Niti jedan film, poslije antologijskih ostvarenja Živka Nikolića do sada, nije tako bezrezervno i bez dodvoravanja bilo kome, vrlo jasno i direktno prikazao crnogorsku stvarnost kao ,,Igla ispod praga’’, dugometražni prvijenac hercegnovskog reditelja i scenariste, Ivana Marinovića.
Priča koju svi znamo, koju prepoznajemo jer je svi živimo, ali se malo ko usudi na glas je reći, ispričana je jednim direktnim jezikom, vrlo pitkim, sa dosta lokalnih i univerzalnih duhovitosti i sa ozbiljnom pretenzijom da postavi neke nove standarde satiričnosti u crnogorskoj kulturi.
,,Neke stvari u čitavom krativnom procesu radiš podsvjesno. Nešto naravno radiš svjesno, ali na kraju čitava stvar, taj politički aspekt priče je poptuno potisnut, jer ja sam sam sebe suočavao sa nekim pitanjima i gledao šta se dešava u tom procesu i nije bilo ono – e to ja baš hoću. I u Sarajevu sam, mogu tako reći, i shvatio koliko je evropski film politički orijentisan, ali naivno politički, jer uvijek vidiš neke teze, neke veoma jednostavne metafore i onda sam ja zapitao sebe – gdje je to kod mene, gdje je ta politika kod mene i da li je uopšte ima? I prepoznao sam je naknadno, tek kada sam završio čitav proces prepoznao sam da nije politika – ono znaš kad mi jurimo i dokazujemo kako ovdje nema, ne znam, ljudskih prava ili ovo ili ono ili kad ispunjavamo želje Anglosaksoncima i Njemcima, u smislu ispunjavamo njihove predrasude. Politika naša je kada se bavimo onim gdje vidimo da postoje stvari koje nas koče. Za mene je velika kočnica za čitavo društvo neznanje, a sad odakle potiče to neznanje je nešto što sam tek naknadno shvatio da sam se zapravo time bavio u filmu’’, kazao je Ivan za Herceg Novi Cool neposredno poslije nacionalne premijere koja se održala sinoć u Herceg Novom. U gradu odakle Marinović potiče, na čijoj teritoriji je polusotrvo Luštica gdje je i odrastao i gdje je film i sniman. U gradu gdje su se mještani prepoznavali u skoro svakom kadru filma i sa nesputanim emocijama učestvovali reagujući na film i sa ovacijama pozdravili ekipu filma na kraju projekcije.
,,Drugačije su se ljudi ovdje smijali nego u Sarajevu i biće mi zanimljivo da čujem neku treću publiku. Ova ovdje razumije neke nijanse, naravno lokalne koje drugi ne mogu u potpunosti razumijeti, ali ne smiju se na neke stvari koje su drugima zabavne. Valjda ti momenti koji su suočavajući ako mogu tako da kažem oni im nisu ili toliko smiješni. Međutim, čini mi se da je bilo zabavno, ali mentalitet je čudo, to je mješavina mnogo stvari i vidjećemo sutra, preksutra, kada se malo razmisli o filmu, kako će ljudi ovdje da reaguju. Večeras im je čini mi se bilo zabavno. A dobar film je onaj o kojem ćeš razmišljati nešto kasnije, a ako su uz to ljudi i zabavljeni onda je to ono što si htio da postigneš i to je jedan trojanski konj, jer je i lijep i koristan i zabavan. Ja nisam želio da napravim film niti da se dopadne nekome ili da se dodvoravam, niti da bude tendeciozan, jednostavno sam htio da bude komunikativan’’, kaže Marinović za naš sajt podvlačeći da nije htio da podilazi nikome.
,,Ja smatram publiku inteligentnom i htio sam da napravim film jasan i razumljiv i mojoj babi, i na taj način će svako shvatiti ono što treba’’, poručuje Ivan, a da je film postigao tu komunikatovnost pokazale su reakcija publike, ali i glumaca.
,,Film sjajno komunicira sa publikom i pokazalo se to večeras i ovdje gdje je pred domaćom publikom, a svi znamo da je to najteže, film izazvao salve smjeha i tuge kada je neka scena koja takvu emociju treba da izazove. Takođe je i Sarajevu publika slično reagovala i to pokazuje da će film svuda ljudi rezumijeti, rezumijeće priču, jer nije samo svedeno na bokeljski ukus pošto je riječ o Boki pa će moći samo ovdje kod nas da se gleda. Ne, ovo je film za Evropu i za Svijet’’, smatra hercegnovski glumac Goran Slavić koji je briljatno odigrao ulogu Radeta – lokalnog momka izgubljenog u djelimičnim saznanjim o prednostima modernog života van njegovog poluostrva, ali limitiranog skučenim horizontim svoje Luštice i sela Mrkova, odakle je otišao eventualno do Kotora ili Novog i time se svi njegovi izleti završavaju, ali postoji određeno saznanje da nešto bolje postoji, međutim ne i dovoljno razvijena svijest kako do toga stići, osim slijepo pratiti neke starije mještane.
,,Ovo je jedan veoma dubok film, koji se tiče svih nas. I nas koji smo u njemu i onih koji ga gledaju i svakoga ko sjedi u nekoj fotelji ili onoga ko mete ulice ili ko radi na bilo kojem drugom mjestu. Ovaj film nekako prožima sve pore društva, tiče se ljudi, tiče se naših jednostavnih života i naših problema koje vodim i imamo jedni sa drugima i ostavlja na kraju neku gorčinu, a i neki osmjeh. Tako se i završava, sa tom nekom gorčinom i nekom radošću na kraju i sa nekim osmjehom Nikole Ristanovskog koji je sjajno odglumio ulogu glavnog lika – popa Petra. Tako da je rekao bih, ovo, nakon dugo, dugo vremena, poslije Živkovih filmova, pravi film’’, kazao je Slavić za naš portal.
I upravo ta kontradiktornost emocija popa Petra, apsurd praktično nespojivih reakcija koje se implicitno kroz cijeli film prožimaju u svim likovima – i u Petru kao naizgled najpozitivnijem liku, i u njegovoj majci oboljeloj od Alchajmera i u sinu, koji odrasta uz babu i u lokalnim hohštaplerima Niku, Ćoću, Savu koji žele samo da prodaju zemlju računajući da će time rješit sve svoje probleme i u popu Ranku i Dondu koji se ugrađuju kao posrednici sa stranim investitorima i neudatoj Mari i isto tako nesretnima udatim Ivani i Jani…i ista ta kontradiktornost u ljepoti i nerazvijenosti Luštice i njenih sela i apsurdnosti širine mora koje ih okružuje i skučenosti mentaliteta kojim podležu, je ono čime se Marinović bavio i, reklo bi se, izbavio. Jer zabodena igla ispod praga je lokalni sujevjerni ritual istjerivanja đavola iz ,,štrige’’, a Marinovićeva ,,Igla ispod praga’’ je u najpozitivnijem smislu istjerala sve lokalne đavole na vidjelo i suočila ih sa njihovim ,,domaćinima’’ i stoga zaslužuje epitet pravog, realnog i dugo iščekivanog pozitivnog osvježenja u crnogorskoj kinematografiji.
