Petar Stanojlović i Marija Konjević idu, kao volonteri, u Rio na Olimpijske igre. Mjeseci obuke i nešto sreće bili su potrebni da se njih dvoje nađu u timu koji će omogućiti da taj sportski megadogađaj protekne glatko, ali i uživati u Kopakabani. Win-win!
Marijina verzija
Da li ste čuli za Momčila Tapavicu? Ne? Da ste me pitali prije par mjeseci, ja bih vam isto odgovorila.
Kao građanka Herceg Novog ponekad pomislim kako sam postala imuna na njegove ljepote i kako me ništa više ne može iznenaditi, jer, avaj, znam sve ulice, skale i trgove kao svoj dlan. Ali nekad tako slučajno desi se da opazim nešto što godinama stoji poviše naših glava, a mi ga ne primjećujemo jer previše žurimo i zurimo u naše telefone, rijetko kada skrećući pogled na stvari oko nas.
Upravo iznad poznate radnje u Njegoševoj ulici, odmah pored ljubičastih bogumila, uokvirena klima uređajem sa jedne i reklamnim blokom sa druge strane, nalazi se spomen ploča Momčilu Tapavici, učesniku prvih modernih Olimpijskih Igara u Atini 1896. godine. Kao svestrani sportista učestvovao je u tri discipline i osvojio 3. mjesto u tenisu. Njegova vokacija je ipak bila arhitektura i zahvaljujući tome naš grad je ukrasio prelijepim hotelom ‘Boka’ i mnogim drugim zdanjima.
Veza našeg grada sa Olimpijskim Igrama je tradicionalno ostvarena preko vaterpola, jedrenja, a od ove godine i preko dva volontera.
Šta je to volonterizam? Mnogi bi rekli: To je ono kada te oderu od posla, a ne plate ti ništa.
Naravno, ima istine i u tome, mada je volonterstvo mnogo više od ovoga. To je doživljaj, iskustvo, altruizam. Osjećaj da doprinosiš nečemu jer vjeruješ da možeš svojim zalaganjem da doneseš promjenu, a da pritom unaprijediš sebe kroz nova poznanstva, stekneš nova iskustva i vrednuješ solidarnost i slobodu izbora. Ili u našem slučaju, pomoć pri organizovanju najvećeg sportskog takmičenja na svijetu!
‘Igre’ su za nas počele prije gotovo 2 godine. Aplikacionu formu sam popunila na Petrov nagovor. Naravno nadala sam se da će nas izabrati, ali nisam željela da se previše veselim unaprijed kako bih spriječila potencijalno razočaranje. Uslijedili su mjeseci obuke online, kao i provjere, prije svega engleskog jezika, ali i organizacionih i psihičkih sposobnosti. Sve rezultate smo čekali sa velikim nestrpljenjem. Svakim novim mejlom od organizacije postajalo je jasnije da mi stvarno imamo dobru šansu da odemo u Rio. Kada smo savladali i poslednju prepreku, intervju uživo, uslijedilo je dugo iščekivanje mejla sa potvrdom da smo ‘’izabrani’’. I taman u momentu kada smo prestali da se nadamo, stiglo je pismo. Teško je opisati sve te osjećaje, kada znaš da ideš, ali treba da to kažeš mami kao i ostatku porodice, i to taman u momentu kada su ljudi počeli da šire paniku oko virusa Zike,a teroristički napadi su sve učestaliji po Evropi. Naravno, nakon početnog šoka, uslijedilo je opšte oduševljenje i planiranje puta, rezervisanje avionskih karata i smještaja, upoznavanje kolega sa kojima ćemo sarađivati…
Kao student Fakulteta za turizam i hotelijerstvo, i neko ko voli da putuje i istražuje druge zemlje i kulture, od starta sam znala da se ovakva prilika ne odbija. Voljela bih da ovo naše iskustvo motiviše i ostale mlade ljude da učestvuju u sličnim aktivnostima. Nikada ne znate gdje će vas put odvesti ukoliko ne pokušate. Svijet je veliki i treba iskoristiti mladost za upoznavanje svih različitosti koje nas okružuju. Naš ušuškani zaliv sa Novim kao svetionikom bacaće svoje svijetlo ka nama svaki put kada nas taj veliki svijet umori i razočara.
