,,Nas na ovim prostorima najviše košta ta nekakva neprestana zagledanost u prošlost, koja potpuno crpi svaku spontanost i životne tokove i dovodi do toga da šta god da se dogodi to je replika nečega što je bilo, kazao je Svetislav Basara na prvoj tribini iz ciklusa „ aktivnih razgovora”, a koje pod naslovom „Drugačiji” u okviru Dana oslobođenja Herceg Novog organizuje Herceg fest. Riječ je o kulturološkim tribinama na kojima učestvuju stvaraoci iz regiona koji su se dokazali kao vrsni pisci, novinari, reditelji, kolumnisti, ali koji su uvijek ostajali samosvojni i samostalni. Uz Basaru na prvoj tribini je učestvovao i Miljenko Jergović, koji je koautor knjige Tušta i tma, nastale na osnovu  njihove prepiske.  Moderator večeri bio je Stevan Koprivica, dramski pisac i direktor JUK Herceg Festa.

(slijedi transkript)

Miljenko Jergović sebe određuje kao pisca čiji je literarni prosede jugoslavenski određen, Svetislav Basara pripada srpskom korpusu pisaca, a bio je i amabasador SRJ na Kipru, pitaću ih citatom, Matije Bećkovića, „Čiji si ti mali?“

Svetislav Basara – Pretpostavljam da si mislio na to čiji sam po nacionalnosti. Ja sam po nacionalnosti Srbin, naravno, ali mislim da je književnost nešto više od svega što se piše na ovom ili onom jeziku i ne volim da spajam stvari koje ne treba spajati. Znači, Srbin koji piše na srpskom jeziku, ali koji nastoji da to digne malo više iznad svakodnevice srpske.

Miljenko Jergović – Po nacionalnosti, bez ikakve svoje zasluge sam Hrvat, koji je takođe bez ikakve svoje zasluge rođen u Sarajevu. Te dvije svari sa književnošću imaju veze, samo što ta veza u mom slučaju nije isključujuća. Dakle ja ako sam nešto, to ne znači da nisam i još nešto. Ono što je meni puno važnije od prve dvije stvari je treća, a ona se tiče jezika.Meni je potpuno svjedno kako ćete vi zvati moj jezik. Sam ću ga zvati zavisno od svojih dnevnih raspoloženja, ali ono što čini taj jezik, zapravo jeste cjelina nečega što se nekada zvalo srpsko-hrvatskim jezikom, dakle cjelina jezičkog iskustva ljudi koji govore, komuniciraju i pišu od granica Slovenije i Hrvatske, do granica Srbije i Bugarske, uključujući i BiH i Crnu Goru. Dakle mene zanima sve ono što čini jezičko iskustvo, tih ljudi i sve to skupa je moj jezik, i jezik moje književnosti. Ovo što govorim nema veze ni sa kakvim političkim projektom. Ne bih dao pet para za obnovu Jugoslavije, čak i kada bi nešto takvo bilo moguće. Bilo bi to jako opasno jer bi ta stvar opet završila nekim krvoprolićem. Ne osjećam nostalgiju za jugoslavenskom državom, međutim ne bih, zbog smanjivanja granica država u kojima živimo, žrtvovao jezik niti bilo šta što taj jezik čini takvim kakav on jeste.

Nipošto kao čitalac, a prije svega sam čitalac, ne bih sebe redukovao na jednu od naših nacionalnih književnosti. Nije Miroslav Krleža ništa više moj pisac nego što su moji pisci Mihailo Lalić ili Danilo Kiš, ili Meša Selimović ili bilo koji dobri i važni pisac moga jezika.

Ja sam, po svemu sudeći, odgovarajući na to Bećkovićevo pitanje, ničiji… Svjesno odabrano ničiji jer samim tim ovim što govorim, iritiram one koji su nečiji.

Basara, bili ste u prilici da budete Ambasador zemlje koje više nema, a pisac si koji opet pripada ovom jugoslavenskom kulturnom identitetu, kakve su tvoje relacije spram te zemlje? 

