25 godina sinestezije u stihu

”Poetski prvijenac  Petra Vukotića, pjesnika srednje generacije kako se to  uobičajeno kaže,  biće – ja se  duboko nadam  – kamen  stanac ( i temeljac!) u traganju  za novim formama  pjesničkog  izražavanja,  sve tamo  od dalekog Lukijana Mušickog do Petra II Petrovića Njegoša, sumatraista, zenitista, dadaista i nadrealista,  sa ili bez bijelih šalova!” – napisao je Sande Dodevski u recenziji knjige ,,Zglenula meja i druge zb(i)rke”, koja u stvari predstavlja  predstavlja prvu  zbirku zbirki pjesama Hercegnovljanina Petra Vukotića.

Knjiga se sastoji iz iz 6 cijelina, tj. zb(i)rki u njihovom sažetom obliku. Kako je nastajala u dugom vremenskom periodu, od prvih brucoških dana s početka 90-tih prošlog vijeka, pa do posljednjih pjesama pisanih u ljeto 2015. godine, karakteriše je stilska nekoherentnost, objašnjava Petar za Herceg Novi Cool,  ističući da su stoga u knjizi prisutni različiti uglovi prelamanja mentalne stvarnosti,  introspektivni pejzaži, autorova interesovanja, interakcija i dijalozi sa raznim stvaraocima i umjetničkim disciplinama.

,,Ova knjiga predstavlja zbirku poezije nastale u periodu od 25 godina. To je u stvari nešto što bi se moglo nazvati antologija. Prva zbirka, pa antologija’’- priča Vukotić. Objašnjava da su u studentskim danima, pjesme nekako brže nastajale, da ih je bilo lakše napisati, da je inspiracija bila nekako izraženija, međutim, da je sa odrastanjem tempo pisanja je opadao.

,,Dešavalo se da mi za neke kasnije zbirke treba dosta vremena, da pjesme pišem ‘na mišiće’. Međutim, to odrastanje nije značilo sazrijevanje u poetskom smislu, to jest brzina nastajanja pjesama nije imala uticaj u kvalitativnom smislu, ne, ali mogu da prepoznam kako sam se osjećao, u kom sam stanju bio kada sam ih pisao. Mogu da prepoznam nezadovoljstvo iz studenstkih dana, dezorijentisanost. Ali što se samog kaliteta tiče, ne bih rekao da sam u tom smislu napredovao. Isto je tako i sa muzikom koju sam tada slušao. Smatram da je izuzetno kvalitetna, možda je malo energičnija nego ono što slušam danas, tako je i što se tiče poezije’’, kaže Vukotić nagovještavajući jedan od vrlo značajnih uticaja na njegovu poeziju.

,,Na moju poeziju je dosta uticalo slikarstvo i muzika. Volio sam da pravim relacije između muzike, na neki način sinestetičke, ali volio sam da prenesem taj elemenat muzike koju sam slušao u mojim pjesmama. Naprimjer ‘No Means No’, pa i nova elektronska muzika koja se tada pojavila. Što se tiče slikarstva, i ono je dosta uticalo na mene, naročito avangardni pokreti sa početka 20. vijeka. Jedno vrijeme sam se zbog toga i zanosio da pišem apstraktnu poeziju. Ima možda jedna pjesma tog tipa u zbirci, ali one su generalno teške za čitanje. U svakom slučaju, postoji ta paralela između apstraktnog slikarstva i moje poezije. Tako nešto postoji u ruskoj avangardnoj poeziji dvadesetih godina prošlog vijeka. Ja sam za to saznao dugo nakon što sam napisao takve pjesme. Kad si mlad čovjek, bude ti krivo što je neke tvoje ideje zapravo neko već odradio, i to odavno. Ali kad čovjek sazrijeva onda shvati da to što ima poklapanja sopstvenih ideja, sa nečim što su neki pametni i zanimljivi ljudi već radili, je zapravo kompliment’’, objašnjava Petar navodeći da je kao mlad dosta slušao alternativnu gitarsku muziku, kao i elektronsku koja se u to vrijeme tek pojavljivala. Bendovi poput pomenutih No Means No, Jane’s Addiction, Butthole Surfers, ti neki, kako ih je nazvao ,,malo uvrnutiji bendovi’’, uz slikare ruske avangarde 20. vijeka, pa Maksa Ernesta, njemačkih nadrealista, Františeka Kubke, Čehe… je nešto što je dosta traga ostavilo na njegovo umjetničko profilisanje pa time i uticalo na njegov poetski izraz. U takvom umjetničkom miljeu Petar je napisao veliki broj pjesama, koje je svrstao u šest cijelina, uslovno rečeno zbirki, ali koje nisu nikada izdate Prva je zbirka ,,Zglenula meja’’ (po kojoj se zove i ova prva knjiga), druga je „Neizvodljivi pokreti“, treća „Patuljčine i džinovčići “, zatim „Minimo“, „Ništa i šta“ i poslednja „I?“.

