S obje strane pozorišta

Vojislav Vojo Kilibarda je slikar,  čovjek pozorišta, dizajner i Herceg festov urednik likovnih programa, ali i sve što nastaje preplitanjem tih poziva, disciplina i pasija. Rođen 1978. godine, pripada generaciji koju zovemo mlađom, a u biti je već iskusna i iskušavana, živi u Herceg Novom, diplomirao je i magistrirao u Trebinju, a izlagao svuda gdje ga slikarske i pozorišne stope povedu. Na netom završenom Bitefu (Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu) koji je već decenijama jedna od najvažnijih pozorišnih smotri na jugoslovenskom i postjugoslovenskom prostoru, predstavio je svoju magistarsku izložbu ”Stvaram pozorište ispred i iza scene”

Izlagao si na Bitefu, završenom prije par dana. Kakvi su utisci?

Ovo mi je drugi put da sam na Bitefu, bio sam i prošle godine.  To je jedna sjajna priča biti tamo, vidjeti BITEF.

Moja izložba ”Stvaram pozorište ispred i iza scene”, bez obzira što su to samo fotografije ili fotokolaži, jesu dio pozorišta. Kako god, možemo ih posmatrati kao zapis jednog pozorišta u 10 godina, nastajanje njegovih predstava i uopšte životu jednog pozorišta, bez obzira što sam ga ja pretočio u jedan drugi jezik. Tako da mi je veliko zadovoljstvo što sam se predstavio na Bitefu. Imala je beogradska publika priliku da vidi šta radi jedan umjetnik iz Herceg Novog. Zadovoljsto je i što ova izložba kruži po pozorišnim festivalima u regionu. Meni najznačajnije iskustvo vjerovatno je bilo Sterijino pozorište, biti dio toga je velika stvar.

Dakle, neki naš dogovor u pozorištu od početka je bio da ova izložba ide na pozorišne festivale, a ne u galerije, mada je bila i u par galerija, ali uvijek je i to bilo za vrijeme nekih pozorišnih festivala u regionu.

Koliki je izazov bio da kroz jedan drugi medij predstaviš pozorište i odakle je nastala ideja?

Nije bilo slučajno što sam odabrao tu temu, jer sam deset godina u hercegnovskom pozorištu, a blizu 15 godina sam bio u HAPS-u.  Jednostavno, „uzelo“ me pozorište. Tokom godina nastalo je nekih 2000 fotografija i napravljena je selekcija od nekih 50 na kojima sam ja intervenisao. Tražile su se fotografije koje mogu nešto da ispričaju. Morale su da budu takve da ja mogu na njima da intervenišem. Htjeo sam da ljudi koji gledaju fotografije se zapitaju šta se dešava na toj fotografiji? Ali bolje da ih zovem slikama nego fotografijama, jer kolaž slikarska tehnika daje potpuno novo značenje.  Dakle, htjeo sam da ljudi razmišljaju o tim slikama, šta se dešava, gdje su oni tu. Jer smatram da svi ljudi koji dođu da gledaju predstavu, svi su oni dio toga, jer predstava je živa stvar. Sami posmatrači, pa i scenski radnici iza bine, utiču na to kako će se izvesti predstava.

stvaram-pozoriste-vojo-kilibarda-2


Koliko je bilo teško tu živu stvar održati živom na slikama?

To je bio cilj, da izgleda da se unutra nešto dešava. Kao svako umjetničko djelo, to je čovjeku na volju. Ja sam ti dao nešto, a na tebi je da to doživiš. Otuda i taj naziv ispred i iza scene, mada je meni odličan prevod sa engleskog na srpski, prije i poslije (Before and after). Dakle, ne samo ono što je fizički ispred i iza, nego vremenska odrednica.

Koliko dugo su nastajali tvoji radovi?

Pa neću reći deset godina, jer ima i radova koji su stari i 10 godina, ali rađeno je nekih godinu dana i namjenski je rađeno za moju magistarsku izložbu čime sam ja branio magistarsku disertaciju. Ja sam jako sretan i zadovoljan. Moram da kažem da je ovo kolektivni čin, više ljudi je radilo na tome. Kao pozorišna predstava, bez obzira što uvijek postoji reditelj, uvijek je to timski rad. Na cijelome radu učestvovalo je dosta ljudi, i neki od njih su i pisali za ovu izložbu. Od Vitke Vujnović, Miline Kovačević, Stevana Koprivice, Ane Pavlović, Ljiljane Zeković, Sloba Milatovića… Tako da mi je veoma bitno i to njihovo razmišljanje vezano za ovu izložbu.

Koja ti je nekako najupečatljivija definicija ove izložbe?