Vrlo slične Miljenkovoj. Zapravo, ja sam, kada se Jugoslavija raspala već bio mator čovjek. Teško je od mene očekivati da se u tim godinama mijenjaju stavovi u osnovama. Dakle postoji to jedinstvo jezika koje lokalne politike uporno nastoje da negiraju, a ono se ne može negirati. Pa sad hoće nacionalisti da predstave da Miljenko  hoće da denacionalizuje Hrvate time što insistira da se jezik zove hrvatsko–srpski. Ne, naprotiv, čovjek ima veću širinu pogleda nego nacionalisti i laskam sebi da i ja isto tako imam veću širinu pogleda. U Srbiji se u tim oficijelnim krugovima smatra onaj  koji piše samo o Srbiji i Kosovskom boju ili o nekim tugama koje se provlače već 200 godina po čitankama i bukvarima. To je jedan skučen pogled. Ne može da se jedna književnost zatvori, pogotovo književnost malih naroda u nekakav uzak tematski krug. To je najopasnije.

Basara je dobitnik Nolitove nagrade, NiN-ove nagrade, Pekićeve nagrade, za kolumne pisane u listu Danas dobio je nagradu „ Staša Marinković“, Jergović je dobio Goranovu nagradu, Dizdarevu nagradu, nagradu Erih Marija Remark i sada Njegoševa nagrada… pitanje koje se nameće je odnos stvaralaca prema nagradama.

 Svetislav Basara – Pošteno govoreći  nagrade vrednujem spram veličine novčanog iznosa koje nose, pa su mi te draže. A ove povelje, pravo da vam kažem, ne znam ni gdje su sada.

Miljenko Jergović – Ovo što je Basara sada rekao je tačno. Za te dvije vrste nagrada postoje dvije različite riječi. Jedno su nagrade, i one podrazumijevaju novčani iznos, a ovo drugo što ne podrazumijeva novčani iznos se zove društveno priznanje. Drušvena priznanja su u vrijeme socijalizma imala nekog smisla jer određeni broj društvenih priznanja je proizvodio recimo praktično napredovanje na stambenoj listi, a  danas društvena priznanja nemaju svoj smisao. I da, važan je novac kod nagrada. S druge strane postoji nešto što je bar meni jako važno, a to je ime nagrade. Kada se nešto zove po nečemu stvarno važnom, onda to nekako čovjeka obavezuje. Najmanje obavezuju one nagrade, koje recimo u sebi nose nazive neke firme, koliko god bile finansijski izdašne ili nekih novina.

 Svetislav Basara– Bio si premlad da dobiješ nagradu Željezare Sisak. Uručena mi je uoči samog rata i  iako nagradni fond nije bio neki, to mi je najdraža nagrada. Te godine je i posljednji put u jugoslovenskom formatu dodijeljena. Laskam sebi da sam posljednji Srbin koji je dobio književnu nagradu u Hrvatskoj. 

Miljenko Jergović – Nije baš istina, jer postoje ove regionalne nagrade koje su u Hrvaskoj dobijali neki srpski pisci, ali si posljednji koji si dobio veliku hrvatsku državnu nagradu.

U međuvremenu je te književne nagrade nestalo, a ne samo što je nestalo nagrade, nego je nestalo i Željezare Sisak.

Vaš zajednički imenitelj je između ostalog i međusobna javna prepiska objavljena u djelu  „ Tušta i tma“ koja je na pojdinimmjestima pokazala i neka neslaganja. Imate li pametnija posla od dopisivanja? 

Miljenko Jergović – Mi se naprosto bavimo pisanjem. Tako da je dopisivanje jedna od formi pisanja. A što se tiče našeg neslaganja, to je jedan od temeljnih problema naše prepiske, a to je što se mi previše zapravo slažemo. Sada će nam izaći i druga knjiga prepiske. Postoji jedna greška u kanalu, koja se ne tiče nas dvojice, ali se tiče onih koji razgovaraju o našoj prepisci i onih koji očekuju nešto od te prepiske. Ljudi očekuju da je to prepiska čovjeka iz Srbije i Hrvatske, ili idealnotipskog Srbina i idealnotipskog Hrvata. Međutim, mi osim što živimo tako što Basara živi u Srbiji, a ja u Hrvatskoj, ne ispunjavamo ostale uslove za tu vrstu stereotipnog prepoznavanja, tako da naš tekst nije srpsko hrvatski/ hrvatsko srpski, nego je naš tekst Basara/Jergović i tu zapravo ta vrsta konotiranja teksta se zaustavlja. A oko čega se stvarno ne slažemo i gdje smo stvarno različiti, to će vidjeti onaj ko pročita prvu, a uskoro i drugu knjigu.