,,Izdate su ranije neke pjesme iz treće zbirke u časopisu „Ars“, negdje 2003. godine. Te sve pjesme su dugo stajale u kompjuteru i ja nisam imao ni namjeru da ih objavljujem. U početku možda, kao student, sam se ja zanosio da se to objavi, međutim ta ideja me napustila. Ali onda se desio susret, preko interneta, na jednom blogu gdje sam nešto objavljivao. Izvjesnoj gospođi se to jako svidjelo i pokrenula me da krenem u ovo. Ona je bila puna entuzijazma u vezi s cijelim projektom, da je mene prosto bilo sramota da ostanem inertan’’, kaže Vukotić koji se potom od nekoliko izdavača odlučio da zbriku ,,Zglenila meja i ostale zb(i)rke’’ štampa izdavačka kuća „Gramatik – Biblioteka Savremena“ iz Beograda.

,,S njima sam se najlakše dogovorio. Tiraž je 300 komada, a knjiga se pojavila na posljednje beogradskom sajmu knjiga. Pjesme koje su u knjizi nije birao izdavač, nego su odabrane po mome ličnom afinitetu. Ja dosta vjerujem u svoj ukus, kao i u reakciju ljudi, prijatelja koji su to čitali, pa sam bio uvjeren da to što sam pisao nije samo neko blesavljenje na papiru. Pjesme su malo čudne, teško im je locirati teme, ali pokazalo se da ljudi dobro reaguju na njih, da im se sviđaju. Najdraže mi je što se dopada i onim ljudima koji ne vole poeziju, što mi je najveći mogući kompliment. Na neki uvrnut način, razveseljava ljude, iako je na momente mračna’’, kaže Patar objašnjavajući da je sam naslov zbirke njegova kovanica koja ,,ukazuje na neku progledalost – arhaičnu, primarnu, kao što i sama ilustracija na knjizi pokazuje, puno je očiju’’. Upavo su i ilustracije u knjizi djelo ovog svestranog čovjeka koji je rođen u Kotoru 10.04.1970. Osnovnu i srednju školu završio u Herceg-Novom, a diplomirao na mašinskom fakultetu Univerziteta u BEOGRADU. Živi i radi u Herceg Novom, a pod nickom ”docsumann” objavljuje tekstove na blogu B92.

U Herceg Novom zbirka ZGLENULA MEJA se može kupiti u Pub Gotu i knjižari „So“ na glavnom gradskom trgu, a u nastavku prenosimo nekoliko pjesama iz zbirke i kompletnu recenziju koju je napisao književnik Sande Dodevski.

 

Recenzija zbirke (Sande Dodevski, književnik)

 

Poetski prvijenac  Petra Vukotića, pjesnika srednje generacije kako se to  uobičajeno veli,  biće – ja se  duboko nadam  – kamen  stanac ( i temeljac!) u traganju  za novim formama  pjesničkog  izražavanja,  sve tamo  od dalekog Lukijana Mušickog do Petra II Petrovića Njegoša, sumatraista, zenitista, dadaista i nadrealista,  sa ili bez bijelih šalova!

 

Refleksivna poezija  u Petrovom  lirskom prvijencu, da odmah to kažem,  ovaploćenje  je  najdublje misaonosti koja kao da je istrgnuta  iz visokonaponskog elektromagnetnog polja pod punim nabojem!

 

Jednom ranijom prilikom, u šali,  rekoh mu da posjeduje aristotelovsku širinu misli  hvaleći ga zbog munjevitih replika  u blogovanju i ne sluteći da se u dokolici interesuje i za poeziju!?

 

Iznenađenje njegovim pjesmama je utoliko veće što su  one po mom skromnom sudu prvi pravi otklon od svih dosadašnjih formi stihovanja na prostorima ex-Yu  sa jedinstvenim  govornim područjem(srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog  jezika).

