Shomi A.P. – Kolika je to količina energije bila na jednom mjestu, čovječe

Autor: Miloš A.P. Rakonjac

Kada me je Manda kontaktirao i napisao par riječi o svom novom projektu, te da bi mu bilo drago da budem dio istog i da bi bilo lijepo da napišem ovo što ćete pročitati u narednih desetak minuta, u momentu su se isprepletale emocije probuđene slikama koje su mi munjevitom brzinom projurile kroz glavu.

Herceg Novi… Grad sa posebnim mjestom u mom srcu, ali ne samo mom, nego i svih onih ljudskih veličina koje su imale priliku da dođu u naš grad i ostave neizbrisive tragove, svojim djelima prije svega. Ivo Andrić, Zuko Džumhur, Njegoš… Pa nije to slučajno ljudi 🙂 Postoji nešto što ovaj naš grad izdvaja od ostalih gradova Crne Gore, pa mu se i pored višedecenijskih restrikcija vode u sred sezone, ljudi vraćaju i o njemu i Novljanima uvjek govore u superlativu. Što je najbolje, svi ti ljudi  su na neki način drugačiji i većina njih ne pripada mediokritetu sredine iz koje dolaze. Ni to nije slučajno.

Mogao bih o Novom do ujutru, prija mi kada pričam, u ovom slučaju kuckam, o mom gradu, ali bih ovom prilikom sa vama da podijelim neke svoje priče, priče Shomija A.P. -a.

 

Godina ’99-ta. Kreće da zavija sirena sa Kanli Kule i označava vazdušnu opasnost. Tesla pritiska record, uzima mikrofon i izlazi na terasu stana koji smo ‘čuvali.’ Okreće mikrofon ka Kuli i uz onaj njegov pakosni osmijeh snima. Vraća se unutra, prespaja dekove na mixeti, diže kanal i na zvučnicima slušamo audio zapis sirene. Svima je jasno šta slijedi danima nakon toga… Zvučnici na terasi, sirena urla, sve pikuje u crveno, a Karača postaje najveća ‘meta Nato agresora’.  Ono što je zapravo bitno je da se tog dana negdje između psovanja komšije sa sprata, zvuka sirene i našeg umiranja od smijeha, prvi put rodila ogromna želja kod mene… Želja da naučim da koristim tu mixetu sa stola, da mixam, da snimam, ma da radim bilo šta samo da radim TO! Odmah su krenule neke sulude ideje, pa sam kući istog dana na muzičkom stubu ‘Yoko’ kupljenom u ‘Rataru’ krenuo nešto da prespajam, ‘skrečovao’ na nekim tatinim i maminim pločama, a oni vrištali na mene jer im uništavam iste. Totalo sam bio opsjednut.
Tako je krenulo..

 

Teslin tata, Đuro Krnić, je radio na radiju Novom, pa smo mi kao klinci često odlazili tamo. Tu nam je bilo dostupno bukvalno sve što nam je trebalo. Od gramfona, CD playera, dekova, ploča… Tako da su druženje s Teslom i radio Novi bili izuzetno bitni za moje početke. Stan u kom smo se okupljali je postao vrlo popularan. Tu su tada dolazile razne ekipe iz svih krajeva grada. Moj drug iz osnovne Mario Đorđević – Noyz, koji sada sa Dedom razvaljuje u ‘Who See-u’ je vrlo često visio tamo. Ni lijepe djevojke nisu krile da vole da dođu kod nas, a neke od njih bi sigurno u nekim kolumnama ispisale vrlo zanimljive redove…if You know what I mean 😀
Možda bi to vrijeme najbolje opisala pjesma “Who See – Kad se sjetim”, u kojoj Noyz i Deda iznose upravo priče iz tih dana… Da, kad smo vec u ovom vremenu i kod samih početaka, ne smijem da zaboravim ‘staru kuću!’ Preko puta starog Doma Zdravlja, nekadašnjeg Restorana ‘Iva’, odmah pored kuće Laza Kosaća, smještena je legendarna ‘stara kuća’, kuća mojih velikih prijatelja, porodice Zgradić. O ovoj kući bih slobodno mogao da napišem poseban text, a vjerujte mi da ona izreka ‘e da ovi zidovi mogu da progovore’ ovdje dobija svoj vrhunac… Prelijepa sjećanja, bezbrižna mladost, žurke za pamćenje i vjerovatno moji prvi DJ nastupi…

 

 

Vrijeme je prolazilo, a ja sam sve više bio zaluđen muzikom. To su prepoznali i moji roditelji, inače najbolji roditelji na svijetu, pa su mi pružili podršku i kupili mi prvu opremu. Bila je to jako mala dvokanalna mixeta bez filtera po kanalu, dva obična Yamaha CD playera, pojačalo i dva zvučnika koje sam kupio od Miša iz ‘Jazz-a’, a za koje sam kasnije čuo da ih je Lalo izbucao nožem jednom prilikom kada mu je smetala muzika iz kafane. Bio sam drugi razred srednje škole i ubrzo sam postao lik koji je bio DJ na gotovo svim kućnim žurkama, rođendanima i sličnim proslavama… Cimali su me svi živi, a meni je to predstavljalo iskreno zadovoljstvo i nije mi bilo teško da odgovorim na sva ta cimanja. U to vrijeme su počeli i klupski nastupi, a oni prvi vezani su za Tondo, Studio i Forte Mare.