Pa nekako najbliže istini, najvjerodostojnije su tu Vitka Vujnović, Vuk Vuković, Milina Kovačević… Svi ti reditelji, od Sloba Milatovića do dramskog pisca Stevana Koprivice i oni su svi i te kako uticali na mene, i na izložbu.

Izložba je bila na Bitefu, Sterijinom pozorištu, sad se pominje odlazak u Ljubljanu?

Pa ne znam još, malo je sve to skupa igračka, ali zahvaljujući Opštini, Turističkoj organizaciji se nekako može. Ipak, otići negdje na 5-6 dana, košta. Bio sam ovog ljeta i u Somboru, pa na BIitefu. U Somboru je izložbu otvorio Miki Radonjić, koji je izložbu imao prilike da vidi i ranije, dok na Bitefu nije bilo klasičnog otvaranja jer je taj njihov klub ujedno i pres centar i tako dalje.

Više volim da je izložba na takvim mjestima, jer je to prostor pozorišta, ljudi cirkulišu, pa nekako htjeli-ne htjeli moraju da vide izložbu, dok kod galerija osim na otvaranju rjetko ko uđe da vidi izložbu. Kod nas je dodatni problem što su neke galerija da tako kažem zavučene, nisu na prometnim mjestima.

Stvaram pozorište ispred i iza scene, Vojo Kilibarda, fotografija iz kataloga za izložbu

 

Da se osvrnemo na stanje kulture u Herceg Novom. Galerija Josip Bepo Benković je domaćin izložbe Pop Art, po mnogima možda i najveća izložba u posljednjih 30 godina?

Bilo je tu sjajnih izložbi, pregledi likovne scene regiona pa i šire. Jeste ovo velika izložba i značajna, za mene lično ali i za čitav Herceg Fest i Herceg Novi. Moram da kažem da smo naišli na razumjevanje i Turističke organizacije i Opštine koji su pomogli ovu izložbu, sami mi teško da bi to mogli organizovati. Dobro je da se desi tako nešto, publiku treba privući, a to se radi velikim djelima, velikim izložbama. Mislim da jednom godišnje ovako jedno dobru izložbu moramo imati.

Herceg Novi je kulturno bogat, znamo i mi da dovedemo ono što je dobro, ali koliko para toliko muzike. Da dam jedan primjer – gledao sam na Bitefu „Ilijadu“ slovenačkog pozorišta, fenomenalna predstava. Ali da bi mi to doveli u Herceg Novi treba nekih 20 hiljada eura.

Mislim da Herceg Novi treba i zaslužuje takve programe. Dosta je bilo i sjajnih koncerata, ima šta da se vidi, čuje, pogleda. Jedini je problem, kao i uvijek, novac.

Herceg Novi je uvijek važio za grad umjetnika, ti si sada predstavnik nekog, da kažemo, mladog talasa. Odavde su krenuli brojni veliki umjetnici. Govoreći inače o crnogorskim umjetnicima, tebi je Lubarda nekako najbliži?

Pa jeste, ja volim te samosvjesne umjetnike, koji znaju šta hoće i koji su svoji. U ovom gradu žive u živjeli i stvarali pravi velikani poput Đorđa Bata Pravilovića, tu je Vojo Stanić, Luka Berberović, Luka Tomanović itd. Što se mladih generacija tiče, da li ćemo im dorasti ne znam, ali moramo to da postavimo kao zadatak. Mislim da se svake godine pojavi neki novi umjetnik koji se predstavi na Zimskom salonu.

Da li misliš da bi ponovno otvaranje srednje umjetničke škole doprinjelo da se stvore novi budući Đurići, Tomanovići ?

S obzirom na veličinu Crne Gore, možda nije potrebno dvije umjetničke škole, mada bi ja volio da je ta škola u Herceg Novom. Cetinjska škola nudi dobre uslove, kadar. Ja bih volio da se ponovo otvori u Herceg Novom ta škola, ali ne znam koliko je realno to da se desi, iako Herceg Novi to zaslužuje.

Ja bih volio da Novi ima i gradski atelje gdje će umjetnici da se okupljaju. Ovo je grad slikara, pjesnika, filmadžija, a nema neki klub gdje se oni mogu okupljati. Postojao je klub hercegnovskog pozorišta, pa je uvijek bilo nekih zlonamjernih glasova da je to okupljalište narkomana i tome slično, a to je naravno netačno. Dokazano je hiljadu puta da je to bilo okupljalište i hercegnovskih intelektualaca i umjetnika. Ne možeš ti nikome zabraniti da dođe, cijene su bile niske i to je privlačilo mnoge ljude, ali to je bilo okupljalište normalnih ljudi prije svega.


Fotografije izložbe Voja Kilibarde preuzete su iz pratećeg kataloga

Kalendar