Petrova verzija
Sport je moja strast. Bavim se sportom od svoje šeste godine. Tada me je tata prvi put odveo kod našeg čuvenog trenera, Željke Ivičević, u školu plivanja. To je trajalo godinu dana, a onda sam se ,,prebacio” na vaterpolo. Kao član PVK Jadran doživio sam mnoga iskustva, upoznao ljude, putovao po bivšoj Jugi. Nije bilo lako izdržati sva ta odricanja, pogotovo tih burnih devedesetih godina, ali moja predanost sportu je ostala ista, nezavisno od okolnosti. Dugo godina sam već u tom ‘poslu’, i uz velike napore, i mnogo odricanja, stigla je i nagrada – dobio sam poziv za juniorsku reprezentaciju Crne Gore. Šta ćeš ljepše, reprezentativac prvog sporta države, doduše mladi, a nemaš ni šesnaest godina. Turniri, takmičenja i putovanja, dok mnogi tvoji vršnjaci nisu ni ,,cataru prešli”. I pored svega, korisno provodiš vrijeme u zdravoj atmosferi, što je ipak najvažnije.
‘’Sve je to lijepo, ali ti treba da se školuješ’’, rekla je mama bez trunke dileme. ‘’Škola na prvom mjestu, a sport neka bude sporedan’’. U početku mi ne bijaše drago što to čujem, ali, mama zna. Mi, nažalost, nemamo tu sreću da je u našoj sredini razvijen sistem školovanja i sporta u isto vrijeme, i to je hendikep koji me mori i dan danas. Ne postoji alternativa, ili jedno ili drugo.
A ja mlad i nezreo, ne znajući zašto sve to i to baš tako,baš meni, dugo nisam mogao da se pomirim. Međutim, poslušao sam mamine riječi – i urodilo je plodom! Završio sam fakultet i počeo stručno da se osposobljavam. Zakoračio sam na moj prvi skalin u profesionalnoj karijeri, veoma koristan i plodonosan. Upijam sve savjete moje direktorke i kolega koji mi nesebično pomažu svakim danom, uživajući beskrajnu podršku mame, tate i braće, i ostale rodbine.
Septembra, 2014. godine, na internetu izlazi konkurs za volontere- za učestvovanje na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru, 2016. Godine. Nisam oklijevao, napravio sam svoj log, ostavio ključne podatke, i tako je počela moja volonterska priča. Prvi put ću zvanično biti volonter i to na najvećoj sportskoj smotri na planeti!!! Daj Bože! Odmah poslije mene, prijavila se i Marija.
U svemu ovom do sad, škola mi je višestruko pomogla. Imao sam sreću da kao student odem u Sjedinjene Američke Države, da tamo radim i putujem. Iskoristio sam to zadovoljstvo, dva puta na takav način posjetio obećanu zemlju. Neprocjenjivo Iskustvo! Tako je počeo moj put oko svijeta (van Evrope). Iako je sve bilo novo i nepoznato, i tamo su me čekali moji Novljani: Đole, Bejbe, Nataša, zahvaljujući kojim sam našao posao prvog dana, i koji su mi pokazali mnoge prečice i olakšice, na čemu sam im beskrajno zahvalan. Imao sam sreće, ali i hrabrosti da tu sreću izazovem. Upravo je to bio okidač koji me je lansirao u svijet. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Zašto sam se odlučio da volontiram? Pitanje koje vjerovatno sve nas kopka. Često i sam sebe to zapitam. Međutim, u suštini, odgovor je lak!
