Piše: Milina Kovačević, producentkinja
Kultura poslije korone – jesmo li na pauzi ili zaista treba da se desi restart i da se promijene sistemska podešavanja?!?
Nedostaju nam pune sale, veliki događaji, predstave, koncerti. Istovremeno se bojimo gužve, povećane mogućnosti transmisije i bolesti koja nepredvidivo odnosi i pošteđuje. Kako se postaviti u tom raskoraku? Kako biti produktivan? Biti kulturni radnik starog kova veoma je teško u vremenu kada se mijenjaju opšte postavke. Tako se osjećamo pretpostavljam u značajnom broju, nezadovoljni prije svega sobom, u stalnom grozničavom traženju ideja koje su inače neprekidno navirale, a jedino ograničenje su uglavnom bila nedovoljna finansijska sredstva. Pitanje je i do kada ćemo biti u ovom ‘modu’ i da li će ikad opet biti ‘po starom’. Svaka pauza u radu na kulturnim navikama i razvijanju potreba za umjetnošću i kulturnim sadržajem povlači za sobom veliku degradaciju istih koja se ne može u kratkom vremenu sanirati. Ovo odgovorno tvrdim na osnovu iskustva iz prakse u bivšoj realnosti. Što dakle možda više i ne važi.
Možda je stvarno krajnje vrijeme da se reflektor uperi na mlađe – stvaraoce, producente, poznavaoce novih medija, koji bolje razumiju savremene kanale komunikacije. Potreba za komunikacijom je u osnovi svake umjetnosti. Prenesena poruka i emocija, zaokružena priča, odlika su dobrih, uspjelih djela i umjetnika. Kakve priče, koje forme, može li se bez interakcije sa publikom??? Možda nam više neće trebati sale, scenske daske, reflektori, blagajne. Možda će biti dovoljan vješt prezenter i mobilni telefon. Možda samo komedija ima smisla nakon ovog urušavanja smisla i sveopšte tragedije koja nas je očekivano/neočekivano zadesila. Upitnika ne fali, ni pitanja, ni zapitanih.
(Dobro je dok se pitamo)
Postkoronarno vrijeme nije na vidiku, mnoge ugledne pozorišne kuće u svijetu su svoje repertoare zamrzle do 2022. Pripremamo se za prvi signal popuštanja obavezne distance i straha, održavamo komunikaciju sa umjetnicima koji žele da gostuju u našem gradu. Ako bude moglo da bude ‘po starom’.
(Ne znam da li sam ovim išta doprinijela sveopštim dubiozama. Razrješenje sigurno nije i neće biti ponuđeno u ovom tekstu.)
Drugo pitanje koje mi je sugerisano od urednika vrlo cijenjenog portala Herceg Novi Cool, je moje viđenje dinamike kojom će se rješavati pitanje Hercegnovskog pozorišta sada kada je pokrenuto sa mrtve tačke.
Moj stav je da se ništa nije pomjerilo sa mrtve tačke i da ga ne treba ni pomjerati dok ne prođu svi referentni politički događaji. Tokom više od 30 godina rada Pozorište je uvijek bilo adut u predizbornim kampanjama, pa sam u prethodnoj takvoj prilici dobila saglasnost kolega da se oglasimo saopštenjem u kome ukratko molimo da ovaj mali kolektiv svi politički subjekti zaobiđu u svojim nastupima u javnosti. Hercegnovsko pozorište kod mnogih još budi nježna (o)sjećanja, te se takva senzibilna osoba lako može povesti za riječima olako izrečenim. Olako nećemo dobiti rješenje. Takvog tretmana nam je dosta. I riječi. I čekanja. Ostarje se. Opet nam treba obnova, generacijska, u stavu takođe.
Kakva forma, kako priča treba da se nastavi, hajdemo o tome naknadno.
Kad se dostigne kritična masa potrebitih za teatrom u redovima onih koji odlučuju, eto nas što već patimo od zrelih godina da poguramo mlađe da prave Pozorište po svojoj mjeri.
