Pripadaju mi mora

Ksenija Matović, pjesnikinja i novinarka iz Herceg Novog, ovog mjeseca je sa izdavačkom kućom „Orfeus“ iz Novog Sada, potpisala ugovor o objavljivanju svoje treće zbirke poezije „Obol“

Riječ je o svojevrsnom presedanu, jer je u pitanju knjiga koja će biti štampana u dvojezičkom izdanju, što do sada nijedan autor ni izdavačka kuća u doba SFRJ, a ni kasnije u bivšim republikama Jugoslavije, nije uradila.

Prevod sa našeg na grčki jezik, uradili su profesori na neohelenističkim studijama Filološkog fakulteta u Beogradu, Evangelija Zaharopulu i Dragan Saramandić, a preporuku za štampanje, dali su književni kritičar Franja Petrinović, publicista i slikar Minja Bojanić i književnik Selimir Radulović.

„Obol“ će biti objavljen u januaru naredne godine, a prva promocija planirana je u februaru u Kulturnom centru u Novom Sadu, nakon čega će uslijediti promocije u Beogradu, Podgorici, Herceg Novom i Grčkoj. Ksenija je ekskluzivno za Herceg Novi Cool  uradila poetski zapis o novoj zbirci poezije, u kojem je na sebi svojstven način ispisala redove o svom grčkom porijeklu i inspiraciji za novo djelo.

 

Autor: Ksenija Matović

 

Pišem u gradu, koji  kao da kakvim usudom, uvijek osuđen  pluta na dlanu teške južine. Zatvoren unutar sopstvenih škura, davno razjedenih prstacima, vongolama, malim životima i „velikim“ pričama..

Gradu, kojem sam  davno kazala, da mu se nikada vratiti neću, jer mu nikada nisam ni pripadala.. Baš kao ni on meni…

Kuće od kamena, ulice od kamena, ulične lampe od kamena, teški kameni koraci, pa i nebo od kamena… u kojem odavno više ne stanuju ptice.

Gradu „donjeg“ mora.

Ali i gradu iz čije rasjeline  procuri jarko crvena bogumvilija, zabijeli jedro…u pozno se ljeto izmiješaju levant, glave kupača i bove, kroz otvorene prozore nahrupi more… polete stolovi, kafe, peškiri, čaršavi, lingenštuli, čitači novina, ribari sa Škvera… visoko iznad njegovih crvenih krovova, i nesmetano poteku riječi i posoljen hlad magnolije.

 

 

Gradu, o čiji asfalt pukne zrno nara, kao mala zora.

Nije samo osuđen grad…već i moje  olovno sidro u njemu.

Poput teške kiše zapljušti  Kavafi“… „ Kažeš: „Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora. Naći će se neki drugi, za mene bolji grad“…“Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora. Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići .U istom će te susedstvu i starost tvoja stići: i u istim ovim kućama ćeš osedeti. Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto – nemoj se nadati -nema za tebe broda, nema puta“.

Šta mi pripada ?

Metempsihosis.

Duša, starija od Partenona. Sjećanje na hram iz kojeg je, otvarajući  usta ..šikljala morska pjena i riječi besmrtnika, poput plime, puneći strahom one koji su došli po odgovor.

 

Pred čija stopala se punila činija mlijeka, kao dar za zmije što su joj na uvo šaputale tajnu crnom mahovonom obraslog stepeništa, kojim je umio da hoda samo onaj koji je jedini znao da pjeva.

Kao ona..kao on.

Dvojstvo jednog, kojem nije trebao obol u ustima, ne zato što ga nije imao ko staviti za na vječno veslo osuđenog vozara, ili zato što su vode Aheronta bile pretamne a obale daleke, već zato što je njihov usud da uvijek iznova mire trajno rascijepljeno, Apolonijsko i Dionizijsko. Da pomire umjetnost i stvarnost , riječi i život, biologiju i poeziju.

