan. Na kraju sam i kumovao ovome objektu. Dok su na sjednici skupštine opštine raspravljali čije ime da daju, kako su zborili, Domu kulture, ja sam na fasade postavljao natpise posebno projektovanim i urađenim metalnim slovima, a ime je glasilo: DVORANA „PARK“, koje i danas nosi“, naveo je Janjić sa ponosom, koji bi sigurno bio danas dijametralan jer su originalna slova zamijenjena potpuno drugačijim i sigurno je to urađeno bez znanja autora. Sve to potvrđuje konstataciju da se kroz umjetnost, a arhitekturom možda i najdrastričnije, komunicira sa društvom – svjesno ili nesvjesno – i šalje poruka u kakvom društvu i sistemu živimo sadašnji trenutak.

image037 image038

Slike 35 i 36: Istočna strana Dvorane Park, glavni ulaz sa originalnim i sadašnjim slovima

 

 

 

LITERATURA

 

Ivan Štraus, Arhitektura Jugoslavije 1945– 1990, Sarajevo, Svjetlost, 1991.

Dr Slavica Stamatović Vučković, ARHITEKTONSKA KOMUNIKACIJA: OBJEKTI KULTURE U CRNOJ GORI / 1945−2000

Dr Rifat Alihodžić, „Arhitektura u Crnoj Gori 1965-1990. (Kroz prizmu ,,Borbine” nagrade)“ CRNOGORSKA AKADEMIJA NAUKA I UMJETNOSTI – ISBN: 978-86-7215-358-3

Dr Veljko Radulović, “Interpretacije regionalnog konteksta na primjeru arhitekture Herceg Novog u 20-om vijeku“, disertacija odbranjena na AF Univerziteta u Beogradu, 2012 godine

Živko Janjić, “ARHITEKTURA ?” , Izdavač: Inženjerska komora Crne Gore, 2010. godina

 

Kalendar

mart, 2024