,,Pisanje doživljam kao jedan zavodljivi put koji vas vodi do vječnosti i natrag. A kad se vratite onda sve probleme, pa čak i sveprisutnu ljudsku glupost, posmatrate sa više razumijevanja”, opisuje svoju pasiju Velibor Fulurija, hercegnovski pjesnik koji je do sada objavio zapaženu zbirku soneta „Minotaur u španskoj koridi“, pisanu na našem jeziku, ali je pravu malu senzaciju izazvao svojom drugom zbirkom neobičnog naslova „C’est la Life“, koja je rasprodana u rekordnom roku.
,,Mogu slobodno reći da sam uradio gotovo nadrealnu stvar. Za samo nekoliko mjeseci napisao sam zbirku soneta na francuskom i engleskom jeziku (zbog toga sam malo žonglirao riječima u naslovu)”, objašnjava Velibor.
Zbirka „C’est la Life“ sadrži stotinu soneta – 50 na francuskom i 50 na engleskom jeziku. Međutim to nisu isti soneti napisani na dva jezika, već je riječ o potpuno različitim komadima. Svaki sonet je priča za sebe, a Velibor kaže da su ga i mnogi profesori ova dva jezika pitali kako je moguće da uradi ovako nešto.
,,Čini mi se da je odgovor u Egziperijevom „Malom princu“. Odrasli uvijek traže gotove recepte, objašnjenja, formulacije. Odgovor je nemoguće uokviriti u potpuno jasnu definiciju. Pisao sam po dva, tri soneta dnevno i imao osjećaj da je moja ruka samo posrednik između neke moćne sile i parčeta papira. Na neki, gotovo bizaran, način bih mogao reći da ja i nisam „kriv“ za ove sonete. Izgleda da sam imao dragocjenu konekciju sa Svevišnjim”, kaže Velibor.
Kako biste onda žanrovski odredili ovu zbirku?
Ja bih rekao da se radi o mojim filozofskim razmišljanjima o životu, smrti, odnosima među ljudima, o traženju duhovnog mira, traženju vjere koja ima ljekovitu moć, dakle o vječnim temama, kojima su sonetna forma i rima dale nešto pitkiju nijansu. Pokušao sam da isprepletem poeziju i filozofiju. Što više iščitavam zbirku shvatam da je teško odrediti gdje počinje jedna a gdje završava druga. A to je dobar znak. Ako bi trebalo to malo slikovitije dočarati onda bih rekao da se radi o jedinstvenoj kombinaciji Šopenhauera s jedne i Bodlera, Šelija ili Helderlina s druge strane.
Da li ste vaš stil pisanja brusili pod uticajem nekoga od nabrojanih filozofa i pjesnika?
Ako tog uticaja ima onda on izvire odnekud iz fioka podsvijesti. Mi živimo na raskršću između Istoka i Zapada, dakle, na strateški izuzetno važnim geografskim dužinama i širinama te smo stoga permanentno bili na meti raznih osvajača. Koliko ih je samo Bokom prodefilovalo. Vrlo vješto smo kroz istoriju prihvatali i birali ono najbolje što su ti osvajači i njihove kulture donosili. I nekom čudnom alhemijom to skoro nikada nije zvučalo kao kakofonija (bar ne do pojave turbo- folka), već kao nešto originalno. Uz nešto malo atavizma i talenta moguće je da sam u nekim sonetima prošao stazama koje su gore navedeni utabali. Mislim da je Ferdinand Selin u pravu kada kaže da ne postoje teme koje već nisu obrađene i da je ono čime vas neki autor može „kupiti“ – stil.
Da su vaši soneti slika ili recimo muzički komad, kakva bi to slika i kakav bi to muzički komad bio?
Divno pitanje. Vidite, o tome nisam razmišljao. Hm… Kada bi moji soneti bili slika to bi zasigurno bilo jedno popodne u poznu jesen dok kiša lagano dobuje a vjetar koketno pleše sa lišćem. A kad bi bili muzički komad, pa recimo nešto lagano za violončelo i klavir, nešto sjetno ali istovremeno umirujuće.
Ta kombinacija pesimizma i romantike zaista provejava kroz cijelu zbirku. Romantika je u poeziji „na svome“, ali zašto toliko pesimizma?
