Autor: Đuro-Beli Prijić
Prije 30 godina, 5. februara , umro je poznati crnogorski i jugoslovenski slikar, akademik Aleksandar Aco Prijić. Pripadao je prvoj generaciji poslijeratnih crnogorskih slikara. Prijić je rođen 1920 godine u Tivtu. Slikarstvo je učio u ateljeu Petra Lubarde i Mila Milunovića. Sa Filipovićem i Berkuljanom je osnovao prvu likovnu grupu u Crnoj Gori- „Trojica“. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik ULUCG i ULUJ-a. Tokom pedesetih godina je radio u Odjeljenju kinematografije Ministarstva prosvjete, bio osnivač i prvi direktor Muzeja NOB-a, direktor ansambla „Oro“ na Cetinju, dao je veliki doprinos osnivanju Umjetničke škole u Herceg Novom, učestvovao u osnivanju Umjetničkog paviljona u Titogradu, bio osnivač i dugogodišnji direktor Moderne galerije u Podgorici.
Dobitnik je Trinaestojulske nagrade 1961 i 1965 godine, nagrade AVNOJ-a za slikarstvo, kao i mnogih drugih.
Imao je preko 20 samostalnih i učestvovao na preko stotinu grupnih izložbi. Njegov slikarski opus je preko šest stotina umjetničkih slika u tehnici ulje na platnu, pastel, tempera. Bavio se i primjenjenom umjetnošću, mozaikom, novinskim ilustracijama, karikaturom. Njegovi radovi se nalaze u muzejima, privatnim galerijama i kolekcijama širom svijeta.
Po riječima likovnog kritičara M.Topolovačkog, govoriti o slikarskom djelu Aleksandra Prijića znači povezati njegovu snažnu ličnost sa tvrdokornim crnogorskim pejzažem i morem koje po njegovim ivicama rezbari jednu novu, suptilniju i čulniju poeziju… Jer Prijić je Crna Gora, a njegovo slikarsko platno portal magije koji krasi jedan nacionalni folklor.
“Družiti se sa Aleksandrom Prijićem značilo je neprestano kretanje, traganje, uznemiravanje, stalni prkos, trajno nemirenje sa postojećim, vječito nezadovoljstvo postignutim,protestvovanje i protiv onoga što vam je drago,što duboko u vama živi, onoga čemu težite i za čim čeznete jer želja je da bude još bolje, još savršenije, uspješnije. Pored Aleksandra Prijića se nije moglo biti miran ni u kući, toplom porodičnom domu ni u ateljeu. I dok je stvarao on se suprostavljao, inatio se i protestovao. Pored Acike nije se moglo biti miran ni tokom šetnje parkovima, ni na ulici, smetala mu je slomljena grančica na stablu, razbijena ili neispravna telefonska govornica, prljava ulica, pocijepani plakat, nije dozvoljavao mir ni na sastancima i sjednicama, čak ni u skupštinskim salama pa ni na učenim raspravama u Akademiji nauka- uvijek je mislio svojom glavom, imao svoj stav, neprestano je težio da postojeće mijenja novim, boljim, drugačijim.
Malo je ljudi sa toliko žara i pepela istovremeno, toliko suprostavljanja, energije i mudrosti, lucidnosti, ljubavi i žuči, prkosa i nježnosti, ideja i zahtjeva, sa toliko afirmativnog poleta i negatorske žustrine- kakav je bio Aco Prijić.
On je iznjedrio čitavu plejadu crnogorskih likovnih umjetnika. Bio je i noćobdija ali i predan društveni radnik. Čitavog sebe je ugradio u društveni, posebno umjetnički život Crne Gore-osnovao je mnoge umjetničke institucije i likovne manifestacije. On je temeljnik i stožer sveukupnog crnogorskog likovnog života.
I po stvaralaštvu , i po idejama, i po organizatorskim sposobnostima, a naročito po prijateljevanju i nesebičnom davanju sebe darovitim umjetnicima i umjetnosti, po neprestanom nemiru, ličnost Aleksandra Prijića je neponovljiva.
(L. Brković,Pobjeda 1988.)
“Meni, onda, a i danas , Prijić je bio pojava i među slikarima i među pjesnicima i među boemima.Patio je dublje, govorio slobodnije.
Volio je da pomaže. Pomagao je mlađima i starijima. Pomagao je i mene i mnoge moje drugove, a da nije osjećao da to čini. Volio sam takvog Aleksandra Prijića, takvog ga pamtim i takvog sam ga zapamtio. Aco Prijić, slikar i čovjek.
Danas njegovo ime i njegovo djelo čini čast crnogorskoj kulturi. A prije dvadeset godina, jedan bezimeni mladić pisao je u “Pobjedi”da, kad bi kojim čudom nestala ova kraška zemlja i njeni ljudi, a kad bi kojim čudom u tom čudu, preživjele slike Aleksandra Prijića, da bi se ta Zemlja i ti ljudi pronašli na njegovim slikama.”
(R.Jovović,Pobjeda 1988.)
Njegovi radovi iz porodične kolekcije danas se mogu vidjeti u njegovoj galeriji u Starom gradu u Herceg Novom.
Godine 2011. obilježeno je 50 godina od osnivanja Moderne galerije u Podgorici izdavanjem monografije njenog osnivača, Aleksandra Aca Prijića. Zainteresovanoj javnosti je dostupna u elektronskom obliku na ovoj adresi.