U Tondu sam provodio najviše vremena, a jedno vrijeme sam tu i živio, bukvalno. Pored WC-a bila su crno-siva vrata na kojima je bilo ispisano ‘VIP’. Tu je bila mala soba okrečena u zeleno, sa krevetom, stočićem, čudnom limenom lampom sa federima i nekom ilustracijom vagine koja je visila na jednom od zidova sobe. Naravno, prije nego što je postala moja, to je bila soba velikog Miša Paspalja (Sonje mi moje). U Tondu sam upoznao BG/KG ekipu DJ-a, koji su bili rezidenti od samog otvaranja. Đole Alempić, Kristijan Shoomadisco i Milosh Moodyca. To su bili već iskusni likovi i od njih sam pokupio prve fore mixanja na playerima sa pitch control-om, a onda sam kupio i svoju novu pro DJ opremu i popularne Pioneer-ove stotke. Uporedo sa Tondom krenula je rezidentura u Studiju, kultnom lokalu na stepenicama koje spajaju Škver i Centar grada, a uporedo sa te dvije i rezidenutura u Forte Mare club-u. Često se dešavalo da nastupam u sva tri lokala u toku jedne noći. Dođem u Studio oko 21h, odradim do 1h, pakujem svu opremu u ranac i trčim u Tondo. Tamo se namjestim odradim pola večeri, recimo do 3h, pa onda stane neko drugi za pult, a ja trčim u Forte Mare i tamo gruvamo do jutra…Tako noćima, danima..mjesecima! Desilo mi se jednom da sam od umora pao u nesvijest na stepenicama ispod Studija. To je bio stvarno ludački tempo… Tada su uz mene u Novom mjuzu puštali Fragli i Marko, a nešto kasnije braca Vučkovići – Nessuno i Migeli, koji su mi prije nego što su ušli u DJ vode uvjek bili vrhunski izvor kvalitetne muzike. Tesla se povukao iz klubova, tek po neki put bi odradio set i to bi uvjek bilo vrhunski i iz srca. Za taj period me vežu prelijepa sjećanja i na čuvene Maskenbale koje je organizovao Šarac. To su bile izuzetno kvalitetne zabave sa nenormalno dobrom atmosferom. Šarac je miksao jedno vrijeme, ali je ostavio dobar muzički uticaj na mene što se tiče down tempa, chill-a, nu jazza, bose…. Uz njega sam zavolio sada moj omiljeni bend Mo’Horizons.

 

 

Ovdje bi sada mogli da sagledamo crnogorsku klabing scenu u tom momentu. Na primorju je u to vrijeme najuticajniji definitivno bio kotorski mestar DJ Ljubo Čikić. Ljubo je čovjek od koga sam mnogo naučio, a ni on sam nikad nije krio da mu se dopao klinac iz Novog, pa me je zasipao muzikom i vukao sa sobom po žurkama. Sjećam se onih proslava Nove Godine na trgu ispred ‘Scorpio-a’…Kolika je to količina energije bila na jednom mjestu čovječe! Ti imaš nekih 17 godina i ispred sebe imaš 1500 ljudi…Opšti haos… Ljubo je kratko vrijeme držao ‘Central Park’, lokal u kotorskom parku sa DJ pultom na drvetu i zelenim šankom iscrtanim sa bijelim radama. Tu se ređala ozbiljna ekipa DJ-a, iz čitavog regiona i šire, pa je dobar provod bio zagarantovan. Ekipa koja je tada pratila žurke se sigurno sjeća fenomenalne žurke u parku i famoznog suzavca… Što se tiče podgoričke ekipe, priču su tada vodili Gile, Igor Stanovnik, Be Good i Sam sa rezidenturom u ‘Bis Caffe-u’, dok je u Budvi klupsku vatru čuvao Cule. U Baru je tada glavni promoter i ambasador klabinga bio čuveni ‘debeli menadžer iz bara’, moj brat Dejan Rešetar. Ne treba zaboraviti koliko je teško bilo doći do muzike u to vrijeme. Prodavnice Vinyl-a su uglavnom bile u Bg-u i Ns-u, a ni diskove nije bilo lako nabaviti. Obično se odlazilo u BG i rovarilo po Vinyl/CD shopovima, ali i po čuvenim tezgama preko puta Beograđanke. Skidati muziku putem neta je bilo izuzetno naporno. Često se sjetim MikroBita i prepiranja sa dvojnicima jer sam im zauzeo liniju skidajući muziku na 56k koji zapravo nikada nije bio 56k  🙂 Tu je doktor bio moj prijatelj Mitar Papović, svlačio je toliko dobre muzike da to nije bilo normalno. Dobar izvor su nam bili i DJ-i koji su tada gostovali u Forte Mare-u, pa smo od njih kupovali ploče ili ih satima ripovali na mini discove.

