Piše: Miraš Martinović,  književnik i novinar

Red je da se sjetimo Dušana Kostića, u konkretnom slučaju povodom 100 godišnjice njegovog rođenja, ali i bez toga. Kostić je mnoge godine proveo u Herceg Novom, preko dvije decenije, ako tačno računam. No jednom će to precizno utvrditi hroničari jer će ih neminovno pobuditi njegovo djelo i život koji je nekako išao uz djelo i preplitao se sa njim.

Kada sam ranih osamdesetih došao u Herceg Novi, nekako sam se brzo sreo sa Kostićem, kojeg sam i prije toga upoznao na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju. Novski susret se desio u tadašnjoj Gradskoj kafani, ili Stakleniku, kako su je zvali… a nalazila se u pasažu pored današnje fotografske radnje Foto–Žare. Bilo je to mjesto gdje su se okupljali mnogi tada poznati pisci i intelektualci sa prostora ondašnje Jugoslavije. Dušan kao stalni gost, ali i domaćin, predsjedavao je tim skupom u stalnom zasijedanju. Bilo je to mjesto gdje ste mogli sresti Raičkovića, Ahmeta Hromadžića, Izeta Sarajlića, Moma Kapora, psihologa Milenka Karana, Zuka Džumhura,  Vuka Krnjevića, ali i mnoge umirovljene admirale i generale… Sava Drljevića, Paja Kapičića, pominjem samo neka imena. Ne mogu ni sam da ih se svih sjetim. Pričalo se tu o umjetnosti, politici, svakodnevnim događanjima iz ondašnjeg života…A od naših su tim sjedeljkama prisustvovali i u njima učestvovali Vojo Stanić, Luka Tomanović, Aco Prijić, Bato Pravilović… Okupljanja su bila prijepodnevna. A prije Staklenika počinjala su u Markovoj knjižari, u onom prostoru gdje je danas smještena Crnogorska komercijalna banka, na glavnom gradskom trgu.

U ta dva prostora i kratkom stazom između njih kretali su se velikani… I najlakše si ih mogao upoznati upravo u ta dva prostora i na toj stazi. U velikim centrima ne bi im se tako lako približili… Lalić nije navraćao u Staklenik, ponekad u Markovu knjižaru, ali uspput, ne zbog sjedeljki i razgovora. Imao je on svoje puteve i svoje svjetove.

Ali su zato dolazili kod njega, povremeno, i to je bilo svojevrsno hodočašće. Prijepodnevno, oko 11 časova, sat do sat i po. I usamljenom Laliću zafalilo bi nekad društvo, pa bi se rado upuštao u razgovore, u svojoj kući, na Šetalištu Pet Danica…

Kostić je bio druželjubiv, srdačan, nasmijan, uvijek za razgovor. I taj prvi oktobarski susret sa njim u Herceg Novom ostao mi je u živom sjećanju. Poslije će ti susreti biti česti, a godinu dana sam i stanovao u njegovoj kući, u Srbini na broju 15. Uvijek me darivao sa knjigama i časopisima koje je on redovno dobijao.

Iako ostvaren kao pisac, bard, akademik, klasik, bio je jednostavan i spreman da pomogne mladim piscima, da ih preporuči za objavljivanje. Uvijek sa zadimljenom lulom, neko je rekao najpoznatijom lulom u jugoslovenskoj literaturi… I tako do kraja životn, pun dobre energije i svojvrsnog životnog elana. Uvijek s dobrim željama i dobrim namjerama.

U Herceg Novom su nastale mnoge Kostićeve knjige poezije. Koliko i koje utvrdiće istorači književnosti. Kostić u ovom gradu  obogaćuje svoju poetiku mediteranskim motivima. More postaje sveprisutni element u njegovoj poeziji. More, ta naša sveopšta majka, kako je govorio i napisao Džojs, postalo je i Kostićeva poetska majka.

Od sleđenih tišina Visitora pa do Jadranskog mora – dug je životni put ovog pjesnika, preko brda i planina kojima se kretala kolona antifašističke Narodnooslobodilačke borbe  u kojoj aktivno učestvuje, što takođe svjedoče brojne njegove pjesme, romani i poeme. Kao đak osmogodišnje škole u Andrijevici, a za Dan armije 22. decembar, za najbolje urađen pismeni rad na tu temu, dobio sam Kostićev roman Sutjeska, i to je zapravo moj prvi susret sa njim, odnosno njegovim djelom…

Negdje pred kraj života, Kostića sam posjetio sa Velizarem Boškovićem u ondašnju Vojnu bolnicu Meljine…Tada je Velizaru dao posljednju rukopisnu knjigu, štampanu na mašini, ali sa autorovim ispravkama… Velizar ju je kasnije objavio.

Pored toga što je ovaj grad, Herceg Novi, opjevao u svojim pjesamama, pa i opisao u svojim romanima, Dušan Kostić je napisao impresivnu knjigu IMPRESIJE – viđenja Herceg Novog, o gradu, njegovim toposima, ljudima i događajima.

To je dragocjena knjiga  koju bi u povodu stgodišnjice pjesnikovg rođenja trebalo neizostavno štampati. Bio bio to najljepše vraćanje duga, grada kojeg je volio, pjesniku koji je to zaslužio i na najljepši način se odužio gradu.

Iako se može učiniti da je zaboravljen Dušan Kostić, on to nije, sasvim sam siguran da je njegova poezija jača od zaborava, kao i njegov osmijeh i njegova lula, iz koje se i sada, u ovom času dok pišem ovaj tekst, izvija dim u mom sjećanju.