Pod budnim okom nekadašnjeg uspješnog sportiste, poznatog novskog džudiste Aleksandra Ćipranića, u Sportskom centru Igalo je startovala sa radom nova džudo škola. Objašnjavajući da se džudo smatra jednim od bazičnih sportova, koji se preporučuje svoj djeci i u većini zemalja obavezan je dio fizičkog vaspitanja u školama, Ćipranić poziva na što masovnije praktikovanje ovog sporta.

“Pokušavamo da se na jedan interesantan i zabavan način polaznici upoznaju sa vještinama džudoa. Cilj nam je da ljudi shvate koliko je ovaj sport u stvari osnova za pravilan razvoj djeteta i koliko ne moraju biti profesionalni sportisti, ali moraju u svrhu pravilnog fizičkog odgoja imati pravilni pristup fizičkoj angažovanosti kompletnog tijela”, objašnjava Ćipranić ideju sa kojom je krenula škola.

Gledajući trening jedne profesionalne džudo ekipe, neko ko je neupućen može da stekne pogrešnu sliku kada vidi gorstase kako preko ramena jedni druge bacaju uz veoma glasne udare o strunjaču. Međutim, kada se malo bolje pogleda jasno je da to glasno udaranje u stvari nije od pada, već je to udarac rukom u strunjaču da bi se amorizovalo prizemljenje. Uz dodatno udubljivanje i sagledavanje ovog divnog sporta dolazi se do saznanja da je „put mekoće“, što je bukvalni prevod riječi “judo”, u stvari pravo ime za ovu borilačku vještinu u kojoj se nauči da koristeći zakone fizike svako može preko ramena baciti ljude i po 30 kilograma teže od sebe.

“Pa i sam osnivač džudoa, japanski majstor borilačkih vještina, Džigoro Kano ( Jigoro Kano,1860. – 1938.), nije uopšte mogao da se pohvali svojom veličinom i snagom, pa je, svjestan svojih fizičkih limita 1882. godine, nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsti borilačkih vještina, odlučio da razvije novu borilačku vještinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobijede mnogo veće i fizički jače protivnike. Sa svojih 9 učenika osnovao je Kodokan institut i razvijao ono iz čega će nastati džudo”, kaže Ćipranić.

Džudo je postao naročito popularan već 1886. kada je policija Tokija organizovala turnir “Judo vs JuJutsu” (JuJutsu je u to vrijeme u Japanu bilo zajedničko ime za sve borilačke vještine). Ukupno se održalo 15 mečeva, a džudo ekipa je ubjedljivo pobijedila. Džudo je ubrzo postao dio japanskog školskog obrazovanja a ubrzo se počeo širiti i po cijelom svijetu i ušao je u program Olimpijskih igara na Olimpijadi u Tokiju 1964. godine.

“Džudo u Hereceg Novom postoji od 1976. godine kada smo doselili u Novi. Moj otac pokojni Milosav Braco Ćipranić (po njemu će klub dobiti ime Braco) je osnovao prvo sekciju a 1979. sekcija je prerasta u klub u okviru hercegnovskog sportskog drustva Partizan. Kasnije otac pravi salu na Igalu uz pomoć Opštine, gdje i danas radi džudo klub Igalo. Moja prva sjećanja su vezana za salu sportskog drustva Partizan u zgradi gradske kafane gdje su bile prostorije SD Partizan HN, a prvo takmičenje je bio mislim, prvi Kup mimoze gdje sam se takmičio u kategoriji do 25 kg i osvojio treće mjesto”, priča nam Aleksandar Ćipranić koji je obrazovanje za džudo trenera za stekao na Fakultetu fizičke kulture u Novom Sadu. On je dodao da novootvrena džudo škola ima i mogućnost rekreativnog bavljenje za odrasle, a termini za upis su utorak, četvrtak i subota od 17 sati i nedjelja od 19 sati.