Intervju: Minja Bojanić, pisac opšte prakse u dubokoj mladosti
Svoju biografiju Minja Bojanić redovno ispisuje u par redaka; rođen u Mostaru 1950., a Večernju akademiju životnih umjetnosti završio sedamdesetih, u klasi akademika Zuka Džumhura, dok se ostalih škola, oko kojih se ljudi itekako jagme, danas sasvim i razložno odriče. Stariji čitaoci, pretpostavljam, pamte ga i kao novinara, koji je duže od dvije decenije radio u sarajevskom “Svijetu” i “Oslobođenju”, a “drugo pluvrijeme” od 1992., otprilike toliko bio je i reporter podgoričke “Pobjede”, do penzionisanja 2016. “Pisac opšte prakse u dubokoj mladosti”, kako i danas kaže za sebe, okušao se i u nizu književnih žanrova (od poezije do drame), kao i u slikarstvu duže od pola vijeka. Spretan, sjetan i prkosan, a po nekima opet; “komotan i nepredvidljiv”, smatra da je odavno stogodišnjak; sa šezdestak i nešto ljeta u ličnoj i skopro pet decenija u novinarstvu !? Vlasnik brojnih profesionalnih priznanja domaćeg i inostranog porijekla, koji potonjih godina živi u dvije države, na relaciji Herceg Novi- Mostar i natrag, već na početku razgovora kaže:
– Nisam siguran da će ti ovo sa mnom baš dobro proći, pogotovo i što slovim za nepodobnog sagovornika!? Jer, veoma sličnu priču, zapravo neku vrstu iskrene ispovjedi, dao sam prije tri-četiri godine i danas veoma dragoj koleginici, i to tek nakon njengo podužeg ubjeđivanja. Jedni moj uslov bio je da ništa ne krati, a pogotovo popegla to kako mislim i zborim… Očekivano, u toj licencnoj i pink uštirkanoj reviji, čak i blagoslovljenog imena, moj lik i djelo završili su u uredničkom košu…Na obostranu kolegijalnu nelagodu, bezbeli… No, kako bi čovjek isplivao i da bi ti bar nos bio iznad vode, opet moraš biti optimist, moraš biti čovjek koji se bori, ne smiješ posustiti. I koliko te god da neka matica vuče i virovi snažno pokušavaju i na dno da te prikuju, ipak ti moraš da preplivaš onu svoju Neretvu, čak i u ovoj jeseni života. Naravno, ako ti je do druge obale uopšte i stalo…
– Kada ste se i kako zarazili virusom novinarstva?
– Čini mi se, upravo kad sam prebolovao i one uobičajene dječje boljke, još sredinom prošlog vijeka. Preciznije, još kao prvačić, 1957., kad mi je u čuvenoj sarajevskoj “Veseloj sveski” obajvljen prvi prilog sa ilustracijom, posvećen zavičaju. Biće da me upravo taj događaj sudbinski predodredio za ovu, inače, nezahvlanu rabotu ?!
-Kako biste danas definisali novinara?
– S oproštenjem – nikako! U suštini, novinarstvo, pogotovo ono kakvo sam poznavao i bio mu posvećenik, danas i praktično, više kao i da ne postoji!? Baš kao i istorija. Jer, se ono sad svelo tek na puki politički i ostale sorte marketinga. Kao i na drsku pljuvačko-huškačku kakafoniju u kojoj je, nerijetko, čestitom čitaocu zaista teško razabrati istinu od notorne laži i obratno. I malo ko u ovoj tranzicijskoj, a u suštini čak planetarnoj pljačkaškoj eri, hoće da to, ili bilo što drugo, nazove pravim imenom. Zbilja, stoga se često pitam i kako će se ovo razljudno vrijeme sveopšteg beščašća i morlanog sunovrata, a koje velikom većinom i pišteći životarimo, uopšte i – zvati?! Možda je ponajbolja personifikacija novinara jedan lik, koji je prije nekoliko godina i kroz odžak, što bi rekao Džumhur, upao za kormilo najstarije crnogorske dnevne novine, u kojoj sam doskora i rmbačio. I, za nepun mandat, naprosto je Nepomenik rastjerao dobar dio kolega, a na žalost opet, čak i najodnije nam čitaoce. Jedan od prvih poteza bio mu je i da tehnološkim viškom proglasi sve reporeter i dopisnike, mahom najproduktivnije i najiskusnije kolege u kolektivu!? Zamislite tu budalaštinu: da se pri sanaciji neke posrnule aviokompanije, recimo, mednažment prvo odriče najiskusnijih pilota?! Neke od zlosrećniijih kolega to je čak, posredno, koštalo i života! I sam sam, nakon tog čina završio na intenzivnoj, a potom i na birou rada. No, kako čujem, Nepomenik je, ostavljajući ikonu crnogorskog novinarstva u još nezavidnijoj situaciji i danas na svojim starim državnim jaslama!? Ipak, koliko god zvučalo paradoksalno, mnogo mi je taj lik i pomogao na kraju moje profesionalne karijere…
– Kako?