…..i onda se pojavio ENTRANCE. Prvi festival elektronske muzike u Crnoj Gori. Totalna revolucija i događaj koji je srušio brojne predrasude o klabingu i pomogao svima nama koji smo bili ambasadori klabinga. Napokon si u svom gradu mogao da doživiš pravi rejv, da cujes svjetska imena koja si do tada mogao da slušaš samo na pločama i diskovima. Što je još važnije, Entrance je elektronsku muziku i taj način zabave približio ljudima koji su do tada bili rezervisani prema klabingu i svemu što ga prati, a nama koji smo učestvovali u razvoju same scene bio je nagrada za dotadašnji trud. Imao sam tu čast da 2004-te godine sa tek napunjenih 20, svojim setom otvorim festival. Bila je to prva ozbiljna prekretnica u mom radu, a taj fenomenalan oscjećaj nikada neću zaboraviti.

 

Dolazak u Novi Sad na studije 2003.  godine i saradnja sa ovdašnjom ekipom su takođe bili bitini. Samo pojavljivanje na većoj sceni po difoltu otvara veće mogućnosti. Nije ništa došlo preko noći, naravno. Sjećam se dana kada sam busom išao iz NS-a u BG i sa sobom vukao playere, mixer, pojačalo i zvučnik od 12 inča, da bih nastupio u nekom podrumu za 30-ak ljudi. Međutim, napor se isplatio i usljedili su ozbiljni nastupi, kako klupski, tako i festivalski. Od Hrvatske, Bosne, preko Srbije do Makedonije – u najeminentnijim klubovima rame uz rame sa velikanima svjetske elektronske scene, na skoro svim većim festivalima – Exit, Entrance, Refresh, Trenchtown, Hertz…

Prolazile su godine, ređali se nastupi, upoznalo se mnogo kvalitetnih ljudi koji su mi danas veliki prijatelji. Bilo je i ružnih iskustava, nije sve bajno nigdje, pa ni u DJ-ingu.. Ipak, mnogo više je onih lijepih uspomena. Scena u Crnoj Gori se mijenjala, pojavilo se dosta novih ljudi koji uz staru gardu sada guraju priču. Konkretno u Novom ekipa ‘Groovy Castel Nuovo’ na čelu sa mojim dobrim prijateljem Slobodanom Popovićem P.S.-om pokušava da održi scenu živom. Dobru saradnju imaju sa podgoričkom ‘Techno Klinikom’. Stara ekipa ‘Beat At Joe’s’ i dalje praši, kao i Rayo Raičević sa svojim PozitiVibes bandom. Neka mi ne zamjere svi oni ljudi koje nisam pomenuo, to ne umanjuje njihov trud i rad, rispekt za sve njih i ljude koji su na bilo koji način uključeni u sam proces stvaranja i održavanja scene.

Trenutno živim i radim u Novom Sadu. Preko dana sam Team Leader u jednoj super kompaniji i vodim ekipu od 15-ak ljudi. Kada day job završi, vraćam se muzici. U poslednje vrijeme sam se vratio muzičkoj produkciji i mnogo slobodnog vremena trošim upravo na produkciju, učim nove fore i pokušavam da napravim nešto baš dobro s čime ću biti zadovoljan. Iza sebe u saradnji sa Tonbe-om i Audiosexual-om (Both Of Us) imam dva izdanja. Ove godine sam proslavio 15 godina DJ-inga, a neko naredno vrijeme koje je ispred mene biće sigurno u znaku muzičke produkcije i rada na sebi uopšte….to je ono što me ispunjava.

……A vi kada dolazite gore, naberite malo mandarina, par šipaka, malo žižula kod muzičke… može i neka tegla slanih srdela i kotur luštičkog sira. Sjetite se starog druga, što ga ubi ravničarska tuga :)))

Ostajte mi COOL

Shomi

 

Milosh AP Rakonjac Soundcloud profil

Milosh AP Rakonjac Hearthis profil

Kalendar

maj, 2024