Svetislav Basara – Ono što je mene privuklo prepisci koja je spontano nastala jeste upravo ta spontanost koja meni nedostaje kada pišem prozu, jer uvijek u glavi postoji neki cenzor. Tog unutrašnjeg pritiska nema u prepisci. Čovjek piše jednostavno, kao da vodimo dnevnike, ja čitam , ne krišom, Miljenkove, on čita moje. Za mene naša međusobna prepiska predstavlja prijatnost. Spontanost je i najveći kvalitet te knjige,iako to nisu lake teme, a počesto su i neprijatne, ali spontanost u prepisci oslobađa naše umove, kao što oslobađa čitaočeve.

Uprkos autentičnostima literalnog izraza, literalno stvaranje ne počinje od nas. Postoji nešto što se zove literalni uzor. 

Miljenko Jergović – Naravno da postoji. U mom slučaju se to mijenja sa svakom sljedećom genijalnom knjigom koju pročitam. Uspijevam pročitati jako mnogo genijalnih knjiga, a kada mi se zalomi da dugo vremena ne pročitam nešto jako dobro onda da ne bih rizikovao, nanovo čitam knjige za koje znam da su genijalne, a koje sam ranije čitao. Nije riječ o uzoru u pisanju. Bitno je za nas biti čitalac. Mi smo čitaoci i naša oduševljenja su čitalačka. U životu je važno ostati čitalac. 

Svetislav Basara – Spisak uzora je jako dugačak. Gotovo većinu svojih uzora i pominjem u svojim knjigama. Spisak takođe raste. Uostalom, pisanje je devedeset odsto čitanje.

Javno izlažući svoje stavove, obojica ste imali probleme sa establišmentima i reakcijama, čitalačkog tkiva, zanima me kako je biti prozvani pisac ili pisac na meti i rešetu? 

Svetislav Basara – Mislim da je tu Miljenko mnogo gore prošao. Do sada sam imao dvije tužbe, od kojih sam jednu izgubio. Miljenko ima dugu povijest utuženja. Nisam imao nikakvih drugih problema osim, normalnih u svakoj kulturi, neprihvatanja onoga što radim ili govorim a i ovih komentatorskih nebuloza. Ne mogu reći za sebe da sam bio progonjen. Možda nisam rado viđen, zapravo to sigurno,  u mnogim beogradskim i srbijanskim salonima, ali to je problem salona, ne moj. Ne znam da li to znači da je Srbija tolerantnija sredina, ali je drljavija sigurno. Naprosto tamo će ovdje  lakše da podnese uvredu, nego koliko vidim Miljenkovi utuženici u Hrvatskoj. Država ne reaguje na književnost ni tamo gdje treba, a kamo li tamo gdje je dobro da se ne miješa.

Pa eto ni oko Vukovog jezika nije se digla neka prašina..To je zapravo dijalog gluvih svijetova. Nije bio napad na Vukovu azbuku ni reformu, nego pamflet upućen svijetu koji se neće pomjeriti iz svojih šančeva. On nije pojednostavio azbuku, nego je iskomplikovao. Da je zadržao neka slova koja su postojala, slova koja označavaju dva glasa, na takav način izbacivši i sve riječi kojima su se mogli opisati apstraktni pojmovi, baš kao i filozofski i duhovni. A sve to je kodifikovao u dugom periodu vrlo kritičnom za Srbiju. Ideološki dio njegove rabote je problematičan, pa je to narodnjaštvo i populizam sa Vukom zacementiran. To je najveća nevolja sa Vukovom, bajage reformom. Nema alternative, jezik se opravio, on je entitet za sebe, ali je ostao skučen pogled na svijet, koji kako vrijeme protiče sve više udaljava Srbiju od ostalog svijeta. Ja ga zovem pogled na svijet iz atara Tršića. 

Miljenko Jergović – Mislim da je Srbija trenutno ipak neuporedivo tolerantnija sredina od Hrvatske. To je trenutno stanje i ne treba ga previše mistifikovati ili generalizovati, jer u toj tolerantnoj Srbiji je Ivan Stambolić završio u plitkom kopu na Fruškoj Gori, Mirko Kovač je dobio fotografski aparat u glavu, a neki drugi pisci su morali emigrirati itd…ali trenutno je stanje u Srbiji takvo da je ugodniji biti uznos većini, nego što je to u Hrvatskoj. Imao sam mnogo tužbi, uglavnom za tekstove u novinama. Ne prođe sedmica a da neko javno mi ne preporuči da se selim tamo odakle sam došao, ili da se seli u Srbiju, a odnedavno i u Crnu Goru, što je posljedica Njegoševe nagrade. Vrlo simpatično je to, što gotovo nijedan medij u Hrvatskoj nije objavio vijest o toj nagradi,ali su se ipak anonimni komentatori javili sa preporukom da se selim u Crnu Goru.