– Tako što sam počeo da se presipitujem samotestiram ; da li sam baš toliko zarđao u ovoj profesiji?! I potom, s još nekolicinom vrsnih kolega, osmislio i posvetio se projektu “Komuna”, časopisu za njegovanje i promociju crnogorske baštine. Kao glavni urednik, upravo radim na već dvadeset prvom broju ovog, kako su ga neki nazvali – “medijskog incidenta”, pošto i sasvim očekivano, niti imamo stalni izvor finansiranja, niti bilo kakvu reklamu na straniocama “Komune”. Ona počiva tek na višku entuzijazma “svjesnih pojedinaca”, kako bi takve nazvali u prethodnom “komunističkom mraku”. Poput kolege Amera Ramusovića, pa vrsnog grafičkog dizajnera Voja Bulatovića, mr Željka Rutovića… Kao i desetine sjajnih saradnika iz svih crnogorskih komuna, a koji za svoje priloge ne traže niti centa!?
– A motiv?
– Počiva, moguće, i na onoj; da ne pitaš što država može učiniti za tebe, no ti za nju. A, u suštini i na drevnoj da; “Čovjek je uvijek dužan zavičaju”. U mom slučaju riječ je o zavičaju predaka, koji mi je zlog proljeća 1992., kad mi se sav dotadašnji život obnoć sasuo u samo dvije plastične kese, širokodušno pružio utočište i kakvu-takvu utjehu. Naime, roditelji moje mati su rođeni Novljani, baka Saveta od Janičića iz Špulja, a đed Spasoje iz Petijevića, kako mu glasi i prezime. I pradavni preci po ocu su opet Bojanići iz Krivošija. To nas je i opredijelilo da kao porodica, zapravo ono što je preteklo od nje iz ratnog karakazana, izornimo baš ovdje. Naravno, to ne znači da se i pored tragičnog iskustva, odričem i hercegovačkog zavičaja. Posebno rodnog i još uvijek, nažalost razdrobljenog Mostara, kamo se u potonje vrijeme, ipak, sve češće vraćam i duže boravim…
– Može li se izreka “da sve konačno završi u literaturi“ preinačiti, da sve konačno završi u medijima?
– Sve je medij i sve je literatura. Pogotovo tokom potonjih više od dvije decenije, mi na ovim i za neke odavno ukletim zapadnobalkanskim prostorima, zapravo živimo možda i najstrašniju beletristiku !? Dovoljno je i ovlaš pogledati naslove u novinama, naročito u “crnim hronikama”, ispod kojih vrište i leleču krvave priče, nad kojima bi se i Šekspir, možda, zatečen krstio!? I sve je to produkt našeg ponavljanja istorije. Kao i još jednog, čini mi se, opet i u konačnici jalovog bjelosvjetskog pokušaja kalmljenja nekih drugih vrijednosti, a koje već bešćutno itekako razaraju tradicionalne vrijednosti i naše već preumorno, krhko biće. Znate, ne može se preko noći iz opanka u lakovane cipelice! Stoga, zebem i od pripomisli da se naša današnja “orvelovska i čipovana” civlizacija, pa još i na kočijama sveopšte otuđenosti, po svim parametrima, čak brzinom svjetlosti, opet vraća u mrčenu pećinu, neku novu Altamiru!?
– Neko je rekao da se ne može izgubiti ono što se doživi. Vi ste svoje minulo životno i profesionalno iskustvo pretakali kroz riječi i sliku.
– Poput mnogih, doživio sam ono najstrašnije; da mi još jedan zaludni rat, kao i svaki uostalom, odnese rođenog brata i desetinu najbližih, najdražih, te da mi dobrim dijelom zbriše i otme prošlost, sadašnjost i budućnost. I ovdje je vazda aktuelna ona da; „U svaki rat sirotinja šalje sinove, a bogati volove.“ I to je uticalo da u pisanju, pa i slikanju, opet moguće i više podsvjesno, pokušam pronaći bar zeru odgovora na sveprisutno i svestižuće zlo u čovjeku, koje nas i nadalje okružuje, kao i za mogućom utjehom. Nastojao sam da to dijelom ukoričim i u svojoj knjizi „Biseri koje nijesu pojele svinje“, a i u narednoj zbirci pozorišnih tekstova pod naslovom „Lelek“… Ali, defintiivno, bilo kakva nasušna utjeha na ovoj planeti više kao i da ne stanuje!?