 

Petar Vukotić  je, međutim,  neu(s)porediv  sa bilo kojim  ranijim ili sadašnjim pjesnikom; neponovljivo originalan ( svi  originali su neponovljivi!) uspio je da  na lapidarno-ležeran  način izrazi  dubokoumnost  sa molekularnom  strukturom vidljivog i nevidljivog, materijalnog i nematerijalnog i da si vine  do najviših duhovnih sfera!  Ovo je  stvarnosna poezija iz sjene stvarnosti iskazana ironičnim načinom  i sa  usklađenim  ritmom. Svaki stih je  kristalno jasan, a da pri tom  ne podražava bilo čiju poetiku, već se oslanja isključivo  na sopstvenu  spoznajno osjetilnu refleksiju kojom je pjesnik preokupiran.

 

 … Algebra njegove misaonosti koju  pridržavaju  kvadrataste  plohe emocionalnih karijatida, prenijete su  na „neispisanu“ bjelinu papira u stihovima kristalne čistote čija značenja neopozivo potvrđuju apstraktna, ali stroga matematička pravila  po kojima plus i minus uvijek  na kraju daju plus!!! (… provjeriti kod samog autora je li tome tako…?!)

 

Iz zbirke minimo*

 

 PROZOR U MRAK

 

…iza posljednjih vrata

 

dvije prazne fotelje

 

sijede ispred ugašenog televizora

 

RIGALJ I ČUH

 

u zaglad bivstva, naoko nas

 

živješe Rigalj i Čuh

 

oni popiše svu rakiju

 

 

…i tad… zbi  se mnom

 

vas zaum što mni – mne i mnja

 

I što ih jest

 

amin

 

 

… I tako dalje, i tome slično i toliko o tome!!!

 

Zbilja, sasvim, sasvim novo i  originalno a da pri tom nije ni „zglenuto“, ni „zblenuto“, niti je, pak Meja već je Gea – Oro di Terra, i Duh,  pušten iz boce u koju se nikada više neće vratiti… Neka ovaj  tekst  bude  priložen uz  drugo izdanje, akobogda, kao  (ne)potrebna  recenzija!

 

 Čestitke autoru!

 

Sande Dodevski*

 

*Rodjen u s. Jačince – Kumanovo l947. godine.

Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…

Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom.

 

iz zbirke NIŠTA i ŠTA

 

LJETNJA ŠKOLA CRTANJA

 

kraj ljeta na kraju svijeta…

 

već dvadeseti dan kako učimo

da crtamo bubnjeve

u pepelu

sa zgarišta našeg sela

 

Tomo kaže da će tako biti do jeseni

kada će Veliki Pljusak sprati pepeo

iz dvorišta

i zadah ugljenisanih tijela

u jesen ćemo, reče, crtati u blatu

 

KOLEKTIVNA TELEVIZIJA

 

scene se smjenjuju

dramatičnom brzinom

slijeva u desno – jedna preko druge

 

u jednoj od boljih

republički prvak u nadimanju

se rasrsne pred publikom

u jutarnjem programu, uživo iz studija 2

 

u sledećoj

mi stavljaju povez za oči

preko usta

 

dalje ne čujem

 

iz zbirke NEIZVODLJIVI POKRETI:

 

PROVJEROVAVANJE

 

želim da vjerujem

da postoji nešto

u šta bih povjerovao

da živim za nekog

za kog bi umro

da začepim šupljine

kroz koje curim u prazninu

u kojoj tonem

da imam svoj smisao u svemiru

opipljiv

kao što je to u djetinjstvu bila

atmosfera ljetnjih predvečerja

želim da vjerujem

da postoji mogućnost – da još uvijek

ima nade

 

SAVJET ISKUSNIM NOBELOVCIMA

 

najkorisnije je pisati onako

kao što se i češeš

 

kratko i energično

 

s jasnom potrebom

 

( nogom iza uva )

 

iz zbirke PATULJČINE I DŽINOVČIĆI

 

 

KOMUNIKACIJA KOMUNICIRAM

Saški

 

imam jednu zamisao u tvojoj glavi

tačnu kao podne,

kao kvadrat,

kao tragovi jetija u pustinjskom pijesku

ali nije to…

ono što zaista želim da ti kažem

je da baš to ne mogu

i

evo, upravo pišem o tome

kako su sve pjesme ljubavne

kao što su i sve tablete – za glavu

pišem u krug, u vis

i dalje

u istom smislu

 

 

Kalendar