Završavajući srednju školu, bilo je jasno da ću se posvetiti fakultetu i da se neću profesionalno baviti sportom, što je, priznajem, bila teška odluka. A san svakog sportiste je da barem jednom zaigra na Olimpijadi, ako išta, a ono da se pojavi tamo! : Jasno je odavno, da su jako male šanse da zaigram tamo u reprezentativnom dresu, međutim, kao sportista u duši, nalazim drugo rješenje. Obući ću volonterski dres i konačno se i ja pojaviti na jednoj Olimpijadi.
Vratio sam se iz Njujorka i došao kući da odmorim od sve te buke i ludila jednog megapolisa. U jednom od brojnih razgovora sa majkom, uz duboku ožicu njene kužine, ona mi je provukla jednu misao, koja je bila moja ideja vodilja od prvog dana. Pričala mi je o volonterskom pozivu, i o tome koliko je ono cijenjeno u razvijenom svijetu.Volontirati na Olimpijadi je privilegija zbog koje “ljudi daju otkaze sa posla,sine moj”.
Poučen dosadašnjim iskustvom, znam ja dobro šta ona meni podvlači. Ostvariće se i to, i mi smo ljudi iz tog istog svijeta. Ništa oni tamo nisu sposobniji od mene, zašto ja ne bih mogao isto? U literaturi sam naišao na lijep citat pravne savjetnice,eksperta za volonterski rad, Makedonke, Katerine Hadži-Miceve: ‘’Volonterstvo je navika srca i građanska vrlina. Riječ je o aktivnosti duboko ukorijenjenoj u ljudskome duhu, s dalekosežnim društvenim i kulturološkim učinkom. U svojoj najdubljoj duhovnoj dimenziji i u simboličnom značenju volonterstvo nije samo nešto što činimo za druge. Na kocki su naše vlastite vrijednosti i naša humanost: mi jesmo ono što dajemo drugima’’.
I eto, nakon dužeg čekanja, za mene beskonačnog, organizatori su pregledali aplikacije, napravili intervjue. Veliki posao, biće prihvaćeno sedamdeset hiljada volontera, pola od prijavljenog broja. Treba biti strpljiv. Pribojavamo se da li će baš nas odabrati.
I konačno, stiglo je i toliko čekano pismo: Você é um voluntário!
Muito obrigado, moji dragi Brazilci!
Isti takav odgovor, dobila je i Marija! Da l’ je moguće!? Sreći nikad kraja!
Međutim, volontiranje nosi mnogo obaveza i odgovornosti. Biće tu rabote i ozbiljnih zaduženja, ali to su već slatke muke. U razgovoru sa drugim volonterima Olimpijskih igara, saznali smo da su mnogi zatražili sponzorstva od svojih Ministarstava, lokalnih sekretarijata, kao i od drugih firmi i ljudi koji cijene ovaj posao, ulažu u mlade na ovaj način. Tako smo se i mi obratili našim, i neki su se već, bez oklijevanja, nesebično odazvali i uvidjeli značaj ove akcije, te im se ovim putem svima zahvaljujemo. Nadamo se da su, naš vječiti sponzor konoba ,,Kantula”, računovodstvena agencija ‘’Lilinvest’’, turistička agencija ‘’Pellegrino’’, špediterska firma ‘’Sos Manex’’, ‘’Dental Studio Kovačević’’ i kozmetički studio ,,Nataša’’, samo početak, i da će do našeg odlaska u Rio još veliki broj kompanija, fizičkih lica i mnogih drugih, prepoznati ovu našu inicijativu, i da će pomoći kao mnogo puta do sada kako bi naše putovanje učinili odgovornijim i ljepšim. Mi ćemo se svakako potruditi da budemo dostojni reprezent našeg grada i države, i da ćemo biti jedan veliki reklamni stub koji se vidi iz cijelog svijeta.
Naša sledeća stanica – Brazil, Rio de Janeiro, Coppacabana, Brdo Šećera i Sveti Spasitelj! A o tom – potom!