– Koje teme su Vas najviše privlačile?
– Ljudi, najčešće čarobnjaci i umjetnici života. Oni poput Faka Šabotića, recimo, Leonarda iz Sutorine, pjesnika, slikara i meštra od sto zanata. Inače i mog vršnjaka, a koga još ne napušta višegodišnji san da konačno načini i svoj perpetumobile!? Uglavnom, veoma cijenim te genijalce koji od ništa, ipak, mogu napraviti nešto. I koji su lišeni današnje sveopšte pohlepe, dok starim, odbačenim stvarima svesrdno udahnjuju novi život. Takvima i sam pripadam, pa i u mom novskom stančiću samo su štednjak, veš-mašina i televizor iz prodavnice, a gotovo sve sve ostalo je ono što su neki olako bacili u smeće… Inače, na mojim slikama dominiraju mediteranski motivi, a rijetko koja je i bez magarca, oliti tovara, a u Hercegovini i kenjca. Ništa sličnije ljudskoj naravi, pa nekako time nastojim i likovno ispravim nepravdu prema ovoj plemenitoj i vrijednoj životinji, koja takođe iščezava na ovim prostorima. Mada me mnogi svojevremno i nisu shvatili onako kako sam htio i očekivao, čak je i moja mantra, zapisana i u nekoliko slika, da : “Samo je magarac narodni heroj!”
– Koliko kredibilitet novinara zavisi od načina na koji se bavi određenom temom i koliko je teško očuvanje kredibiliteta?
– Zavisi; kojeg ili kakvog kolege? Danas su, većina njih, svrstani klanovski, odnosno u ljutim suparničkim timovima. I, bez obzira što im još ne nisu navukli dresove, nije teško odgonetnuti, čak i nakon prve rečenice; ko i za koga igra. Potom, imamo i medijske tajkune. Neke od njih poznajem još iz vremena kad su i sa ovih prstora u Sarajevo, gdje smo se skupa školovali i primjera radi, stizali tek sa skromnim brašnjenikom. Takvi vas danas, naravno, i ne vide iz svojih kula vavilonskih ili iza tamnih stakala njihovih blindiranih kočija. Zatim, u našim redovima su i dalje one brojne protuve, veoma bliske kojekekavim paraobavještajnim i sličnim službama, pa i najcrnjem podzemlju i političkom nadzemlju. I to su, zbilja, vrhunski mešetari za okretne i druge igre, pa sam stoga i sve bliži stavu jednog sarajevskog kolege, koji tvrdi da su najbolje plaćene priče one koje se nikad i ne objave!? Kad sam ga priupitao kako, lakonski je uzvratio; “Lijepo, opališ po Tom i Tom, pa tekst pošalješ na njegov mjel, bezbeli s cifrom i svojim žiro-računom umjesto pozdrava…”
– U “carstvu hitnosti” prenošenja informacija, nema vremena za distancu između događaja i napisanog. Da li ste ikada bili u dilemi: etika li politika?
– Čovjek je inače i često u svakovrsnim dilemama. Ali, uglavnom me u profesiji vodilo ovo prvo. No, ne zaboravite; ako se vi ne bavite politikom, onda se ona itekako bavi vama!
– Da li biste i danas potpisali sve što ste napisali?
– Uglavnom, da!
– Napisali ste hiljade interesantnih i dobrih tekstova i intervjua. Pretpostavljam da ste na neke posebno ponosni ili da su Vam posebno dragi.
– Uz ostale, veoma su mi dragi moji brojni razgovori sa bardom crnogorskog slikarstva, novskim komšijom i zbilja zavidnim mudracem Vojom Stanićem, a koje sam objaviljivao u “Pobjedi” i još nekim novinama… A, prije tri-četiri godine, u svečanom broju “Oslobođenja” povodom sedamdeset godina te nekoć i moje novine, čak na dvije strane objavili su moj intervju sa Zukom Džumhurom iz 1989., u Novom i pod naslovom “Tišne stižu i mene”. Bilo je to početkom jula, kad mu je zavičajna Bosna i Hercegovina konačno dodijelila najviše priznanje – 27.julsku nagradu. Biće da je i njegova smrtna boljka bila presudna za takvu odluku. Inače, od tog hodoljupca ponajviše sam naučio, kako o novinarstvu, tako i slikarstvu. Sticajem okolnosti, drugovali smo godinama u Mostaru i Novom. Njemu, uz ostalo, čini mi se, “dugujem” i svaku liniju mog crteža. Sjećam se i tog vrelog jula 1989., u novskoj avliji Kusturica gdje je boravio, gotovo proročanski najvio je Zuko i zlo koje će nas opet zadesiti. I onako usput pomenuo; kako bi se i ponajviše šuta padom Berlinskog zida moglo sručiti upravo na naše glave!? Dugo sam i ponovo iščitavao taj naš razgovor, odnosno posljednji intervju koji je nekom za života dao Džumhur, ostajući veoma zatečen njegovom aktuelnošću i dan-danas!…
– Šta Vam je dala, a šta uzela novinarska profesija?
