Na današnji dan prije ravno 34 godine Hercegnovsko pozorište, kultna gradska institucija nezavisne kulture koje baštini teatarsku tradiciju grada dužu od vijeka, organizovalo je prvu premijeru. Bile su to “Stilske vježbe” Rejmona Kenoa. Stoga i prenosimo kompletan tekst koji je objavilo Hercegnovsko pozorište povodom ovog, za gradsku kulturu vrlo značajnog datuma.
U sali Osnovne škole Milan Vuković igrali su: Lidija Petrone, Bojana Rakić, Snežana Simić, Milena Cica Radović, Željko Darmanović, Vlado Serafimovski, Danilo Vukčević, Saša Vidić, Željko Vavić, Milo Knežević, Špiro Živković, Milovan Mićo Lalović i Biljana Stamenković. Reditelj je bio Momir Mićunović, scenograf Anđelko Arnautović, kostimograf Vesna Labović, muziku su odabrali Nebojša i Seška Vojvodić, majstor svjetla Neno Uljarević.
Šta se dešavalo u međuvremenu?
Hercegnovsko pozorište smješteno nepunih trideset godina u trošnoj palati Burovina, izraslo je iz nje do jednog od najboljih ansambala u nekadašnjoj Jugoslaviji, nagrađivano na saveznim i republičkim festivalima. Taj prostor postao je kultno mjesto za okupljanje ljudi iz čitavog regiona – Klub HP na hercegnovskoj sceni još nije dobio nasljednika kao centralni fizički toponim alternativne kulture. Bio je to i radni prostor ne samo za upravu I glumce u čitaćim probama, radionica za izradu scenske rekvizite, već i svojevrsni inkubator hercegnovske nezavisne kulturne scene. U njemu i u amfiteatru ispred zgrade organizovan je rad dramskog studija i škole crtanja, programi Filmskog festivala, Sinestezije, Hercegnovskog Strip Festivala, Noći kulture, svirke, predstave, izložbe…
Pozorište je sudski iseljeno, uprkos protestima, peticiji i potpisima više od dvije hiljade građana koji su tražili da se postupak iselenja zaustavi, uprkos podršci kulturne javnosti ne samo Crne Gore nego i regiona, svih gradova u kojima je Hercegnovsko pozorište gostovalo. Oni koji su inicirali iselenje (Školski odbor Muzičke škole i direktorka Nada Karadžić) obećali su da će zgrada odmah biti sređena te da će tu biti smještena prodavnica muzičkih instrumenata, srednja muzička škola ili organizovan rad nekog od postojećih odsjeka Muzičke škole, pominjana je saradnja sa ovim i onim, pominjani su apartmani, konzervatorijum, baletska škola, muzički centar – a sve je ostalo samo na riječima. Zgrada je zaključana i napuštena, u mnogo lošijem stanju nego dok su o njoj brinuli članovi Hercegnovskog pozorišta. Stvarna je ostala samo činjenica da je Pozorište ostalo bez kuće. I još nema svoju adresu ako izuzmemo ponovo probuđenu dobru volju Herceg festa da Pozorištu obezbjedi uslove za rad u Dvorani PARK.
Upravo nova predstava „Carevo novo odijelo“ aktuelizuju priču o gradskom teatru.
Ako se pitate zašto Pozorište traži svoje parče prostora u gradu čije ime s ponosom nosi i na najbolji način promoviše, zašto se ne snalazi kao druge nevladine organizacije, zašto nije dovoljna dobra volja iz Herceg festa, od direktora do direktora, od projekta do projekta, odgovor bi bio sadržan u svemu što je već napisano i dodatno u činjenici što je već značajan broj Novljana zakoračio putem ove umjetnosti. Imamo školovane glumce, dramaturge, producente, i imamo iskusne pozorištarce koji su plamen održavali tri ipo decenije.
Možemo da prihvatimo da ima puno prečih stvari od domaće kulturne produkcije. Ali šta će biti onog trenutka kada sve bude prepušteno slučaju, uticaju masovnih medija i uvoznoj kulturi, ne smijemo ni da mislimo. To nije naš đir. Da odagnamo turobne misli igraćemo i planiraćemo neku novu priliku za sjaj.
U februaru naredne godine, kad Hercegnovsko pozorište bude punilo 35 godina kao Udruženje građana koji su se okupili u istoj želji da se bave teatrom, da mu daju svoje slobodno vrijeme, svoj trud i ljubav, da li ćemo imati šta da slavimo ili ćemo se svi zajedno naći u situaciji da se pitamo da li je taj entuzijazam sada već zaista na izdahu?
I može li neko već jednom da da odgovor na pitanje šta su prioriteti u kulturi, da svi lijepo znamo i da se prema tome ravnamo.
Srećan jubilej prvoborcima Hercegnovskog pozorišta i hercegnovske kulture.
