Autor: Željko Starčević, načelnik Sekcije za markacije i vodičku službu PK „Subra“
Nakon vjekova u kojima je naše zaleđe vrvjelo od života, dođoše neka čudna vremena, planine i brda opustješe preko noći, a sa njima i izvori. Zelenac, ušuškan u vazda zelenom Kotobilju, u neposrednom zaleđu Herceg Novog, ne koriste se još od 80-ih godina prošlog vijeka. Pasali su davno pastiri, njihova stada, pasao je zvuk zvona. Posljednje veće radove Zelenac je doživio u doba Austrougarske, kada su mu dodata dva kamena korita kako bi se više vode moglo sakupiti od ovog, samo za kiša, dovoljno jakog izvora. Naime, ovuda je prolazila nekadašnja glavna pješačka komunikacija koja je povezivala Herceg Novi sa podorjenskim selima i Hercegovinom i ko zna koliko je žednih usta Zelenac napojio dok su karavani ovuda svakodnevno prolazili, a pastiri i njihovo blago neprestance špartali.
Oko izvora uvijek nađemo rabote – očistiti korito, prokopati kanal, pokositi draču. Ponekad je posao i veći: gigantska stabla se suše i stropoštavaju na zemlju. U jednoj od brojnih oluja u proteklim godinama, stoljetno stablo je palo posred starog pješačkog puta, baš iznad Zelenca. Prekrupan zalogaj za odvući ga. Čekali smo da vrijeme učini svoje i bar malo omekša gorostasa, pa smo prošle nedjelje konačno, uz pomoć motorne pile, savladali diva, prepolovili ga. Najveći trupac u trenu posta trpeza, oni manji – stolice.
Nije cijelo čudo izvora sadržano u toj dragocjenoj tečnosti što izbija iz skrivenih dubina zemlje. Izvori su mjesta kojima su ljudi od pamtivjeka davali neku posebnu, nadrealnu vrijednost. Danju bi izvori bili pojilišta i okrjepilišta, ali ujedno i sveta mjesta, dok bi noću izvorima gospodarile vile i ostala zagonetna stvorenja narodnih predanja. Izvori su stoga stotinama godina pomno čuvani, baš kao i „sveti gajevi“ koji su ih najčešće okruživali. Zelenac, izvor sav opkoljen šumom čempresa, primorskog bora i hrasta, zaglavljen između velikih blokova sivih raspucalih stijena, odaje upravo takvu sliku. Uz takva mjesta grijeh je samo projuriti, ne zastati. Ako zastanete, oslušnite tihi žubor i huk vjetra u krošnjama. Ako ste spremni, ko zna, možda ćete čuti šapat vila o mjestu koje zaslužuje da ga ostavimo podalje od „blagodeti“ savremenosti. Neka i dalje bude putnicima za odmorište, vilama za poigrište!