Da li je Borhes u pravu, kada pišući priču „ Teolozi“, poručuje „ Niko neće biti pušten iz zatvora, dok ne plati i posljednji obol“.

 

 

Šta mi još pripada?

Pripadaju mi mora, pa i ovo parče modrine, što zapljuskuje maslinasto sive obale zemlje na koju  se davnih vijekova  oslonio brod mojih predaka iz Pele.

Kako su im u tom trenutku zamirisali maslinjaci koje su ostavili za sobom? Da li su im se planine učinile plavljim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake osjećali stid ili olakšanje? Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje oči gledale kroz njegove?

Lani, kada sam dotakla tlo moje zemlje… činilo se, da ništa nije moje, da me ništa ne prepoznaje i da ništa ne prepoznajem…

Da ništa više nije isto… da su stari bogovi mrtvi…Misao nemilosrdno zarivena.. poput koplja.. u Zevsovom hramu u Atini. Tada sam još jednom umrla. Umirali smo zajedno, mrtvim ustima odbijajući obol.

Danima, samo naznake….cvrčak skriven u leandru dok noću hodam  bučnim ulicama Atine, djelomično prepoznavanje u Nacionalnom muzeju…Muk i ništa.

Potom,  kada sam pomislila da je sve utihlo i kada sam ćutke prešla modru traku Korinta…uzletio je orao…Zevsova ptica.

Ređali su se gradovi Peloponeza, hramovi, i najzad ostrvo Elafonisos..Barka….45 min putovanja i zaron u grad kojeg je u antičko vrijeme progutalo more….Opustošeno kradljivcima umjetnina, mnogo kasnije zaštićeno, kada se malo šta moglo očuvati sem nekoliko stuta u muzejima,i  jedva vidljivih temelja kuća na dnu mora. Ne i svačijem oku.

I jedna „ jabuka“ od kamena koju mi je tako velikodušno u ruku stavio Posejdon sam…Taj izron sa njom u šaci i poljubac mokar i topao od soli i sunca. Kao zalog, kao obećanje, kao pristanak, kao poziv..da ću se vratiti.

Vratiti ?   A nikada ni odlazila nisam…To je samo metempsihosis. Samo?

Glasovi bogova i ljudi u vjetru Epidaurusa, kiši Nafplia, podzemlju Mikene….Konačno prepoznavanje…i ponovno putovanje.

Modra traka Korinta, i povratak maslinasto sivim obalama i kameno ukotvljenom gradu što pluta spuštenih jedara.

U šaci…obol

 

Ksenija Matović

 


 

Ksenija Matović rođena je 6.juna 1973.godine na Cetinju. Osnovnu i srednju školu završila je u Herceg Novom, a Filozofski fakultet- smjer filozofija i sociologija u Novom Sadu.

Kao osamnaestogodišnjakinja, je  u novosadskoj izdavačkoj kući „ Slavija“, objavila prvu zbirku poezije „ Preludij“, za koju su preporuku za štampanje dali književnici Dušan Kostić i Miraš Martinović. Drugu zbirku poezije „ Orfeonautika“, je 2013.godine objavilo Hercegnovsko Pozorište, a na zahtjev uprave Sterijinog pozorja, prestižne smotre teatra, zbirka je 2014.godine predstavljena u okviru pratećeg programa manifestacije.

Matović je radila u izdavačkoj kući  Stilos u Novom Sadu, u kojem je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „ Stilosova agora“, koja je ugostila brojne eminentne  pisce jugoslovenskih prostora poput Dušana Kovačevića, Svetislava Basare, Duška Trifunovića, Matije Bećkovića i mnogih drugih. Radila je kao novinar listova „Dnevnik“ i „Blic“, a autorske tekstove objavljivala je u časopisu „ Zemlja“ čiji je osnivač bio Svetislav Basara. Trenutno je zaposlena kao dopisnica lista Dan u Herceg Novom.

 

Kalendar

mart, 2024