Kombinacija naše balkanske – mediteranske srčanosti, vatrenosti, borbenosti i sposobnosti da idemo štapom i kanapom kroz život i skandinavske – sjevernjačke smirenosti i kvalitetnog sistema, formula su koja dovodi do odličnih rezultata, smatra hercegnovska umjetnica Ana Bulatović, alias Lily Mei, sada vlasnica kreativnog studija Lily’s Art Factory u Stavangeru u Norveškoj. Tu konstataciju Ana potvrđuje i svojim primjerom, jer je u nepunih pet godina boravka u Norveškoj izlagala i na dvije grupne izložbe pored stvaranja primjenjene umjetnosti u svojoj Lilys Art Factory i rada u humanitarnim radionicama.

2015-01-04-16-29-20

,,Karijera mi je, mogu reći sa naznakama uspješne. Jeste, krenulo je vrlo dobro. U suštini sam fokusirana na slikanje i rad sa instalacijama, ali tamo gdje ljubav leži je između ostalog i rad sa djecom, ali radim i sa izbjeglicama. Riječ je o klasičnim umjetničkim radionicama u skladu sa uzrastom. Radionice su u zavisnosti od doba djece, ali u suštini radimo i sa glinom, radimo malo vajanja uz klasične slikarske radionice na zadatu temu. Međutim sa djecom je predivno jer ona uvijek iskliznu malo dalje od zadatog i tu se nalazi moj užitak, gdje ja u stvari učim od njih, jer način na koji se ona otvore je potpuno bez predrasuda, bez ega, bez ičega što smo naučeni na putu odrastanja, tako da sam tu ja na dobitku. U slobodnom vremenu se bavim i fotografijom, te izradom nakita. Zabavno mi je raditi sa prstima pa sam u suštini tu gdje god mogu da uplekam prste“, priča za Herceg Novi Cool dalje Ana koja je iz rodnog Herceg Novog otišla u srednju umjetničku školu u Cetinje. Kako kaže na Cetinju je imala četiri predivne godine školovanja i života.

,,Život u Cetinju mi je nekako definisao da ću ipak živjeti u malom gradu, iako sam odatle otišla na studije u Beograd koji je mnogo veći u svakom smislu i nema potrebe ni pominjati razlike između Beograda, Cetinja i Herceg Novog“, objašnjava Ana za naš sajt i dodaje da je svoju pravu umjetničku stranu krenula da razvija tokom šest godina boravka na studijama u Beogradu.

,,Bilo je to vrlo intezivno sa mnogo novih poznastava i tamo sam krenula da razvijam tu umjetničku stranu ali sam skapirala da grafički dizajn koji sam upisala, nije moja srž“. A svoju srž je otkrila prelaskom u Norvešku, u mali grad Stavanger u kojem je upisala umjetničku školu i prešla na slikarstvo i instalaciju

10341998_10153295453922564_7978513366298229924_n

 

,,Tu sam ukapirala da sam tek tada vidjela šta sam unutra i tu sam se potpuno otvorila i uvidjela koliko mi se to dopada“, objašnjava Ana ističući da je za njenu selidbu u Norvešku isključivi uzrok – ljubav.

,,Sve je krenulo zbog ljubavi. Iskreno ne znam da li ljudi više hoće da slušaju o tome, ali ja sam se zaljubila i otišla u Savanger prije više od četiri godine. To je osnova zašto sam otišla, a onda sam krenula da radim i sada sa zadovoljstvom mogu da kažem da Savanger vidim kao svoj drugi dom“, priča nam Ana, koja u tom svom drugom domu se kako sama kaže jako dobro snalazi, jer je riječ o internacionalnom gradu u kojem žive ljudi iz praktično svih djelova svijeta.

,,Ima tih vatrenih duša koje dolaze sa raznih dijelova Balkana, što mi u mnogome olakšava boravak gore, a i rad sa nakitom i uopšte kreatina indstrija dobro prolaze“, kaže ona dalje. Ana je sa izradom umejtničkog nakita počela još tokom studija u Beogradu, a inspiracija joj je kultura sjevernoameričkih Indijanaca.

,,Od njih sam krenula – napravila sam sebi jednu ogrlicu, pa drugu i shvatila da mi se baš dopadaju i zapitala se zašto zapravo ne bih počela sa produkcijom. Tako da sam to započela 2009-e u Beogradu i nastavila kada sam se preselila u Norvešku“, kaže Ana objašnjavajući da je u Norveškoj u kojoj sada živi i stvara, sve uglavnom jako striktno i vodi se računa o procedurama i da sve bude po propisima

,,Pa se možda u takvoj konstelaciji ne može naći vremena da bi se doživjela neka intersantna situacija koja bi mogla se prepričati kao anegdota. Međutim, ta skandinavska, ne želim da je nazovem hladnoća, mada mnogi kažu da su oni hladni, ja ne mogu reći da su hladni, jer to nisu, čini da su oni da tako kažem, mnogo smireniji i staloženiji, mislim da je to pravi opis njihovog karaktera. Možda je to zbog sistema, možda taj uređeni sistem vrijednosti igra glavnu ulogu u njihovoj staloženosti i to je nešto što je meni trebalo. Zato što koliko bih ovdje sebe pustila sa lanca kao umjetnik, smatram da ne bih uspjela da se vratim na striknost i stroguću koja je, ja smatram neophodna u umjetnosti nego bih jednostavno pošla u neke digresije i završila sa teme na temu i završila ko zna gdje. Dok gore moram nekako da se držim sistema, ali sam slobodna da se otvorim koliko mi je neophodno. To ne sputava u radu, u stvari meni se nije desilo i uvijek sam nailazila na otvorena vrata jer su ljudi u Skandinaviji vrlo otvoreni za druge umjetnosti i druge kulture i jako se cijeni ručni rad i originalnost. Oni su u stanju, kada govorimo o nakitu koji pravim, da plate 40-50 eura za neku ogrlicu bez pitanja ili reakcije – uh puno je to za taj nakit. Mislim, ok je konstatacija da oni imaju dobar standard, ali ne troše pare na bilo šta, ne razbacuju se i vrlo su pametni u izboru i mnogo znači kada ljudi prepoznaju tuđi rad, kada cijene trud i ručni rad generalno, jer je masovne produkcije i previše ovih dana“, konstatuje Ana zaključujući da je upravo sa vremenske i prostorne distance, ali i na osnovu ličnog iskustva, kreativcima i uopšte stvaraocima u Herceg Novom neophodna mnogo veća i jača posvećenost

,,Ali ne u smislu hoću sada nešto da naslikam ili nešto da uradim i moram toga da se držim, nego posvećenost pasiji uz sistemsku strogoću koja je po meni jako bitna, jer bez nje se izgubi nit i fokus i onda i najbolja ideja ode u nepovrat i ne preraste u dobru umjetnost“, zaključila ja Ana Bulatović.

14712945_10155361384737564_6807657502264916583_o