AUTOR TEKSTA I FOTOGRAFIJA: MILICA BERBEROVIĆ, DIPL ING PEJZAŽNE ARHITEKTURE
Iako u Herceg Novom slavimo cvijet mimoze, nije ona jedina biljka koja cvijeta u toku zimskih mjeseci. Po našim đardinima, u zimskim mjesecima se mogu vidjeti bujni grmovi kamelije ili japanske ruže sa crvenim, bijelim ili ružičastim cvjetovima.
Istorija gajenja kamelija započinje još u trećem milenijumu prije nove ere. Legenda kaže da je kineski car Shen Nung, poznat po svojoj mudrosti i interesu za znanost, jednog poslijepodneva prokuvavao vodu za piće u sjeni stabla divlje kamelije – Camellia sinensis. Nekoliko listića slučajno je dolepršalo u posudu s vrućom vodom pa je nastala mirisna i ukusna tečnost koja se caru svidjela. I danas se Shen Nung smatra ‘ocem čaja’, iako je riječ o legendi a ne istorijskim činjenicama.
U Kini gajenje kamelije ima dugačku istoriju, gajile su se u vrtovima i budističkim hramovima, kultivari Camellia reticulata su se često poklanjali kao značajni pokloni među bogatim stanovnicima, bile proglašene kao „najljepši cvijet pod kapom nebeskom“. U knjizi „Kineski rijetki cvjetovi“, Wang Jiaxi i Ma Yaue, navode se razlozi za gajenje kamelija kroz vijekove: (Jim Rolfe: Gardening with camellias):
- žive i do 400 godina
- dostižu visinu i do 15m
- kora je hrapava, ali i mekana
- grančice se prepliću u obliku zmaja
- korjen se savija u obliku zrna žita
- veliki listovi podsjećaju na šator
- može da podnese snijeg i mraz, i zelene su tokom sva četiri godišnja doba
- cvjetaju neprekidno tokom dva-tri mjeseca
- kad se drže u vazi, cvjetovi mogu ostati svježi i do dvije sedmice
- atraktivne su ali ne i napadne
Engleski, holandski i portugalski trgovci u sedamnaestom i osamnaestom vijeku, botaničari i jezuitski misionari, svi su doprinjeli dolasku kamelija u Evropu. Prvenstveno su je donosili u cilju proizvodnje čaja. Međutim, da li namjerno ili zbog jezičkih poteškoća, mnoge biljke za koje se smatralo da su Camellia sinensis u stvari su bile vrste Camellia japonica. Proizvodnja čaja nije našla većeg odjeka ali je zato otkrivena ljepota cvijeta te su kamelije jako brzo postale popularne. Njihov šarm se proširio na cijelu Evropu te su se gajile u Engleskoj, Holandiji, Portugali, Španiji, Italiji, Belgiji. U devetnaestom vijeku su proslavile industriju cvijeća južne Francuske. Iz Evrope, gajenje kamelije se raširilo po cijelom svijetu.
Rod kamelija obuhvata oko 100-300 opisanih vrsta (naučnici se još uvijek nisu se složili oko tačnog broja) ali zato ima oko 3.000 hibrida (Wikipedia). Rod je dobio ime u čast Georgeu Josephu Kamelu, češkom isusovcu i misionaru na Filipinima. Kamel je proputovao cijelu jugoistočnu Aziju i navodno skupljao kamelije, iako se danas sumnja da ih je uopće vidio.
Kamelije su zimzeleni žbunovi koji mogu da narastu i do 10 m (neki podaci kažu čak i do 20 m!), listovi su krupni, sjajni, tamno zeleni, kožasti. Cvjetovi su krupni, i do 15 cm, nalik ružama, ali bez mirisa, različite boje od bijele, preko svih nijansi ružičaste i mnoštva nijansi crvene. Danas postoji ogroman broj sorti i kultivara koji se razlikuju po veličini, obliku i boji cvijeta i vremenu cvjetanja. Cvjetanje kamelija počinje krajem jeseni, tokom zime do proljeća.
Kamelija je cvijet sjene, voli tople ali vlažne lokacije, zaštićene od jakog sunca i suvog vjetra. Idealno mjesto je u sjenci velikog drveća. Može da izdrži do -12°C. Teško podnosi sušu, za dobar rast i razviće zahtjeva dosta vlage ali zemljište treba da bude dobro drenirano, da se voda ne skuplja oko korjena. Takođe jedna vrlo važna stvar – kamelije vole kisela tla, što je jedan od razloga zašto je kod nas bilo dosta teško uzgojiti kameliju (naše zemljište sadrži dosta kalcijuma, zbog krečnjačke podloge, što kamelijama ne odgovara)
Kamelija je jedan od najpopularnijih cvjetova – kažu da se crvenom kamelijom iskazuje ljubav, požuda i strast. Ružičaste se uglavnom poklanjaju osobama za kojima naše srce žudi, vezuje se za ljubavnike koje nešto ili neko razdvaja. A bijele kamelije prenose poruku divljenja.
Kada su prve kamelije stigle na područje Boke Kotorske nije poznato ali se smatra da su se gajile već u osamnaestom vijeku. Jedno od predanja govori o tome da su kamelijin cvijet koristili fratri za dekoraciju crkve i da su grmove kamelije brižljivo čuvali. Kamelija se naročito odomaćila u unutrašnjem dijelu Bokokotorskog zaliva, gdje su joj odgovarali uslovi sredine a naročito uslovi zemljišta. Tako da se danas mogu naći izuzetno veliki i bujni primjerci žbunova kamelije u Kostanjici, Stolivu, Morinju, Kamenarima i drugim mjestima Boke Kotorske.
