Autor: Jasmina Žitnik, istoričarka umjetnosti
Pojavu moderne umjetnosti obilježila je pojava avangardi koje su, hrabro koračajući naprijed, iznenađivale a često i šokirale likovnu publiku. Ova likovna ostvarenja bila su često odbacivana, njihova umjetnička vrijednost nepriznata, a vrijeme je pokazalo njihovu istinsku vrijednost.
Sadašnji trenutak u umjetnosti obilježavaju pojave kakve su postmoderna i toliko spominjana aproprijacija koja, kao što se postmoderna temelji na tumačenju stvorenog i pogled unazad, jeste preuzimanje i smještanje u novi i često drugačiji kontekst. Današnje vrijeme je takođe vrijeme novih medija, gdje veliki dio, ako ne sve, rješava kompjuter.
Pedesetdrugi zimski likovni salon kao da je djelimično „iznevjerio“ svoju misiju prezentovanja najnovijih tendencija preuzimanja i tumačenja onoga što je dala i iznjedrila svjetska umjetnost. Zauzvrat, vratio je ovom likovnom događaju „tehne“, vještinu koja, premda prisutna manje ili više u svakom djelu likovnosti, kao da se izgubila i ostala stvar prošlosti. Naravno, umjetnost, a naročito savremena umjetnost, nešto je veoma teško uhvatljivo, pa su tako i pogledi na nju veoma različiti. Kako bi se ona dala opisati, kako i šta u njoj vrednovati. Postoje mišljenja da je klasična umjetnost klesanja kamena nešto već viđeno i sasvim prevaziđeno, kao i slika rađena tehnikom ulja na platnu. Vamp tendencije potrošačkog društva kao da uvijek traže i gutaju novo i novo. Ovdje se može uočiti igra klasičnog i postmodernog i njihov međusobni dijalog. A postmoderno, kao tumačenje klasičnog, postaje nova avangarda u vremenu koje kaže da je moderna umjetnost rekla sve. Da li je zaista tako?
H.W.Janson je nekada pisao da je novo umjetničko djelo tradicija plus originalnost. Profesorovoj metodi lančanog niza mlađe kolege su stavile mnoge zamjerke, prerađujući i „korigujući“ originalnu istoriju umjetnosti.
No, profesor je ustanovio nešto što prevazilazi tendencije vremena i prostora; istorija umjetnosti nema kraja posmatrana na ovakav način sa aspekta umjetnika kao individue i beskrajnog polja mogućnosti koje se ovdje otvara. Jer, postoji tihi i gotovo nijemi posrednik između umjetnosti koja već postoji i nastojanja da se stvori nešto novo, a to je ličnost umjetnika koja kao individualno obojena personalnost svjetluca i obavija čin stvaranja djela. Bilo da je to lično sjećanje na djetinjstvo, proživljena emocija, lični utisak o nečem viđenom što za nas ostaje umjetnikova tajna, sklonost ka nekom koloritu, u djelo pretočen lični komentar na neko drugo djelo umjetnosti koje ne mora nužno biti likovno, lični temperament, možda, čak, i horoskopski znak. Drugačije rečeno, umjetnost današnjice, a i budućnosti, ne može biti zaokružena niti imati kraj, jer dokle god je ljudskog bića raznolikog poput sazvežđa, dokle god postoje Duša, oko i ruka, postoji i umjetnost.
Djela dvadeset učesnika ovogodišnjeg Salona potvrđuju sve napred rečeno. Umjetnost će biti predmet različitih sudova i viđenja, možda zbog onog već spomenutog elementa „tehne“, koliko vješto ili uspješno je umjetnik ostvario svoju zamisao. Biće i na vjetrometini ukusa, ali baš ovdje negdje mudriji posmatrač će se zapitati pred pojedinim umjetničkim djelom šta je umjetnik pokušao da kaže i koliko samo mnogo pojedinačnih elemenata se slilo u dato djelo. I, kroz sudove i viđenja umjetnos