– Baš kao u onom vicu, podarila mi je kamenje u žuči, vodu u koljenu i “krečanu” u mozgu, dakle, sasvim dovoljno za gradnju makar skromne “vikendice”… U najkraćem, novinarstvo je veoma blisko opijatima, droga, dakle!? Nerijetko, i porodična harmonija koletarealna je žrtva ove naše rabote. Moja kći Mia, danas već magistra pomorskih znanosti i zaposlena kod jedne francuske komapnije u Splitu, praktično je odrasla, a da je, čini mi se, čestito nisam i vidio!? Dakle, teško da ću moći i da se pohvalim kako sam bio baš i uzoran otac, pa i suprug. Zbilja, mnogo su ispaštali najbliži zbog ove “zaludne” profesije, koja je, tvrde to opet neki; “Najljepša kad se na vrijeme batali!” … A, što se neke vajde od novinarstva tiče, za ilustraciju, oept moram pomenuti Miu. Naime, nakon izložbe mojih crteža u galeriji dvorane „Park“, jedan od televizijskih kolega zapitao ju je što misli o tom što joj otac žvrlja po papiru, a na što je dobio baš iskren odgovor; „Moj tata svašta zna, ali još ništa nije iskoristio“! Tad je imala svega devet godina!
– Da li ste mišljenja da je moguće nezavisno novinarstvo?
– Ovo pitanje podsjetilo me na poratnu izjavu jednog visokog partijskog funkcionera u Beogradu, koji je, navodno, rekao; “Kad čujem riječ kultura, ja se odmah mašim za pištolj!” Isto tako, najblaže rečeno, narogušim se i pri samom pomenu nezavisnog novinarstva! To je, baš kao i kovanica istraživačko !? Još jedna debela zabluda i bjelosvjetska podvala. Jer ko to danas, naročito u fazi liberalnog kapitalizma,kojeg radije nazivam pa još na ovom “Divljem istoku”, uopšte od bilo čega može biti – nezavisan?! Ako ništa drugo, zavisan si od čitalaca, slušalaca i gledalaca…
– Što najviše cijenite kod kolega?
– Odanost kafani!
-Konačno, kako teku pebzinerski dani?
– Iskreno, kao penziner se osjećam jedino kad pristigne ček… Jer, i dalje sam u relativno solidnoj kondiciji što se zanimanja tiče, slikam, a počesto se vraćam i nekim ranijim tekstovima, pozorišnim i proznim, brusim ih. Trenuno sam dosta okupiran i davno zapoečtom pričom Mamba ili Roman o Međugorju, baš obimnim rukopisom koji se već decenijama taloži , a koji bi mogao i testamentarno biti kao – konačan obračun sa samim sobom !?… Uglavnom, i u njemu je naša vječita priča, i nadalje aktuelna nažalost, o patriotama i izdajnicima, između ostalog, pa i o našim visokim crkvenjaicma, koji danas baš onako i strogo komesarski, više gaze politikom nego što su pastiri po pozivu uz svoje dvonogo stado… Ipak, možda i nije svako zlo za zlo !? Jer jedan od istaknutih iz tog ratobornog božjeg jata, u suštini Antikrist i onaj koji je prvi izdao i Svog Boga, upravo me još jednom pritvrdio u vlastitom uvjerenju, pogotovu još uz seriju opominjućih, kataklizmičkih događanja diljem ove od nas izvjesno preumorne planete, da postoji samo jedna religija zvana – Priroda !? I kojoj nam se jedino valja pomoliti, tek za moguć uslovni spas i oprost…!
– Da možete da vratite vrijeme, da li biste ponovo bili novinar?
– Nisam siguran!?… Moguće, prije bih se opredijelio za univerzalno razumljiv i dvakako pitomiji jezik likovnosti…