Evidentno je da prošlost krije odgovor na vaše pitanje. Rođen sam u Mostaru, jednom od najljepših gradova na zemljinom šaru. Ivo Andrić je pisao: „Ono što vas u Mostaru budi nije zvuk nego svjetlost“. Nažalost, znamo svi šta se desilo devedesetih godina prošlog vijeka. Ono što je ostavilo duboku brazdu na mojoj duši je činjenica da čovjeku treba tako malo da se pretvori u krvoločnu zvijer. U sonetima nisam lamentirao nad vlastitom sudbinom već sam htio poslati poruku da unutar sebe nalazimo vjeru i snagu da se odupremo zlu. Da bismo promijenili svijet na bolje moramo poći od sebe. Sa svakim stihom pokušao sam da izbrišem po jednu granicu koja dijeli ljude, nacije, vjeroispovijesti. Činjenica da je prvo izdanje završilo na policama od Novog Zelanda do Aljaske i da su je ljudi sa svih meridijana i paralela percipirali na isti način, daje mi za pravo da vjerujem kako sam u tome i uspio.
Vjerujete li u promjene na bolje?
Da ali samo na individulnoj razini. Ako zagrebete malo dublje u istoriju vidjećete da svaka revolucija donosi smo nove oligarhe sa sličnim metodama, često i okrutnijim, jer su po nekom nepisanom pravilu novi gospodari naših života manje obrazovani i prlično frustrirani. Kako reče Emil Sioran: „Tirani najčešće postaju oni koji su nekad bili žrtve a kojima tirani njihovog doba nisu stigli odrubiti glavu“. Ali ipak ima pomaka. Nekada su ljude koji su se usuđivali da misle svojom glavom, slali na lomače ili giljotinu. Danas su „samo“ usamljeni i neshvaćeni.
Zbirku je ilustrovao sjajni strip- crtač Goran Lojpur a u njoj se nalazi i prva nautička mapa Boke Kotorske koju je 1820. godine izradio Charles François Beautemps Beaupré. Koliko su Boka i Herceg Novi uticali na vas?
Kada sam došao u Herceg Novi prije nekih dvadesetak godina parafrazirao sam starijeg kolegu Artura Remboa napisavši da Novi izgleda poput nekog Boga sa ogromnim plavim očima. Da sam bio nešto mlađi napisao bih vjerovatno kraće i efektnije: „Herceg Novi je cool“!!!
Imate li neku poruku za vaše buduće čitaoce?
Ja sam napisao da je C’est la Life svojevrsna pozivnica svima onima koji bi željeli da sa dječjom radoznalošću zavire iza metafizičkih zavjesa, tamo gdje je ego beskorisna olupina i gdje vrijeme nije zatvoreno u pojmove. Beskrupulozna trka za profitom i depresija koja, nažalost, poprima epidemiološke razmjere, karakterišu moderni svijet. Ovakve zbirke dođu kao neka vrsta protivotrova.
I na kraju, kada biste u najkraćem morali reći šta je za vas pisanje kakav bi odgovor bio?
Ja pisanje doživljam kao jedan zavodljivi put koji vas vodi do vječnosti i natrag. A kad se vratite onda sve probleme, pa čak i sveprisutnu ljudsku glupost, posmatrate sa više razumijevanja. Kao što rekoh pjesnici tu privilegiju plaćaju samoćom, često su i pogrešno shvaćeni, ali mislim da je opisano iskustvo vrijedno takve cijene. S druge strane, kada živite u jednom nepredvidivom okruženju kao što je naše, i imate tako turbulentnu istoriju, pisanje dođe kao jedna sjajna psihoterapija. Ne mogu se sjetiti ko je to rekao ali zvuči sjajno za kraj ovog razgovora: „Kada ne pišem osjećam se kao Pegaz upregnut u plug“.
Young Baudelaire
I’m not sure anymore what is right and what’s wrong,
Am I honest or unfair…
The little swan in my breast is ready for the song
In this sunrise full of scare…
Since my head became the field
For a spoiled angel and repentant devil
Completely useless is the old shield
Against thorns of good and flowers of evil…
My hopes are nailed on the cross
And my soul is wounded albatross;
In real life I’m an abandoned stranger…
Illusions are my only food
Among the people always in a bad mood;
I’m just hopeless spleenager…
Les saisons capricieuses
L’hiver gazouille au-dessus des toits…
Tout est sous la couverture blanche…
Les étoiles gelées maladroitement boitent
Et dans mon coeur l’ avalanche…
Je suis le Roi des âmes glaciales
Couronné par le debridé orage…
Observant mon royaume hivernale
Je bois du nectar, de l’ambroisie je mange…
Mais, je sens que les bourgeons de la colline divine
Se cachent de moi dans ta poitrine;
Nier, je ne puis guère…
Mes assujettis déjà savent:
Je veux être ton esclave,
Ma belle Reine printanière…