Zatim po poštanskom sandučiću su mi urazivali slovo U i unutra krst i raznorazne stvari. Ipak ne treba to dramatično shvatati, niti srcu uzimati. Sve to doživljavam i tumačim ovako. Prijatelje u životu ne biram. Oni se ne biraju, nego se naprosto čovjeku događaju po emocionalnoj i intelektualnoj srodnosti. Ali neprijatelje u životu vrlo pomno biram. Svoje neprijatelje sam sam izabrao i niko mi za to nije kriv i nemam se pravo žaliti, na ovo što mi se događalo. Nije mi svejedno, ali nije me ni strah…više osjećam kao neko gađenje. Kao mučninu, kao da sam se najeo pokvarene paštete ili onog što nije za jesti.

Da li je ksenofobija zajednički imenitelj regiona? 

Miljenko Jergović – Ne. Zajednički imenitelj većeg dijela ove regije je nacionalizam. Nacionalizma je naša sudbina, naša nesreća i u određenom smislu nacionalizam je kod Srba i Hrvata i njima bliskih i srodnih naroda, jedina autentična ideologija. Sve druge su ili privremen ili su sa strane nametnute. 45 godina smo živjeli pod komunizmom i svi smo bili komunisti, i onda je jednog dana rečeno da komunizma nema, pa su onda ti dijalektički materijalisti i proleterski intenacionalisti, postali najsiroviji i najsuroviji nacionalisti. Ljudi su se naprosto vratili u svoje autentično stanje. Prije nego što je Hrvatska ušla u EU, nekoliko godina je to bila vrlo pristojna zemlja u kojoj se vodilo računa o pravima manjinama, ali onog trenutka kada je ušla u EU, na Maksimirskom stadionu se ukazao Josip Šimunić, i počeo urlati „ Za dom spremni“ i dizati desnicu ruku. I odjednom se vidjelo da nije problem samo u tom Šimuniću, nego da se cijela nacija vratila u svoje prirodno stanje, jer više nikome nije ništa dugovala. Više  nije bilo uslova, pravilaili aneksa da se ispune iz pregovaračkih tačaka, i postalo je svejedno, pa smo se opet mogli ponašati kao divljaci.

Kada pratim Basaru i ono što se događa u Srbiji, zanima me samo jedno, kako će Srbija izgledati dan nakon što uđe u EU. A ako nam se događaju iste stvari i isti povratci, ta stvar bi mogla završtiti vrlo zloslutno. Tu strepnju za Crnu Goru nemam. Kada uđe u EU, biće ista kakva je sada. Ona vam se može činiti čudna, naopaka, zemlja korupcije, lopovluka ovog ili onog, ali ona takva kakva jeste je najnormalnija zemlja od svih u regiji, od Hrvatske do Makedonije. Ona je na neobičan način, jedna pristojna zemlja.

Svetislav Basara – Kako će izgledati ulazak Srbije u EU… Miljenko, biće 10 dana terevenke, trubača i nesnosnog puvanja. Dakle 10-15 dana neće se moći slušati ni radio, ni TV, niti novine čitati .Euroskeptici će malo jadikovati, ali mislim da je euroskepticizam lažan isto onoliko koliko je euroentuzijazam lažan. U Srbiji je manje više sve lažno. Tako da ne mislim da će se dogoditi ništa važno. Mada, mogle bi da padnu dvije do tri glave , zbog vožnje u pijanom stanju ili pucnjave koja prati velike događaje u istoriji Srbije.

U kontekstu odnosa prema evropskim tekovinama, a budući da smo u Herceg Novom, mislite li da neka Mediteranska civilizacijska koordinata utiče na takav odnos, mimo politke? 

Miljenko Jergović – Mi svi skupa imamo problem kada govorimo o Mediteranu. Kada kažemo Mediteran, lijepo nam, a kada kažemo Balkan, nije nam lijepo, on je kao opasni pijani ljudi koji jedni druge bodu noževima. To je stereotip. Mi imamo tu vječnu provincijalnu iluziju da je Mediteran, Venecija, Sicilija ali ne ona mafijaška, nego ona lijepa, grčka ostrva, Korzika, Boka…a zapravo je Mediteran jedan širi i puno zloslutniji prostor.

