Brazil u riječi i slici

Autori: Marija Konjević i Petar Stanojlović

Kao što smo obećali prije našeg odlaska u Brazil, javljamo se nakon povratka i ne zamjerite što kasnimo dvadesetak dana.

Još se sliježu utisci, a impresija je napretek. Nije floskula; zbilja je to bilo nezaboravno iskustvo. Da podsjetimo: Marija je svoje volontiranje obavljala u timu ”EVS” koji je ujedno bio i najbrojniji, a Petar je vodio statistiku vaterpolo utakmica na plivalištu” Maria Lenk”, a potom na Aquatic stadium-u.

Zanimljivo je naglasiti da je Maria Lenk bila proslavljena brazilska plivačica i da je svakodnevno plivala 1,5 kilometar sve do svoje 93. godine. U bazenu je doživjela i srčani udar, usljed čega je ubrzo nastupila smrt.

Za vrijeme trajanja našeg volontiranja na Olimpijskim igrama ostvarili smo mnogo lijepih kontakata sa ljudima iz struke, što nam je dragocijeno za poslove kojima se bavimo i koje ćemo u budućnosti raditi. To je još jedna prednost i nemjerljiva vrijednost koju volontiranje donosi.


U veoma dragom sjećanju ostaju nam naši prijatelji: Phillipe Amato, Michael Dias Correa, Tatiane Antonovz, kao i kolege volonteri: Olimpio, Blanca, Fabiana Silva, Michaela, Jose i Claudia sa kojima ćemo ostati u kontaktu i sa kojima ćemo se sigurno viđati i ubuduće.

Sa ove najveće sportske smotre na planeti: sportisti, treneri, novinari, članovi stručnih štabova i državnih misija donijeli su različita iskustva; od negativnih (zika virus, bakterije na Kopakabani i drugim plažama gdje su se održavala takmičenja na vodi, napad bandi, krađe…) pa do najpozitivnijih (olimpijska atmosfera, ritmovi Bossa Nove, jazz-a, sambe i druge sjetne ili uzavrele brazilske muzike, jedinstveni kontrast izmedju novog i starog, bogatog i siromašnog, bujni, gotovo rajski vrtovi i parkovi…).

Naše ukupno iskustvo iz Brazila je posve pozitivno, bogato i nezaboravno. Iako smo imali odgovorna zaduženja na svojim ”radnim” mjestima, ipak smo stigli da obiđemo Rio i doživimo ga u potpunosti.

Do olimpijskih borilišta putovali smo dva sata metroom i autobusima, tako da smo imali prilike da osjetimo duh i atmosferu megapolisa i da vidimo lijepu i manje lijepu sliku jednog od najvećih južnoameričkih gradova. Posebno su nas radovali susreti sa našim ljudima tamo i ne zna se ko se više veselio, oni kad vide nas ili mi njih. Svakako smo jedni drugima bili potrebni i važni.

dscn6062-1

Prosto se namjestilo da gotovo prvi susret sa Rijom bude “Las Etnias”-najveći mural na svijetu koji je naslikala jedna osoba. Mural je visok 15 m, a površina mu je 2787 m kvadratnih. Radio ga je čuveni ulični crtač Eduardo Kobra povodom Olimpijskih igara i njime je ušao u Ginisovu knjigu rekorda. U duhu olimpizma nacrtao je domoroce sa pet kontinenata i cijeloj kompoziciji (u prevodu) dao naziv “Svi smo mi jedno”. Kakva snažna slika na samom startu našeg boravka u Riju!

A onda su uslijedili novi, i novi, i novi doživljaji, slike, “staze,lica,predjeli”…

Pamtićemo zvuke ”Djevojke sa Ipaneme” u ”Rota 66”, vožnju žičarom do Glave šećera, žuto-zelenog Isusa kad je Brazil osvojio prvo olimpijsko zlato u fudbalu i kad je Rio ključao do zore, romantičnu vožnju vozićem do Santa Tereze kroz boemsku Lapu i preko akvadukta iz osamnaestog vijeka; šarenilo Selaronovih skalina, neponovljiv ukus kolača u čuvenoj kafe poslastičarnici Colombo, simbol brazilske gastronomije ”Churrasco”(ćurasko) i šmek tradicionalnog domaćeg brendija Caipirinha (kaipirinja).

dscn7359

Pamtićemo i igru sa talasima na Kopakabani, posjetu ”Muzeju sutrašnjice” gdje je sve zaista poput science fiction-a, favele koje na svakom koraku opominju da nije sve tako bajkovito…

Posebno atraktivan period našeg boravka uslijedio je nakon završetka Olimpijskih igara. Mi smo se tada uputili prema vodopadima Iguacu, na granici Brazila i Argentine i u blizini granice sa Paragvajem. Ovi spektakularni vodopadi spadaju među najveće na svijetu (ima ih ukupno 275) i 11.novembra 2011.g. izabrani su za jedno od sedam svjetskih čuda prirode i potpuno je jasno zašto čovjek ostaje bez daha tek onda kada se sa njima susretnete.

Potom je slijedio boravak u prelijepom gradu Kuritibi (Curitiba). Pedesetih godina 20.vijeka grad je imao 150 000 stanovnika, a danas je to grad sa preko 1,7 miliona stanovnika. To je planirani “eko-grad” i služi kao model grada budućnosti zbog nevjerovatno dobrih projekata vezanih za pitanja otpada, zelenila, socijalnih programa, arhitekture i prevoza.

Ovdje smo imali sreću da nam domaćini budu predivni ljudi, profesori na fakultetu, Tatiane i Michael. Posebno nas je dirnuo njihov tekst ispod zajedničke fotografije na Fejzbuku, koji sa zadovoljstvom dijelimo sa vama.
Nossos novos grandes amigos de Montenegro, lά conhecida como Crna Gora. Dobro jutro to all of you!!! Proud to be your friends!

Nakon Kuritibe, ponovo Rio, oproštajno veče na Kopakabani sa prijateljem Phillipeom i 30. avgusta povratak kući.

Cijela ova nezaboravna brazilska avantura sigurno ne bi bila ovakva da nije bilo naših sponzora. Najmanje što možemo je da ih ovdje nabrojimo i da im kažemo: NEIZMJERNO HVALA! To su: Crnogorski olimpijski komitet, Uprava za mlade i sport, ”Lilinvest”, Konoba “Kantula”, ”HN Travel”, Opština Herceg-Novi, ”Sos Manex”, “Dental studio Kovačević”, “Škorpion”, “Yachting club”, “Niveda”, “Pellegrino”, “Čerović i dr”, “Nataša”,”Mima Co”.

Kalendar