Mediteran su obale Libije i Alžira, mrtvi ljudi koji plove oko Lampeduze, Mediteran je ISIL, islamski fundamentalizam, hrišćanski fundamentalizam, Meditean su netolerantni i divlji ljudi. Sve je to Mediteran, kao što je Mediteran i ovo prvo.

Kad smo kod kod stereotipa u sredini u kojoj stvarate vi Basara, nema tog mediteranskog privida, ali ima nekih drugih privida?

Svetislav Basara – Posljednjih godina stvaram u Sremu. Tamo ima malo homeopatskih ostatataka austrougarske. A prethodno gdje sam odrastao a to je zapadna Srbija, to junaštvo, toga ima samo u čitankama. Pogotovo ne u Bajinoj Bašti gdje je miran svijet. Junački duh je jedna od povelikih mistifkacija u jednoj istoriji koja je prepuna mistifkacije.

Sve nas to košta. Ponajviše košta neprestana zagledanost u prošlost koja crpi svaku spontanost i životne sokove i dovodi do toga, da što god se nešto dogodi, bude replika onoga što se dogodilo. Kao da živi ljudi popunjavaju neke matrice iz prošlosti. To je posljedica sklonosti ka mitomaniji i megalomaniji, takođe povezana sa Vukovom rabotom.

Kao primjer navešću da je prvi spoljno politički projekat u Srbiji nakon pada Otomanskog carstva, bio je restauracija Dušanovog carstva…U zemlji u kojoj jedva da je bilo 100 pismenih i koja nije imala metar makadamskog puta.

Kakva je vaša anticipacija ovih prostora u budućnosti ?

Miljenko Jergović –  Loš scenario je jedno beskonačno tavorenje i propadanje, i pretvaranje nacionalizma u religiju i jedni model prepoznavanja drugih. Nije problem nacionalizma u ljubavi prema vlastitoj naciji, već u mržnji i predrasudi prema drugima. Modaliteti te mržnje kao jedini oblik autorefleksije je nešto što potpuno obuzima ova dva stara naroda. Problemi o kojima mi govorimo kada govorimo o bivšoj Jugoslaviji su  problemi koji se dešavaju Srbima i Hrvatima. To nije neobično jer su to dva naroda koji su najzaslužniji za izvođenje pakla u regiji oni su ti koji će cijenu za proizvođenje pakla najskuplje platiti. Ja sam prilično siguran da na ovim prostorima više neće biti ratova, ali to nije opstimističan odgovor jer ono čega može biti je strašno kao i ratovi jer je beskrajno u svom trajanju i prodanju. Optimistički scenario je da se dogodi neko čudo da nakon ulaska Srbije u EU odjednom i jednima i drugima bude oduzeto oružje njihovog nacionalizma čime bi taj nacionalizam počeo sahnuti.

Svetislav Basara – Šta će biti sa nama zavisi od toga šta će biti oko nas. Mi zavisimo od svjestkih zbivanja. To znamo kroz istoriju. Konfuzija koja je nastala u Evropi oko izbjeglicapreneijala se na novi sukob između Hrvatske i Srbije. Ukoliko ostatak Evrope krene u nekom stabilnijem pravcu po sili nužde to se mora dogoditi i ovim prostorima, a ako krene nekom konfuznijem smjeru, smjeru raspada nisam tako veliki optimista da i ovdje može biti bolje. Najbolji scenario je ovako truljenje do beskonačnosti a najgori…, nećemo o tome da pričamo.

Koliko se aktuelna politička i socioekonomska situacija  reflektuje na literaturu i na način literarnog mišljenja? 

Miljenko Jergović–  Što su vremena gora to bi literaturi trebalo biti bolje. Ona živi od bolnih tema, od onog što se mora reći a ne može živi od traume i od frustracije. Govorim o literaturi u ozbiljnom smislu riječi. Problem i kod Srba i Hrvata je taj što ozbiljnom literaturom bavi mali broj ljudi a neozbiljnom se bave svi.

Svetilsav Basara– Loša vremena su dobra stvar za literaturu. Kada je sve potaman, umjetnost i u takvim društvima opstaje ali je potrebno je jedna doza loših okolnosti da bi nastajala prava literatura.